Koliko dobro poznajete hrvatsku kinematografiju i kada ste prvi put došli u doticaj s hrvatskom produkcijom?

Nisam bio veliki poznavatelj hrvatske kinematografije prije no što sam se upoznao sa selekcijom hrvatskih filmova u Zagrebu, u prosincu 2011. Prije toga sam imao priliku vidjeti nekoliko lijepih filmova na različitim festivalima, kao što su ‘Crnci’, ‘Put lubenica’, ‘Armin’ i prije svega ‘Živi i mrtvi’, moj favorit koji sam dosta davno otkrio na sarajevskom festivalu. Jako dobro sam poznavao Zagrebačku školu i animaciju, ali tek sam prilikom svog boravka u Hrvatskoj mogao otkriti remek-djela poput ‘Ronda’, neke filmove Branka Bauera ili, pak, Mimičin sjajni film ‘Kaja, ubit ću te’.

Jeste li ikada pisali za Cahiers du Cinéma (ili druge časopise za koje ste radili) o modernoj ili klasičnoj hrvatskoj kinematografiji?

Ne, princip te selekcije bio je upravo pružanje vanjskog pogleda na hrvatsku kinematografiju. Dio te produkcije otkrili smo s više predstavnika francuskih kinofilskih ustanova i upravo je to bilo golemo iznenađenje, kao da smo otkrili Atlantidu kinofilske baštine.

Koje ste filmove izabrali za 'Croatie, la voici' i zašto baš njih, drugim riječima, kojim kriterijima ste se vodili u selekciji?

Selekcija se sastoji od sljedećih devet filmova: ‘Oprosti za kung fu’, ‘Nebo, sateliti’, ‘Ne dao Bog većeg zla’, ‘Što je muškarac bez brkova’, ‘Živi i mrtvi’, ‘Put lubenica’, ‘Crnci’, ‘Kenjac’, ‘Ćaća’.
Kriteriji su ovisili o ravnoteži između subjektivnosti selektora (tako, recimo, nisam izabrao ‘Što je Iva snimila 21. listopada 2003.’ jer sam smatrao da je promašen, usprkos njegovoj povijesnoj relevantnosti) i o volji da se pozabavim jako širokim poljem: treba pokušati pronaći način da se obuhvati šira slika (ne izabrati devet filmova o ratu, npr.), a da se ne žrtvuje ključni kriterij – kvaliteta izabranih filmova.

Postojala je opasnost da ćemo napraviti izbor programa isključivo po povijesnom ili sociološkom kriteriju, težeći za time da se pozabavimo važnim temama u suvremenom hrvatskom društvu. Ako se pronađe dobra ravnoteža između kvalitete i raznolikosti, sve će funkcionirati zajedno.

Koji su vaši najdraži hrvatski filmovi svih vremena i zašto?

Moj najdraži hrvatski film je ‘Događaj’ Vatroslava Mimice, koji sam otkrio u Zagrebu i koji je zasigurno jedan od najljepših filmova koje sam imao priliku vidjeti u svom životu. Jako volim tu mješavinu klasičnog filma romaneskne širine (potresna i okrutna priča, s izvanrednom osobnošću starca) i modernog filma koji teži k apstrakciji, s povezanošću s prirodom koja malo-pomalo postaje metafizičkom. Mimičini filmovi su puni neusporedive snage koja je apsolutno čista.

Kako gledate na današnju hrvatsku kinematografiju i kako biste ju pozicionirali unutar šireg konteksta tzv. svjetske kinematografije, ali također u odnosu na europsku kinematografiju?

Čini mi se da se hrvatska kinematografija nalazi na prekretnici: osjećamo da je struktura pomoći dinamična, što omogućava proizvodnju znatnog broja filmova. Cjelokupna produkcija je na dosta zadovoljavajućoj razini, čak i ako možebitno nedostaje lokomotivâ ili jasnih referentnih točaka na estetskoj razini, kao što je to danas primjerice slučaj u Rumunjskoj. No, s obzirom na opću situaciju u Europi, možemo gledati na hrvatsku produktivnost i strukturu autonomnog financiranja kao dosta dobru novost koja, naposljetku, najavljuje lijepe stvari.

Što smatrate distinktivnim svojstvima hrvatskih filmova i koji su njihovi najveći problemi?

Čini mi se da je najvažnije svojstvo hrvatskog filma to što je povezan sa svojim položajem na raskrižju više kultura. To je dovelo do vrlo različitih filmova (‘Što je muškarac bez brkova’ nema puno toga zajedničkoga s drugim filmovima Dalibora Matanića, npr.). No prije svega suvremeno hrvatsko društvo je zadivljujuća košnica snažnih tema, što daje pravu energiju pričama, čak i u slabijim filmovima. Možda se treba ostaviti velikih tema kojima se dosta bavilo (rat i njegovo nasljedstvo) i tražiti filmove-lokomotive koji mogu pokrenuti velike ambicije mladog hrvatskog filma. Naime, čini se da je naturalizam koji vlada cjelokupnom produkcijom u potpunosti raskinuo s nasljeđem moderniteta (koji je ipak dosta važan) i s avangardističkim duhom hrvatskog filma šezdesetih i sedamdesetih. To je u isto vrijeme i razumljivo i štetno zato što tu postoji zlato koje čami u mraku.

Objavili ste nekoliko članaka u zbornicima o kinematografiji i jedan od njih je o politici zombija. Kako biste komentirali trenutni trend filmova o zombijima koji su preplavili tržište u proteklih nekoliko godina?

Zombiji su se vratili u modu zahvaljujući različitim utjecajima, poput video igara. No zombi, koji je bio društvena i politička figura u filmovima Georgea A. Romera u sedamdesetima, ponovno je uskrsnuo u kinematografiji materijalističkog društva u dvijetisućitima: to vjerojatno proizlazi iz goleme sposobnosti da simbolizira – kao umrtvljeno stvorenje, potlačeno i reducirano na nekolicinu refleksa – ropsko stanje na koje nas je osudilo hiperpotrošačko društvo i stupanj zaglupljenosti u koji nas je dovela masovna kultura.

U Hrvatskoj nije snimljen niti jedan zombi film, čak ni tijekom globalnog vala koji je izrodio zombi filmove u zemljama od Grčke do Kube. Biste li jednog dana htjeli vidjeti hrvatsku inačicu zombi filma i kako komentirate izostanak tzv. žanrovske kinematografije u Hrvatskoj?

Žanrovska kinematografija cvate na tržištima ili industrijama koje hrani masovna potražnja. Bez takve industrije, često se radi samo o obilježju veoma artificijelnog amaterskog filma, posvetama učenika koji su ljubitelji filma ili srednjoškolskih parodija bez velike koristi – to je pomalo slučaj u Francuskoj u kojoj se žanrovska kinematografija nalazi na mrtvoj točki zbog određene tradicije umjetničkog i autorskog filma koji je uništio sve na svom putu.

Sigurno da postoji puno toga što bi se moralo učiniti kako bi se razvio žanrovski film u današnjoj Hrvatskoj, no povijest hrvatskog filma pokazuje da postoji tradicija popularnog filma u Hrvatskoj (uostalom, Mimica je snimio film o gusarima u Italiji). Što se tiče teme zombija, mislimo da bi se njome moglo obraditi nasljedstvo rata (kao što je to nedavno učinio Joe Dante u svom sjajnom zombi filmu o ratu u Iraku). No to iziskuje određeni odmak za koji još uvijek nije kucnuo čas.

Mislite li da biste jednog dana mogli napisati knjigu o hrvatskim filmovima za francusku publiku?

Imam previše poštovanja za rad filmskih povjesničara, a da bih mogao i na tren pomisliti na to. Hrvatski film je kontinent na kojem sam ugledao tek nekoliko svjetala iz daljine. Prije svega se smatram filmskim kritičarom, mada bih volio pisati o Mimičinim filmovima ako se jednoga dana ukaže prilika za to.