'Ja sam te rodila... zašto... da budeš peder.' Kada se čuju ovakve riječi, bilo u stvarnosti, bilo u njihovoj filmskoj interpretaciji, jasno je da među likovima – koji ih izgovaraju, odnosno slušaju – jesu i slijede dramatični emotivni trenuci te vrlo vjerojatno i lomovi unutar njih i među njima. S jedne strane roditelj, konkretno majka koja ne može prihvatiti seksualnost svoga sina na pragu zrelosti, i sin koji, koliko god pokušavao voditi drukčiji život, voli svog susjeda.

Ovako zvuči i izgleda jedan od najreskijih prizora u dugometražnom igranom filmu 'Zečji nasip' u režiji Čejen Černić Čanak, nastao prema scenariju čiji je autor Tomislav Zajec. Producentica mu je Ankica Jurić Tilić dok su njezini kolege iz Slovenije i Litve Aleš Pavlin i Ieva Norviliene dio koproducentske ekipe. Tema proskribirane ljubavi dvojice mladića, kontekst priče vezan uz društvenu stigmatizaciju homoseksualaca te rafiniran redateljski pristup, koji je istodobno promatrački i analitički, omogućili su filmu velik međunarodni uspjeh već pri inicijalnom prikazivanju. 'Zečji nasip' ove se godine natjecao u jednom od službenih programa 75. međunarodnog filmskog festivala u Berlinu namijenjenom ostvarenjima koji imaju teme o mladima te se prvotno obraćaju mlađoj publici. To je Generation 14plus, a koji već godinama u struci figurira kao jedan od najupečatljivijih kada je posrijedi njegova programska orijentacija.

Novi zamah hrvatskog filma

Stoga je uvrštavanje hrvatskog filma u ovaj program odjeknulo kao nastavak izvrsnog početka 2025. za hrvatsku kinematografiju. Nakon oskarovske nominacije za kratkometražni igrani film 'Čovjek koji nije mogao šutjeti' Nebojše Slijepčevića i nagrade za najbolji film za dugometražni dokumentarac 'Fiume o Morte!' na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu Igora Bezinovića, koji postaje i kinohit, rad Černić Čanak opravdava svoje visoke ocjene. Sada je na redu hrvatska kinopublika koja, barem što se tiče projekata domaće kinematografije, nema čestu prigodu pogledati filmove ovakvih zapleta.

Pritom je filmu najbolja preporuka način na koji je osmišljen i ostvaren njegov režijski koncept u sinergiji s trpkim zapletom i profiliranjem likova. Baš kao i mladi glumci koji predvode ekipu ispred kamera. Ukratko, riječ je o sporogorućem, ali intenzivnom prikazu ograničenja i prelaženja granica kada je u pitanju ljudska potreba za ljubavlju i prihvaćanjem. I to ona u formativnim godinama, kada se štošta doživljava fatalistički te određujuće za cijeli život. Tomu svakako treba dodati i spomenuti kontekst u kojem se odbacivanje ili ne dvojice zaljubljenih mladih muškaraca odvija u maloj sredini iz koje se može pobjeći jedino fizički.

Socijalna poplava

Sam naslov filma dolazi od provizorne zaštite objekata kada su u pitanju poplave, a najčešće su to vreće ispunjene pijeskom, čija je zadaća spriječiti prodor bujičnih voda. Već je naslov efektna metafora sama za sebe. Ovdje se, naime, u prvom planu ne štite objekti, nego subjekti, a poplava koja prijeti nije samo ona prirodna, nego prije svega socijalna. U tom srazu vanjskog i vidljivog te unutarnjeg i proživljenog, redateljica sugestivno gradi ozračje nagađanja i iščekivanja koje u konačnici mora probiti spomenute nasipe. Barem jednu njihovu vrstu. I upravo je to generiranje izvedeno na veoma snažan i plastičan način, kao da su i sami gledatelji neprestance iza leđa glavnih protagonista čekajući što će im se dogoditi.

A oni su dva mladića iz susjednih kuća u malom mjestu u unutrašnjosti Hrvatske kojem tih dana zaprijete poplave. I dok mještani čine sve kako bi se zaštitili od najavljene nepogode, Marko i Slaven moraju zaštititi i sami sebe, jer malo im tko može dati potporu. Kada pri završetku priče ta potpora stigne iz (ne)očekivanog pravca, scenarij otkriva još jednu minucioznost. Sam je Marko naoko tipičan srednjoškolac čija svakodnevica protječe od bavljenja sportom i priprema za natjecanje u obaranju ruke, preko gotovo šablonskih muško-muških razgovora, do romantične veze s djevojkom Petrom, koja bi mogla prijeći i u nešto ozbiljnije.

Roditelji, majka Vanča i otac Franjo, podržavaju ga, osobito jer je neprocjenjiva potpora mlađem bratu s Downovim sindromom, Fići. Njegov se prvi susjed Slaven upravo vratio iz Berlina u koji je iznenada otišao prije nekoliko godina, očito zbog svađe s ocem. Otac je preminuo te je Slaven došao na njegov pogreb, pri čemu će i njegov odnos s majkom možda dobiti novi smjer. Nakon što se vide prvi put od Slavenova naglog odlaska u inozemstvo, nekoć bliski prijatelji ni sami ne znaju kako reagirati. Ipak, okolnosti pogreba i prijeteće poplave povežu ih te njihova prvotna distanca, kako se činilo, nije rezultat svađe, nego prekinute romance.

Naime, shvativši o čemu je riječ, Markova je majka ranije utjecala na Slavenove roditelje te su ga de facto istjerali iz kuće. Povratak u tu kuću dovest će do nastavka prekinutih veza, ali i uspostave novih konfliktnih odnosa nakon kojih ni Marku ni Slavenu život neće biti isti, uz ključno pitanje je li njima dvojici zajednička ljubav dovoljna za suprotstavljanje neprijateljskoj okolini? I dok prva trećina filma protječe u svojevrsnom oblikovanju socijalnog miljea u koji su uronjeni središnji likovi, a druga u njihovu ponovnom povezivanju, koje je puno čvršće, iskrenije i strastvenije no što se moglo pretpostaviti, završna trećina donosi najveći raspon emocija i događaja. Kroz njih glavni junaci, poglavito Marko kao simbol muškosti, moraju postaviti granice, istinske zečje nasipe u pokušajima narušavanja njihova ljudskog integriteta, i to od najbližih.

Rad s mladim glumcima

Stoga su majčine riječi o 'pederu kojega sam rodila' ovdje presudna poplava, uz neizvjesnost može je li se uopće preživjeti. Redateljica Černić Čanak već je svojim prvim dugometražnim igranim filmom 'Uzbuna na Zelenom vrhu' iz 2017. iz serijala o Koku demonstrirala kojom lakoćom i preciznošću radi s mladim glumcima. I dok su oni u njezinu cjelovečernjem prvijencu bili djeca, u drugom je filmu za par u središtu priče angažirala studente glume, pronašavši u njima optimalne interprete.

S jedne strane zadržavši polet i nepredvidljivost svoje mladosti, a s druge zrelo, seriozno i iznijansirano utjelovivši likove u stalnom grču i pokušajima njegova prevladavanja, Lav Novosel i Andrija Žunac kao Marko i Slaven u cijelosti nose film, ne samo kao glavni glumci, nego i kao čvorišne točke interpretacija ostatka uvjerljive glumačke ekipe. Pritom je osobito do izražaja došao mladi Leon Grgić kao Fićo, koji u bratskom odnosu s Markom nevjerojatno dojmljivo učvršćuje još jedan emotivni odnos važan za priču. U neprestanoj potrazi za osjećajima kao osloncem, Marko u mlađem bratu dobiva snagu, baš kao što će mu očeva potpora nakon katarze na natjecanju u obaranju ruke biti podrška u onom što možda planira učiniti. U filmu glume i Tanja Smoje, Alma Prica, Filip Šovagović te Franka Mikolaci.

Redateljičina odluka da dobar dio radnje bude snimljen s leđa protagonista dobila je elaboriranu izvedbu u snimateljskom radu Marka Brdara, a on je tako stvorio iluziju neposrednosti te gotovo dodira s onim što se nazire. To minuciozno prate montaža Slavena Zečevića i glazba, koju potpisuje Domas Strupinskas, kao fino ugođena filmska izražajna sredstva čiji je cilj uvjeriti gledatelje da se, neovisno o tome što se nalaze s druge strane ekrana, takvo što uistinu zbiva u stvarnosti. Možda baš blizu njih, u njihovoj sredini.

Nesnošljivost o kojem 'Zečji nasip' govori niti je stvar prošlosti niti pitanje udaljenih prostora. Ono što film nenametljivo razlaže jest nesnošljivost kao karakterna i emocionalna odrednica te nespremnost da se i najbliži prihvate ako nam svjetonazorski ne odgovaraju. Svojom se temom film u potpunosti uklopio u profil Berlinalea, a koji i u programu Generation 14plus, možda ponajviše u njemu, proteklih godina postavlja neke nove granice umjetničkog izražavanja i reagiranja na stvarnost.

Tako je u njemu ove godine priznanje Mladog ocjenjivačkog suda dobila filipinska drama 'Sunshine' o trudnoći mlade gimnastičarke, a priznanje Stručnog ocjenjivačkog suda irska drama 'Christy' o otuđenoj braći koja se pokušavaju zbližiti. Percepcija 'Zečjeg nasipa' mogla bi pripomoći tome da se i u Hrvatskoj više snimaju filmovi o mladima za mlade, a koji i odraslijoj publici predstavljaju tematski i umjetnički novum. Kada u posljednjem kadru redateljica kontrastno otvori cijeli film na skučenoj autobusnoj postaji, ne samo prema raspletu, nego i prema interpretacijama, 'Zečji nasip' postaje ne samo umjetnički rad koji znalački progovara o vremenu i prostoru na koje se odnosi, nego i autentičan glas koji se daleko razumije.