Kako ste došli na ideju o antologiji suvremenog hrvatskog pjesništva na engleskom jeziku? Tko je potencijalna publika za ovo izdanje časopisa Poezija?

Časopis Poezija višekratno je potvrđivao interes za pretragu različitih pjesničkih korpusa, od mađarskog do bugarskog, od poljskog do kanadskog, od njemačkog do kineskog, neskriveno zainteresiran za različite moduse kulturno-književnih sinteza. Na tom tragu smo u pretposljednjem broju objavili izbor iz suvremenoga europskog pjesništva u selekciji Damira Šodana i Tomice Bajsića, također urednika u Poeziji. Bavili smo se dakle eksterijerom, bliskim i dalekim pjesničkim geografijama. No još većim intenzitetom poduhvatili smo se 'čitanja interijera', tj. onoga što se događa u integralnom polju domaće poezije. Iz toga ishodi i ideja o tome da domaću poeziju 'izmjestimo' u svijet, da joj prijevodom damo svjetskost i mogućnost odmjeravanja na globalnoj pjesničkoj sceni. Ali i iz kronična manjka informacija o pjesništvu na jednom malom jeziku kakav je hrvatski. Utoliko je prirodnim bilo da tu prazninu, da ne kažem rupu, promijenimo u korist hrvatske poezije, 'ugodivši' je za inozemne oči. Najprije smo 2009. godine objavili 'If We Crash into a Cloud, It Won't Hurt (Croatian Poetry 1989 – 2009)', specijalni broj časopisa, čija je kičma zapravo bila moja antologija 'U nebo i u niks'. Podsjećam da smo taj broj posvetili našem kolegi i prijatelju, pokojnom Simi Mraoviću.

Izdanje se pokazalo punim pogotkom. Valjda po prvi put pjesnički krugovi u inozemstvu imali su prigodu steći koliko-toliko cjelovit uvid u našu poeziju. Sada, s distance, mogu reći da se taj pokušaj sustavizacije hrvatskoga pjesništva zacijelo potvrdio i kao ponajbolji jamac izvoznoga potencijala hrvatske poezije. S napomenom da dotad, ali nažalost i dosad, i nismo imali bogzna kakvog 'konkurentskog pogleda na hrvatsku poeziju' u prijevodu na neki od stranih jezika. Tim izdanjem iz 2009. svjetska A liga pjesnika čula je za hrvatski stih i slušala ga na predstavljanjima antologije u Rotterdamu, Londonu, New Yorku, Moskvi, Pekingu, Berlinu, Budimpešti, Sofiji… Vjerujem da nije potrebno ni govoriti da je 1000 primjeraka toga izdanja planulo vrlo brzo. Pritom smo bili vrlo ekonomični i dijelili ga samo tamo gdje smo trebali i morali.

Kad je riječ o drugom dijelu vašeg pitanja, smatram da se pokazalo važnim da hrvatski književnici na brojnim gostovanjima po svijetu legitimiraju kako vlastitu, tako i nacionalnu sliku jezika u kojem rade i čiji su dionici. Zato sam se s kolegama u uredništvu odlučio na ponovnu inventuru, za prošireno i dopunjeno izdanje, nazvano po jednom Dragojevićevu stihu.

Ograničili ste svoj izbor između godina 1989. i 2013. Zašto ste počeli s 1989. godinom?

Godina 1989. prijelomna je i za uži i za širi društveni kontekst. Nju simbolizira pad Berlinskoga zida i temeljita smjena socijalističke društveno-političke paradigme. Ona je sržna godina unutar europskoga jugoistočnog pojasa, a navlastito za nas. Ona je naime uvod u rušenje starog i zidanje novoga svijeta, ali i uvod u naša ratna zlovremena. Moja antologija dakle počinje izvanliterarnom, političkom i duhovnom kronologijom i kartografijom, ali se ne ogrješuje o tekst i njegovu procesualnost. Ona priča priču o hrvatskoj poeziji od pada Zida, katalogizira slutnje rata, rat i njegove odjeke, tranzicijske i posttranzicijske traume i iznevjerena očekivanja sve do naših dana.

Kako je funkcioniralo prevođenje pjesama na engleski jezik. Je li riječ o prijevodima baš za ovo izdanje Poezije ili je nečega već bilo?

Taj mukotrpan rad, piljkav i zahtjevan, odradila je sva sila prevoditelja iz regije, naše kolege i prijatelji koji su ponajprije zahvaljujući Šodanovom entuzijazmu, energiji i zalaganju pristali raditi za 'siću'. Poezija nema naime adekvatan 'budžetski tretman' svojoj važnosti na svjetskoj pjesničkoj mapi. Stalno smo potplaćeni i vazda dajemo više nego što se objektivno može. Urednik Ivan Herceg inače i dan-danas noći i noći utuče u prijelom, a kad izađe novi broj, najspremniji je raznositi sa mnom časopis od čovjeka do čovjeka. Iz ruke u ruku tako podijelimo i do 200-tinjak primjeraka. Što se tiče prijevoda, oni su naručeni i ciljano rađeni za ovo izdanje, ali morali smo činiti i kompromise. Tamo naime gdje su postojala dobra prevoditeljska rješenja nismo posezali za slabijima. Riječ je međutim o neznatnoj količini ranije prevedenih pjesama.

Mogu li se u ovoj antologiji prepoznati i sve poetske mijene koje su obilježile hrvatsku poeziju u proteklih dvadeset i nešto godina?

Nadam se da mogu. Pokušao sam kandidirati vlastitu taksonomiju i tipologizaciju poetičkih tendencija u hrvatskome stihu. Moja aksiologija pritom se, kako je već primijećeno, razlikuje od sistematizacija drugih kritičara i antologičara ne samo po implicitnoj polemičnosti, nego i po eksplicitnoj tipologizaciji. Ukratko, svoju koncepciju gradim na prijeporima i pristajanjima, na oprekama i sličnostima, na privlačnostima i odbojnostima, sve s nakanom da dokučim duh i dah našeg stiha.

Uvršten je značajan broj pjesnikinja; jesu li one u međuvremenu možda i vitalniji dio domaće pjesničke scene?

Znam da me to niste pitali, ali ipak… Nepovjerljiv sam prema tumačenjima književnosti po spolnim, rodnim i inim križaljkama, premda sam obaviješten i o takvim, inače posve legitimnim teorijskim i kritičarskim interpretacijama. Hoću reći, nevoljko se upuštam u podjele na ženskost i muškost književnosti ako u tekstu ne nalazim neku obvezniju, supstancijalnu potporu takvim kritičarskim ključevima. No na sav glas spreman sam govoriti o ugrozi ženstva i kriku antifalusnog uma u stihovima Vesne Parun ili femininoj svijesti (kadšto i stanovitoj nadosjetilnosti) različitih protagonistkinja poetskog govora u pismu Sonje Manojlović

Odgovarajući na vaše pitanje, ne bih pristao na spekulaciju o vitalizmu u korist pjesnikinja (statistički, pjesnika je naprosto više, relevantnih pjesnika također itd.), kako se to u nas uvriježilo posljednjih godina, ali vrlo sam spreman govoriti o pojedinačnim doprinosima i veličini uloga mojih kolegica. Ne propuštam priliku reći da je Parunova bila matrijarh, ako je Slamnig bio patrijarh hrvatskoga poetskog moderniteta. Također, nikad se ne umorim govoriti o vitalizmu i kompleksnosti Manojlovićkine pjesme ili o Benićkinoj poetizaciji nove fizike i podrivanju udžbeničkog neznanja o svemiru te putu koji je prošla od kronike čuda do materijalne i duhovne egzistencije paralelnih zbilja. Nikada me ne smara apostrofirati 'glazbu sintakse' u Žagarove, ozbiljan poetski rast iz knjige u knjigu Derkačeve i Lovrenčićke, rafiniranost metafore u Jagićeve ili oprez i stišnu škrtost Brnardićkine 'ideje pjesme'.

Zanimljivo je da antologija započinje poezijom Vesne Parun i Petra Gudelja, a završava Marijom Andrijašević i Markom Pogačarom. Što predstavnici stare garde imaju zajedničko s novim snagama, odnosno što je drugačije?

Razdaljina od Parunove i Gudelja do Pogačara i Andrijaševićke toliko je golema da se opire natezanjima ili podvođenjima pod zajednički znak. Zajedničko im je međutim to što se njihovi poetski naponi sudaraju ili tek supostoje (bilo u međusobnoj ravnodušnosti, bilo tek u toleriranju tuđe razlike) pod onim što podrazumijevamo pod koordinatnim sustavom hrvatske poezije. Pitate me ustvari o razdaljini koja u sebe zaprima čak sedam generacija. Odgovor zahtijeva mnoga nijansiranja, pojašnjenja i fusnote pa ću pribjeći najgeneralnijem.

Parunica i Gudelj, svatko na svoj način snažne pjesničke osobnosti, golemi su hrastovi koji su živjeli ili žive na osami, noseći se sa svojom samoćom kako znaju i umiju. Ma koliko im kadšto bila teška, ona je njihov izbor, njihova etika i estetika. Pogačar, kao mlad pisac, puno izravnije sudjeluje u zajedničkim nam masovnim idejama, masovnoj kulturi, masovnoj književnosti, konzumirajući i bivajući konzumiran u svom, sukladno biologiji i interesima naraštaja kojemu pripada, masovnom življenju i pisanju.

Gudelj je stari vuk. Po svojoj volji i pameti sam da samiji ne može biti. Takav mu je i stih. Njegov i Pogačarev stih ne komuniciraju, dakle. To je prirodno i posve u redu. Rekao bih, u duhu vremena.