'Prije dva mjeseca postao sam otac i moja je nada za moju kćer da neće morati živjeti isti život koji ja sada živim – uvijek u strahu od nasilja doseljenika, rušenja domova i prisilnih iseljavanja, s čime se moja zajednica Masafer Jata suočava svaki dan pod izraelskom okupacijom.'

Rekao je to primajući Oscara za najbolji dugometražni dokumentarni film u nedjelju 2. ožujka, na pozornici Teatra Dolby u Los Angelesu, mladi palestinski aktivist sa Zapadne obale Basel Adra, jedan od četvero autora palestinsko-norveškog filma 'Jedina zemlja'. Na njega se nadovezao vršnjak te kolega u projektu, izraelski novinar Yuval Abraham: 'Snimili smo ovaj film, Palestinci i Izraelci, jer su naši glasovi zajedno jači. Vidimo jedni druge. Zvjersko uništavanje Gaze i njezina naroda mora prestati. Izraelski taoci, brutalno oteti tijekom zločina 7. listopada, moraju biti oslobođeni. Kad pogledam Basela, vidim svog brata.'

Premda ovogodišnja dodjela najpopularnije filmske nagrade na svijetu, unatoč događajima i emocijama nabijenoj političkoj situaciji u samim Sjedinjenim Američkim Državama i diljem planeta, nije donijela veći broj trenutaka koji to i zrcale, ipak je u kategoriji najboljega cjelovečernjeg dokumentarca bila suvremenik onoga što i dalje muči Bliski istok, a preko ove konfliktima bremenite regije i svijet.

Nasilje nad drugima, slabijima i nezaštićenijima

Film 'Jedina zemlja' svojim sadržajem, načinom na koji je projekt realiziran tijekom više godina te osobito angažmanom svoga autorskog tima koji su i u govorima na holivudskoj pozornici predvodili Adra i Abraham, potvrđuje da Oscar može pripasti ne samo najboljim ostvarenjima sedme umjetnosti, nego i onima koji su najvažniji u konkretnom društvenom, političkom i umjetničkom trenutku. Pritom je slavodobitnički rad trijumfirao u, ove godine, osobito jakoj konkurenciji. Nju su činili japanski film 'Dnevnici crne kutije', u kojem je redateljica Shiori Ito dokumentirala silovanje koje je pretrpjela od medijskog mogula, zatim američko-australsko-ukrajinski rad 'Porculanski rat' o umjetnicima iz Ukrajine koji usred rata i obrane od agresije neumorno izrađuju porculanske figurice, belgijsko-francusko-nizozemski film 'Soundtrack za državni udar' o angažmanima glazbenika u kontekstu krvavog prevrata u Kongu nakon dekolonizacije početkom 1960-ih te američko-kanadsko ostvarenje 'Šećerna trska' o zlostavljanjima kanadskoga domicilnog stanovništva u tamošnjem školskom sustavu ne tako davno u prošlosti.

Filmašice i filmaši diljem svijeta koji se danas bave dokumentarnim rodom imaju očito velik broj itekako zahtjevnih tema pri svom umjetničkom izboru, ali već sam popis radova koji su se ove godine natjecali za Oscara svjedoči o problemima koji muče suvremeno društvo te čiji je zajednički nazivnik bilo osobno, bilo kolektivno nasilje nad drugima, slabijima i nezaštićenijima. Premda je bilo koji od oskarovskih kandidata u konačnici mogao dobiti nagradu, 'Jedina zemlja' svojevrstan je stav Američke filmske akademije o tome tko je u sinergiji društveno angažiranih radova i umjetničke zaokruženosti postigao optimum. Tim više jer izraelsko-palestinski sukob od 7. listopada 2023. - kada su teroristi iz Pojasa Gaze, kojim upravlja Hamas, zločinački pobili i oteli stotine i stotine izraelskih te stranih civila, nakon čega je uslijedila brutalna vojna odmazda izraelske države nad Gazom s desetinama tisuća ubijenih, većinom civila, te stotinama tisuća raseljenih - ulazi u novu fazu: pokušaja smirivanja situacije ili predaha pred novim nasiljem.

U takvom kontekstu film 'Jedina zemlja' djeluje kao donkihotovski, ali neustrašiv pokušaj dokazivanja da je područje na Levantu od Sredozemnog mora do rijeke Jordan uistinu jedna i jedina zemlja za cijelo njezino stanovništvo, Izraelce i Palestince, Židove i Arape, neovisno o budućem političkom i državnom rješenju višedesetljetnog sukoba. Film je u prvom redu trijumf svoja dva autora i protagonista iza i ispred kamera. Oscara su još dobili koredatelji i koscenaristi Rachel Szor i Hamdan Ballal, a Adra i Abraham cijelo su vrijeme i na ekranu ove dokumentarne priče. Ona se počela realizirati 2019., dovršena je četiri godine kasnije, a premijerno je prikazana na 74. međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu 2024. u programu Panorama, u kojem je dobila nagradu publike. Do oskarovske večeri film je prikazan na nizu svjetskih festivala, a Europska filmska akademija na 37. dodjeli svojih godišnjih nagrada u Luzernu prošlog prosinca proglasila ga je najboljim dugometražnim dokumentarnim ostvarenjem. Sve je filmski počelo kada je u palestinsku zajednicu Masafer Jata, koja se nalazi na samom jugoistoku Zapadne obale u sklopu Palestinske samouprave u blizini grada Hebrona, stigao Abraham s kolegicom Szor kako bi pratili situaciju oko prisilnog iseljavanja tamošnjeg stanovništva. Naime izraelske su vlasti cijelo područje namijenile vojnom poligonu, uslijedilo je sustavno iseljavanje Palestinaca, a u međuvremenu su zaredali i napadi židovskih doseljenika na starosjedioce.

Adra, koji se kao aktivist suprotstavio ovim događajima, zbližio se s Abrahamom te su njih dvojica počela snimati što se događa u njihovoj blizini i njima samima te koristiti i arhivske snimke. 'Jedina zemlja' tako je postala kronologija fizičkog nestajanja životne zajednice pod pritiskom države, vojske i doseljenika, a na sve se nadovezao teroristički čin 7. listopada 2023. i novi, dosad najkrvaviji rat u Gazi. Mada bi se moglo učiniti da je film svoje nagrade i percepciju prije svega zavrijedio kao politički manifest, posrijedi je filmski vješto ispričana priča s čvrstim dramskim lukom te nizom prizora koji bi se svojom silinom teško mogli rekonstruirati i pri produkciji nekog ambicioznog igranog ratnog filma. Ovo se, naime, dogodilo i događa te nije rezultat specijalnih efekata, a najdojmljiviji su prizori stvarnih ljudi u uvjetima gubitka svojih domova, pri čemu su neki od njih prisiljeni živjeti kao u kamenom dobu, skrivajući se u prirodnim nastambama. I dok je Adra kao autor i protagonist ne samo filma, nego i stvarnosti koju proživljava, samorazumljivo ustao protiv uništavanja svog doma, Abraham potvrđuje koliko je suvremeno izraelsko društvo, unatoč svemu, demokratsko i unutar sebe različito jer pojedinci poput njega izražavaju i prakticiraju ono što je u potpunoj suprotnosti sa službenim vlastima. Film, iako oštra kritika tih vlasti, ni u jednom trenutku ne pretpostavlja ništa drugo nego potrebu suživota svih u 'jedinoj zemlji', jedinoj i protjeranim Palestincima i Izraelcima, koji kao i oni imaju na nju puno pravo, još od 1947., kada je Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela Rezoluciju 181. Njome je dotadašnji britanski mandat nad Palestinom transformiran u nužnost izgradnje dviju suverenih država, jedne za židovsko, a druge za arapsko stanovništvo, uz plan provedbe i teritorijalno razgraničenje.

'Postoji drukčiji put. Još nije kasno za život'

Međutim napad susjednih arapskih država na Izrael u prvom od nekoliko arapsko-izraelskih ratova 1948., kasnije protjerivanje Palestinaca te izraelska okupacija Zapadne obale i Pojasa Gaze 1967. onemogućili su do daljnjega punu realizaciju inicijalne Rezolucije UN-a. Adra i Abraham rođeni su 1996., odnosno 1995., sredinom desetljeća u kojem je mir između Palestinaca i Izraelaca bio najviše ostvariv zahvaljujući Sporazumima iz Osla (Oslo I i Oslo II), ali je ubojstvo izraelskog premijera i dobitnika Nobelove nagrade Yitzhaka Rabina, koje je počinio židovski ekstremist, te prvi dolazak na vlast tadašnjega i sadašnjega prvog čovjeka izraelske vlade Benjamina Netanyahua u slijedu zbivanja usporio i u konačnici posve zaustavio mirovni proces. Pravedan mir danas je na Bliskom istoku, poglavito u svjetlu, zapravo u mraku recentnih zbivanja, dalji nego ikada posljednjih desetljeća, osobito zato što ključni međunarodni akter i posrednik u sukobu, SAD pod vlašću predsjednika Donalda Trumpa, ne samo postupa jednostrano, nego i predlaže ono o čemu govori film 'Jedina zemlja': nasilno preseljavanje Palestinaca kako bi se izgradila – turistička rivijera. A možda je Oscar za film upravo reakcija na ovaj prijedlog.

Nagrada Američke filmske akademije svakako će pripomoći vidljivosti i gledanosti filma te dati doprinos raspravama u pokušaju rješavanja sukoba koji dokumentira 'Jedina zemlja'. Umjetnost ne može učiniti puno ondje gdje odlučuje politika, ali može daleko doprijeti u komunikacijskom smislu. Ili kao što je Abraham rekao na samoj dodjeli Oscara: 'Zar ne vidite da smo neraskidivo povezani? Da moj narod može biti istinski siguran tek ako je Baselov narod istinski slobodan i siguran? Postoji drukčiji put. Još nije kasno za život, za žive.'

Riječi i poruke dostojne i Oscara - i Nobelove nagrade za mir.