Francuski nakladnik Actes-Sud objavit će mu iduće godine prvi veći autorski album. Bio je jedan od autora predstavljenih na festivalu Croatie, la voici u Parizu. Njegovi novi stripovi ističu se neobičnom primjenom slikarskih prosedea, sastavljeni su od mnogo minuciozno izrađenih 'slika' koje podsjećaju na renesansne majstore.

Bavite se slikarstvom, ilustracijom i stripom. Je li to za Vas jedinstveno polje djelovanja ili svakom mediju prilazite s potpuno različitim razlozima i motivacijama? Opišite nam svoj put od slikarstva do stripa i natrag.

Nisam sklon tome da previše odvajam likovne medije, u svakom od njih nailazim na elemente drugog. Ideja je ta koja mora biti na prvom mjestu. Što je ideja čišća u glavi, medij postaje nekako manje bitan. Ima trenutaka kada se ulovim u pokušaju da izrazim neki osjećaj kemijskom olovkom na komadiću papira, a ponekad me nešto tjera da odem još dalje, pa napravim i nekoliko slika, napišem pjesmu ili nacrtam strip, eto, sve zbog tog istog osjećaja.
Sve što znam o crtanju, naučio sam zahvaljujući stripovima, koji su mi kao klincu bili važniji od umivanja, vezanja žniranaca na cipeli ili slušanje profesorice iz matematike, boje su se uvlačile postupno, najviše iz stvarnog života. I danas nakon duljeg vremena provedenog u slikarstvu, vratio sam se ponovo stripu, ne bih li se malo odmorio od slika, a ustvari sam se našao u njihovom produžetku.

Kako je izgledao Vaš prvi susret sa stripom, zašto ste se odlučili baviti njime?

Ne sjećam se najbolje prvog susreta, ali znam da sam jednom, kao klinac naišao na neki časopis u kojemu su bili stripovi, a među njima me je jedan najviše privukao, bio je to strip Wilhelma Busha, scena u kojoj neki smiješni čovac sa spavaćom kapom na glavi tamani žohare na svom krevetu. Nešto kasnije došao je do mene i strip 'Clever & Smart' F. Ibaneza, taj me strip toliko oduševio, da sam ga morao paralelno i precrtavati dok bih ga čitao.
A što da još kažem?! Onda, jednom, kao nekim čudom, pojavio se Alan Ford

Ustvari, ne razmišljam previše o tome, stil i tehnika prilagođavaju se sadržaju neke vizije koju pokušavam ostvariti. Što je vizija snažnija, tehnika postaje zahtjevnija i puno je više prepreka. Minuciozan pristup radu u mom slučaju, rezultat je sveopće klime i mog određenog stila života. Pokušavam slikati točno onako kako se osjećam u nekom trenutku, ponekad sitno, a ponekad su to krupni osjećaji.

Koji Vas aspekti privlače u slikarstvu? U Vašim se radovima mogu zamijetiti referencije na Boscha, Brueghela, Chagalla, Eschera – jesu li to autori koji vas nadahnjuju? Čini se da vas jednako zanimaju realizam, fantastika, alegorija i satira.

Autori koje ste spomenuli su svi odreda slikari mašte i svakako imaju utjecaja na moj rad. Meni osobno je ipak najdraži Bosch i njegov zastrašujući, a opet i magično privlačni svijet.
Ali ima tu još raznih slikara od Giotta naovamo, koje iznimno cijenim, samo što bi to bio malo duži popis. Prije nego što krenem stvarati strip, prvo postavim priču u obliku brzinski nacrtanog storyboarda - u toj fazi, barem meni, sve je još realistično, fantastične situacije, alegorije i sl. dolaze kasnije tijekom konačne izvedbe, nekako same po sebi.

O čemu Vaši stripovi govore na razini priče, kojim se temama bavite?

Uvijek su to više-manje socijalne teme, priče o ljudima na margini društva, izgubljeno djetinjstvo, teško odrastanje… Uglavnom, ljudi su mi česta preokupacija, ljudi u gradovima razapeti između budnosti i sna.

Kako Vas se dojmilo gostovanje na festivalu Croatie, la voici? S kojim ste umjetnicima surađivali?

Bilo je to jedno jako lijepo iskustvo tijekom četiriju dana provedenih sa zanimljivim ljudima, kao što su Danijel Žeželj, Igor Hofbauer, Frano Petruša, Dunja Janković i mnogi drugi, čiji rad pratim sa zanimanjem. Uživao sam gledati Žeželjev performans tokom kojeg je stvarao sliku uz pratnju sjajnih džez glazbenika.

Kako je bilo iskustvo slikanja murala uživo pred publikom? Koji su izazovi takvog umjetničkog performansa?

Prvo sam mislio da se radi o manjoj kvadraturi zida. Kada sam konačno mailom dobio fotografiju zida, nije mi bilo svejedno s obzirom na to da se radilo o puno većoj površini i da sam imao samo dva dana za izvedbu. Volim raditi u interakciji s ljudima, na taj se način daleko više zaigram i osjećam se pomalo kao neki showman. Međutim, budući da imam dosta iskustva s oslikavanjem većih zidnih površina, uglavnom po zagrebačkim kafićima i klubovima, taj sam mural shvatio kao nastavak neke stare priče.

Može li se danas u Hrvatskoj živjeti samo od stripova? Kakvo je Vaše iskustvo?

Na žalost, na ovo pitanje ne bih znao točan odgovor, neki uspiju, a neki ne, nema pravila, sve je to individualno. Ja sam do sada uglavnom živio od slikarstva, izrade murala, ilustracija i sl. Prvu veću priliku što se stripa tiče, dobio sam u inozemstvu.

Upravo pripremate strip-knjigu za francuskog nakladnika. O čemu se radi i kako je došlo do te suradnje? Je li takav ugovor ispunjenje Vaših trenutačnih profesionalnih planova?

Zahvaljujući Francuskom institutu u Zagrebu s kojim godinama vrlo uspješno surađujem, dobio sam priliku sudjelovati na najvećem međunarodnom festivalu stripa u francuskom Angoulêmeu 2010., gdje sam osvojio 3. nagradu u kategoriji mladih talenata za kratki strip 'Čovjek koji je kupio osmijeh' i došao u kontakt s nekoliko francuskih izdavača kojima se dopao moj rad. Ubrzo zatim potpisao sam ugovor s izdavačkom kućom Actes-Sud koja će mi iduće godine objaviti prvi veći autorski album koji govori o nekolicini klinaca koji pokušavaju preživjeti ljeto. Paralelno razvijam priču i za nastavak koji bi trebao biti završen tijekom 2014. Osim što radim na stripovima, ostalih planova nemam, ali kad nađem vremena, napravim poneku sliku, a to je već neka druga priča.