Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, Mario Vargas Llosa otputovao je u peruansku prašumu upoznavši se tada s kulturom plemena Machiguenga, jednog od amazonskih plemena čija je povijest ispunjena nasiljem, istrebljenjem i marginalizacijom. Još od osvajanja konkvistadora i progona 'u ime civilizacije' pa do suvremenih politika asimilacije – koje većinom znače pozapadnjenje i zatiranje tuđeg identiteta – brojna indijanska plemena u Južnoj Americi na rubu su opstanka. Nomadski život Machiguenga, njihov odnos prema prirodi, magijski rituali, animizam, mitovi i osobito načini očuvanja zajednice fascinirali su tada Llosu pa je tridesetak godina kasnije, 1987. napisao roman 'Pripovjedač priča' u koji je upleo saznanja i iskustva svoga boravka u Amazoni.

'Pripovjedač priča' inspiriran je tako specifičnostima jednog indijanskog mikrokozma, no – kako je već kod Llose uobičajeno – roman zadire mnogo dublje u društvena previranja i problematizira hibridnost svih južnoameričkih identiteta, odnose između raznih kultura i načine 'civiliziranja' Drugih. Llosa – iznova sebi svojstveno, kao što npr. radi kasnije u 'Jarčevu slavlju' – ne uzmiče pred političkim i zahvaća u veliku južnoameričku temu konflikta, susreta i miješanja kultura, pri čemu izbjegava umirujuću etnološku perspektivu navodne objektivizacije tuđe kulture i lovi se u koštac s onim temeljnim – odnosima kulturne moći i dominacije.

Dijalogičnost romana

Roman ima dva pripovjedna toka, diskurzivno vrlo različita, a opet sljubljena na način na koji su uostalom i južnoamerički identiteti miješani i unutar sebe ambivalentni. Jedna dionica pripada glasu indijanskog pripovjedača priča – odnosno kazivača (šteta da ta preciznija riječ nije u naslovu romana); u njoj je mnogo dokumentarnog materijala, ali i mnogo Llosina truda da se u osnovi usmeno kazivanje strukturira u romanesknu formu i prevede u književni jezik. Naime, kultura Machiguenga mahom je usmena i svoje trajanje zahvaljuje upravo kazivačima koji lutaju od sela do sela i kazuju priče: one mitološke i kozmološke o postanku svijeta i prvom čovjeku, o demonima i vračevima, ili one o svakodnevnom životu, o ljubavi, lovu, putovanju.

Naspram tih poglavlja pisanih iz perspektive kazivača koja karakteriziraju magijski jezik, kaotično prelijevanje priče u priču, halucinogenost i fantastičnost, stoji glas drugog pripovjedača (bliskog autoru) koji svoju priču pripovijeda u maniri zapadne fikcionalne uzročno-posljedične racionalnosti. On je na jednoj izložbi u Firenci vidio fotografije Machiguenga Indijanaca i te slike pokreću reminiscencije na vrijeme studija i prijateljstvo s istraživačem Saúlom Zuratasom koji je nestao u amazonskim prašumama i za kojeg kasnije saznaje da je u tajnosti prešao 'civilizacijsku granicu', otišao živjeti s Indijancima i čak postao jedan od lutajućih kazivača.

Zuratas je u romanu i kazivač, čime Llosa još usložnjava problem prijenosa kulturnog iskustva, jer taj kazivač nije stvarni pripadnik naroda nego pridošlica, svojevoljni otpadnik od 'civilizacije', pravi mješanac koji u sebi spaja dvije kulturne paradigme. Time se podcrtava ideja o nepostojanju čistih kultura, o transnacionalizmu i hibridnosti kao pravom stanju južnoameričkih identiteta.

Dvije pripovjedne dionice – ona racionalna, ukorijenjena u zapadnoj književnoj tradiciji i poznatom nam kanonu i ona indijanska, magijska, usmena i organizirana na drugim načelima – imaju doista različit tonalitet pa se u romanu ozbiljuje često priželjkivana romaneskna dijalogičnost, susret različitih glasova u kojemu se kristaliziraju značenja.

Ukratko, Llosa ne tematizira kulture s rubova Zapadne civilizacije na klasičan i očekivan način, npr. tako da uvodi lika iz druge kulture i dokazuje njegovu (ne)prilagođenost ili opširno opisuje običaje i docirajući ističe razlike, već, naprotiv, on problematizira samu srž kulturne različitosti – a to je komunikacijski kôd neke zajednice. Tu nisu različiti samo jezici i teme, nego i načini strukturiranja priče, i optika pripovjedača, i žanrovi, i tradicija, i tip prenošenja i pamćenja priče, kao i društvena funkcija pričanja.

Dijalogičnost romana nije u funkciji idealizacije kultura niti stvaranja naracije o savršenoj multikulturalnosti Južne Amerike ili Perua. Naprotiv, Llosa vrlo kritički i s pravom mjerom u angažiranoj literarizaciji pokazuje naličje ideje o civiliziranju Drugih. Kroz priču i uz pomoću književnih sredstava, on pokazuje da je i u misionarskom radu i u etnološkim istraživanjima, i u političkim, akademskim i medijskim krugovima prisutno podređivanje drugih kultura Zapadu, njihovo pripitomljavanje i tobožnje normaliziranje.

Roman tako kritički propituje politike asimilacije i ideju globalnog civilizacijskog razvoja kakav je zacrtan na Zapadu. Otvara se i vrlo provokativno pitanje: je li nužno da mikrokulture kojima prijeti izumiranje, poput amazonskih, razvijaju svoje 'strategije tihog otpora' kako bi sačuvale identitetsku posebnost; je li jedino ne-susretanje s 'bijelim čovjekom' način da se zadrži samobitnost ili je to unaprijed izgubljena bitka? Jednu od takvih strategija otpora u romanu predstavlja i skrivanje (tabuiziranje) kazivača pred zapadnim posjetiteljima, tj. prešućivanje uloge koju je Saúl Zuratas imao u indijanskoj zajednici. Pitanje otpora 'bijelom osvajaču' danas je još aktualnije. Od vremena Llosina romana kultura Machiguenga drastično se mijenja, a 'pozapadnjenje', točnije dezintegraciju i uništavanje tradicionalnih načina života donose velike naftne kompanije koje posljednjih godina osvajaju i eksploatiraju područja na kojima su plemena naseljena.

Hrabrost pisca

Na prvi pogled 'Pripovjedač priča' ne spada među pripovjedački najraskošnije Llosine romane: u njemu nema složene mreže likova i panoramskog društvenog zahvata kao u 'Jarčevu slavlju' ili sjajnih, duhovitih jezičnih obrata kao u 'Tetki Juliji i piskaralu'. Ipak, ovaj roman zato nije manje složen, štoviše, čini mi se da su pripovjedačke dionice glasa kazivača među najzahtjevnijima koje je Llosa ikada morao napisati. Oponašati glas iz druge kulture i nastojati jezikom pokazati identitetsku hibridnost i miješanje kôdova, a opet zadržati razumljivu romanesknu nit koju većina zapadnih čitatelja očekuje, velik je pothvat. Uz pripovjedačku suverenost, kod Llose mi se uvijek sviđala upravo hrabrost da se upušta u takve pothvate, da sa svakim romanom zagazi u nepoznate romaneskne džungle.

Mario Vargas Llosa: Pripovjedač priča; prevela Simona Delić, Profil, Zagreb, 2013.