Potresan, intiman i dirljiv dokumentarac 'Sve je bio dobar san' bavi se događajima iz razdoblja velikosrpske agresije na Hrvatsku u jesen 1991. godine, a tematizira dolazak mladoga francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera (1966.-1991.) u Hrvatsku, njegovu borbu za slobodnu i neovisnost Republike Hrvatske, tragiku obrane grada Vukovara od jugosrpskih agresora, kao i mučeničku smrt na Ovčari.

Ištvančić je događaje prikazao kroz emotivnu vizuru Jean-Michelove majke Lyliane Fournier koja u filmu traga za informacijama kako bi došla do posmrtnih ostataka svog sina te ga dostojno pokopala.

Neutješna, ali ponosna majka prisjeća se svog sina i njegove mladosti, pokušava otkriti razloge zbog kojih je otišao iz rodnog Vesoula na hrvatsko ratište.

Gospođa Fournier sa svojim drugim sinom Paulom odlazi u Vukovar u potragu za istinom o posljednjim danima života njezina sina, kojeg su tzv. JNA i srpske paravojne postrojbe izvukle iz Ratne bolnice, zatočile u hangaru na Ovčari i pogubile.

U filmu se pojavljuje očevidac mučenja Dragutin Berghofer - Beli, pukovnik Ivan Grujić koji forenzički analizira posmrtne ostatke nepoznatih osoba ubijenih za vrijeme Domovinskoga rata, Josip Račić koji je s Jean-Michelom ležao u razorenoj vukovarskoj bolnici, dr.Vesna Bosanac, ravnateljica Ratne bolnice, nekadašnji hrvatski veleposlanik u Vatikanu Ive Livjanić te književnica Nevenka Nekić, autorica romana o mladom Jean-Michelu 'Jean ili miris smrti'.

Premijeri 90-minutnog filma 'Sve je bio dobar san' nazočili su autorska ekipa dokumentarca te Jean-Michelova majka, glavna protagonistica filma Lyliane Fournier, potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Tepeš, hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović, ministrica Bernadica Juretić, saborski zastupnici, izaslanik zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića Nedjeljko Pintarić te predstavnici diplomatskoga kora.

Jean-Michel Nicolier bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca Domovinskog rata iz 35 zemalja koji su branili Republiku Hrvatsku. Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine dolazi u Zagreb, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu kod Duge Rese s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovar.

Iako mlad i neiskusan u ratovanju, njegovi suborci ističu da se pokazao vrlo dobrim i hrabrim braniteljem koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru.

Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici. Nakon pada Vukovara i ulaska Jugoslavenske vojske u bolnicu (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima. Pogubljen je na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

U podrumu vukovarske Ratne bolnice, nekoliko sati pred smrt, Jean-Michela Nicoliera u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je: 'Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.'