Skicira je pravi izraz za mozaičko slaganje velebnoga portreta tako karizmatski markantne i polivalentne ličnosti kao što je bio Václav Havel.

Autor Branko Šömen, pisac novinarskoga pedigrea, u knjizi, koja se doima kao pomno složen prijateljski spomenar, predstavlja čovjeka za kojeg se ne može lako reći hoće li u povijesti ostati zabilježen ponajprije kao izniman državnik ili književnik.

Plot oko kojega autor Šömen opliće strukturu priče o žiću češkoga sanjara, vječnoga buntovnika s perom koji je više vjerovao pisanoj riječi nego li izgovorenoj političkoj frazi, više je nego nužno sofisticiran. Riječ je, naime o 285 stranica srednjega knjižnoga formata koje sadrže 79 članaka od kojih je 11 stilski podnaslovljeno kao datirana literarna skica, a uz članke sva je sila dodatnih ilustracijskih i žurnalističkih formi.

Pa tako pomni čitatelj nalazi čak 15 informativnih jedinica leksikološki napisanih o važnim ličnostima u suvremenosti Havelova života i djela.

Cijelo je kolo baršunasto revolucionarnih intelektualaca tu oko Havela, a osim šest intervjua i čak deset pjesama, tu je i 19 dokumentarističkih okvira, koji neprevidno zbiraju nezanemarive činjenice.

Ta kolažna raznolikost formi veseli, ali čitatelj se nerijetko mora prisjećati dokle je došao u praćenju kronološkog, često nelinearnoga osnovnoga toka pripovijedanja. Stoga bi dobro došla uza sve te dodatke, uz korisno kazalo imena, i vremenska crta, lenta koja bi sublimirala sve to tekstovlje različita postanka.

Predani bohemist Šömen satkao je, dakle, zanimljivo i uvjerljivo literarno štivo pomoću metode koja bi se mogla nazvati autorskom kompilacijom i to na temelju brojnih svojih napisa o češkim temama od sedamdesetih godina naovamo te uz malu pomoć prijatelja svojih i Havelovih.

Pronašao je tako i načina da se iskaže i poneka i kritička ocjena o protagonistu i to tako da iz knjige novinara, književnika i dramatičara Karela Hviždale 'Preslušavanje na daljinu' prenese intervju u kojem njihov kolega Havel odgovara na salamonsko pitanje kako bi ocijenio sebe sama kao čovjeka pa kaže: ' …htio bih reći da su moj život, moj rad, moj položaj i moje djelovanje sastavljeni, satkani od beskonačno mnogo paradoksa. Na primjer, svoj nos zabadam u sve moguće, pa ni na jednom području nisam stručnjak. U minulim sam godinama dobio položaj nekakvog političara – a pritom nisam nikad bio niti bih htio biti političar, jer za to nemam nikakvu odgovarajuću podlogu.'

Takvu ocjenu o sebi može dati zaista velikan misli i djela kao što je Havel i bio. Dalje jednako kritički za sebe kaže da uvijek nešto filozofira, a da mu je filozofska naobrazba krhka i raslojena, da piše i o književnosti, a da nije književni kritičar, da se ponekad uplete u glazbu, ali njegova glazbenost može biti samo izvor općeg veselja.

Čak se ne smatra ni osobitim kazališnim profesionalcem jer drame ne voli čitati, a u mnoga kazališta nerado odlazi. Ako bi već morao nešto raditi u kazalištu, primjerice kao dramaturg, radije bi se vratio u pivovaru gdje je radio kao fizički radnik.

U jedanaestoj literarnoj skici iz prosinca 1989. naslovljenoj Silvestrovo s predsjednikom, kada su granice, žice, zapreke u Čehoslovačkoj pale autor bilježi da su svi bili Václavi, svi dobri, nasmijani, a Havel je neopisiv jer je bio preblizu, jednostavan i vedar, jer je bio jednak među jednakima, a ipak drukčiji.

Jer ipak samo je on od radnika u pivovari, kulisera, dramaturga i dramatičara, višekratnoga zatvorenika i disidenta bez putovnice došao do predsjedničkoga mjesta u Hradčanima. Iste godine bio je zatvorenik i predsjednik, deveti, ali i po mnogočemu prvi prezident slobodne i neovisne Čehoslovačke, koja će se, nemalom njegovom zaslugom, u savršeno baršunastu miru i razjediniti. Zadnji sovjetski vojnik napustio je 27. lipnja 1991. čehoslovačko tlo, a u Jugoslaviji, iz koje je autor knjige o Havelu, hrvatski Slovenac Branko Šömen, u Sloveniji je počeo rat.

Predsjednik ČSFR-a izjavljuje da je nedopustivo da vojska koja mora braniti zemlju od vanjskih neprijatelja upotrebljava oružje za osiguravanje unutarnjeg integriteta i da je Čehoslovačka pripravna učiniti sve, ako bude za to bude imala prilike u sklopu helsinškoga sporazuma, da prestane prolijevanje krvi i da se sve uredi na miran, legalan način. Dakako, to je ostala samo pusta havelovska želja. Jer ovaj dio svijeta, između ostalih nemanja, nije imao ni svoga Havela, a čini se, reći će cinik, da ga nije ni zasluživao.

Kada je roker Michael Kocáb upitao Havela čime će se baviti kada više ne bude predsjednik, on je sa smiješkom odgovorio: 'Po cijele dana ću sjediti po birtijama u okolici Voršilske ulice. Moja vizija je da ću u džepu nositi hrpu otrcanih fotografija s ljudima koje sam upoznao, od Stallonea do Schwarzengera, pokazivat ću ih ljudima, a oni će me častiti pićem.'

Nije li to pravi, blagi češki slatkogorki filozofski humorizam. Kao na njihovu filmu. A knjiga o Havelu kao da je knjiga snimanja.