Iz nekog razloga, kad god razmišljamo o užasima koji se događaju u svijetu; o klanjima, ratovima, sukobima, konclogorima i mučenjima, uvijek ih lakše zamišljamo u beznadnim, sivim, blatnjavim pustopoljinama negoli u predivnim, gotovo rajskim pejzažima. Kontrast između predivne prirode i čovjeka koji u toj prirodi radi nezamislive grozote uznemirujuća je meditacija kojom se filmski, primjerice, bavio Terrence Malick u 'Tankoj crvenoj liniji', gdje se smrtonosna ratna mašinerija Drugog svjetskog rata, umjesto u maglom okupana polja sjeverozapadne Europe, ustobočila usred pacifičkog raja na zemlji, stvarajući u njemu jednako gadan pakao kao i među sivim gudurama. Smrt i mržnja obitavaju svugdje, priroda je prema tome ravnodušna, ona samo diše oko nas u svojem veličanstvu i moći.

Oprostit ćete mi ovakav meditativni uvod u osvrt na film 'Zvizdan' Dalibora Matanića koji je od jučer počeo igrati u domaćim kinima, iako već nekoliko mjeseci žari i pali festivalima. Takav je uvod potreban zbog toga što je Matanićev film upravo to - meditacija o mržnji, boli, traumama, nemogućem životu i ljubavima usred rajske prirode koja sve to nijemo promatra i ostaje, baš kao i ljudska razorna narav, stalna i neuništiva.

'Zvizdan' se sastoj od tri priče - sve tri govore o problematičnoj vezi između Srpkinje i Hrvata u malome mjestu pokraj jezera pod planinama dalmatinskog zaleđa. Prva se priča odvija 1991. na samom početku balvan-revolucije, druga 2001., u doba kad se mati i kći Srpkinja vraćaju kući iz izbjeglištva, a treća 2011., kada je obnova naizgled već završena, u selu se odvija veseli festival elektroničke glazbe i nitko više ne spominje rat. Iako svaka priča govori o drugom paru, Matanić je zgodnim potezom u sve tri angažirao iste glumce, ne samo u uloge nesretnih ljubavnika, već i u one koji ih prate - majke, očeve, susjede, prijatelje. Sudbine glavnih likova u svakom se od tri dijela filma razlikuju, ali suština priče u sva je tri slučaja ista - mržnja, traume i predrasude ne dopuštaju ostvarenje ljubavi - s tim da u svakoj priči postoji jedan manji ili veći pomak nabolje, što je tračak optimizma dosad rijetko pronalažen u domaćim filmovima ovakve tematike.

Priča o zabranjenoj ljubavi između pripadnika dvaju sukobljenih (etničkih) plemena nije ništa novo ni globalno ni lokalno. Čak je ni sam Shakespeare u 'Romeu i Juliji' nije superoriginalno isisao iz palca, a još je manje to učinio Matanić, redatelj iz zemlje u kojoj se etnički sukobi i njihove posljedice zadnjih dvadesetak godina naveliko koriste kao umjetnička tema, koji put iskreno, a koji put kalkulantski jer 'Veliki svijet' izvan granica bivše Jugoslavije samo uz takvu ratnu 'egzotiku' pokazuje interes za nas malene. I da, Dalibor Matanić je uskočio u taj isti vlak. Je li to bilo kalkulantski ili iskreno, ne bih ovom prilikom nagađala, no činjenica je da je to učinio DOBRO. Način na koji su ispričane priče u 'Zvizdanu' nešto je drugačiji, nešto tiši, a opet glasniji, nešto promišljeniji negoli oni koje smo dosad imali prilike gledati.

Prije svega, to je zbog vizualnosti filma. Spomenula sam već kontrast između rajske, ali nijeme i ravnodušne prirode te užasa koje čovjek čini u toj prirodi. Matanićeva je priroda - selo, jezero, visoka i gusta trava, zujanje insekata, blejanje ovaca - možda najglasniji protagonist u filmu, u kojemu ljudi rijetko i malo govore, ali njezino je brujanje i zujanje izvan ljudskih čarki i previranja. Ona je samo stalno tu - okružuje ih, promatra ih, čak im ulazi u životni prostor poput pauka na ogledalu i mrava na stopalima.

Dugi prizori čovjeka u prirodi na trenutke su sadistički predugi - posebice u drugoj priči, o povratnici Nataši i majstoru Anti koji njoj i majci obnavlja kuću - i ne bih bila sasvim iskrena kada ne bih rekla da u nekoliko dugih trenutaka Natašinih meditacija, skrivanja s discmanom po uskim prolazima između kuća i znojenja po vratu nisam pomislila: 'Joj, dobro, DA, SHVATILI SMO, ajd' sad malo nešto drugo', no na kraju su upravo ti trenuci, upravo to uranjanje u okoliš ono što od 'Zvizdana' ostaje kada izađete iz kina.

Posebno je to vidljivo u zadnjoj, trećoj priči, kada glavni junak, nakon što se bezuspješno pokušao pomiriti s djevojkom koju je prije nešto godina ostavio dok je bila trudna, odlazi na rave. Slijedi podulji dio koji se sastoji samo od prikaza tulumarenja pod šarenim svjetlima i tumaranja po zamračenoj šumici - alkohol teče u potocima, troše se droge i mlada, polurazgolićena tijela, da bi cijela ta noćna - istodobno vesela i mračna odiseja - završila u jezeru, kao u nekom trenutku pročišćenja i katarze. Nadovezuje se tu Matanić i na nekoliko prethodnih prizora uranjanja u jezero, gdje je svaki sa sobom nosio osjećaj uranjanja u prirodu i pročišćavanja od svega onoga što je 'odvojeno' od nje.

Zadnja priča, međutim, za razliku od prve dvije, završava s tračkom optimizma - s (doslovno) otvorenim vratima, i to je ono što nam ovaj, inače pomalo težak, meditativan i spor film, donosi za razliku od većine drugih filmova slične teme. Možda... možda je bolja budućnost ipak moguća. Možda čak i ona u kojoj će se ovakvi arthouse filmovi u Hrvatskoj snimati i o drugim stvarima, a ne samo o mučnoj ratnoj prošlosti i ožiljcima koje je ostavila. Sjajni mladi glumci iz 'Zvizdana', fenomenalni kamermani, sam Matanić, pa i domaća publika to definitivno zaslužuju.