U posljednje vrijeme gotovo svakodnevno u nekom se mediju pojavi komentar ili osvrt koji sadrži govor mržnje ili potiče na mržnju. Huškački diskurs i neargumentirane potjernice štancaju se naoko stihijski, dok zapravo sustavno razaraju ionako ranjeno tkivo društva. Pozivajući se na pravo na mišljenje, one u stvari prozivaju ljude imenom i prezimenom optužujući ih ne za nešto što su rekli ili učinili, nego ih proskribirajući po načelu podrijetla i 'nečiste krvi', čime potiču i legitimiraju moguće daljnje nečasno ili nasilno postupanje. Razina javnoga dijaloga opasno se srozala, umjesto uvažavanja u diskusiji s drugima i različitima, ukopavaju se frontovi na kojima je moguće i fizički stradati.
Hrvatsko društvo pisaca stoga izražava zabrinutost zbog svakodnevnih objava govora mržnja, prozivanja ljudi zbog porijekla i životnih izbora, poticanja na linč i vrijeđanja neistomišljenika. Mi ustajemo u zaštitu svakoga našeg člana/ice protiv kojih se izdaju javne potjernice i osuđujemo svaki govor koji – najčešće uzurpirajući pojam domoljublja – denuncira pojedince po nacionalnoj, vjerskoj ili drugoj osnovi te time potiče daljnje otklizavanje ovoga društva prema pred-demokratskim bespućima.

Mi jesmo ponajprije cehovska udruga, a tek onda politična zajednica pisaca i spisateljica. Uz brigu o pravima naših članova/ica, mi, kako piše u statutu, brinemo i o 'promicanju općih standarda pisane i javne riječi' i 'demokratskoj političkoj kulturi'. Svjesni da bismo i sami bili sretniji kada se ne bismo trebali opetovano javljati ovakvim priopćenjima (jer tada bismo živjeli u sretnijem društvu temeljenom na uzajamnosti i solidarnosti). Sa žaljenjem napominjemo da naša zabrinutost i uznemirenost poprima posebne dimenzije kada se u prijeporima u kojima čitamo govor mržnje i poticanje na nju nađu naši članovi i članice.

Svjedok Američkoga građanskog rata Walt Whitman napisao je kako nakon rata nema pobjednika, jer u ratu svatko izgubi nekoga i nešto. Pritom je mislio, iz neprikosnovene subjektivne pozicije pjesnika, ali i svjedoka tragedije, na takozvane obične ljude, na 'repromaterijal' rata o kojemu su pisali mnogi naši, i ne samo naši autori, svjedočeći, opet na žalost, mnogim i ne uvijek našim ratovima.

Na koncu, budući da smo svi u Hrvatskoj kao i u svijetu, kako je to početkom šezdesetih iz duboko podijeljenog juga SAD-a poručio Martin Luther King, povezani u neraskidivoj mreži uzajamnosti i budući da je aktualna prijetnja svakome od nas potencijalna prijetnja društvu u cjelini, ovim se apelom obraćamo javnosti slijedeći načelo nade. Uz dužno i duboko poštovanje prema svim dimenzijama naše zajedničke prošlosti, naših zajedničkih prošlosti, i uz uvažavanje kolektivnih i osobnih tragedija s čijom se boli niti smije niti može licitirati, nadamo se da smo dovoljno toga prošli i da znamo da ključ naše budućnosti nije u našoj prošlosti. Bez njezina nasljeđa ne možemo, ali se u nju ne smijemo ukopati. Jer, ako je tomu tako – ako duboko vjerujemo u to da je ključ naše budućnosti u našoj prošlosti – tada se možemo svi skupa od svijeta i od nas samih odmoriti. I to iz jednostavnog razloga: u tako zamišljenoj budućnosti mi smo već bili.