Pisac koji nema računalo niti se njime služi, koji ne koristi pametni telefon i ne prati društvene mreže, Mandić je u razdoblju od travnja 2014. do kolovoza 2015. godine pisao dnevnik, ubacujući u njega memoarske dionice, ispisavši tako svoju 34. knjigu, četvrtu autobiografsku, a kojoj je središnja tema – smrt.

Na impuls pisanja, Mandića – sada u njegovoj 78. godini, u prvom je redu potaknulo iskustvo starenja i naglašena svijest o tome da su njegova životna putanja i djelovanje dokrajčeni.

Knjiga je objavljena u izdanju nakladnika VBZ. Na predstavljanju u velikoj dvorani Novinarskog doma glavni urednik VBZ-a Drago Glamuzina uvodno je kazao kako je to 'jedna osebujna knjiga, kao što je osebujan i sam Igor Mandić'. 'Ona je polemična i iskričava i cijelo vrijeme autoironična, i, koliko god to zvučalo paradoksalno, vrlo živa', dodao je.

Napomenuo je da je knjiga već postigla veliki uspjeh, iako je izašla tek prije mjesec dana jer već su otisnuta tri izdanja, knjiga je postala jedna od najprodavanijih na zagrebačkom sajmu knjiga Interliberu, kao i na netom završenom pulskom sajmu knjiga.

'Njezine su tri središnje teme starost, smrt i samoubojstvo, a riječ je o prvoj knjizi posvećenoj tim temama objavljenoj u nas', rekao je Glamuzina.

Mandić je zahvalio svima koji su došli na njegovu 'komemoraciju, konsolidaciju, što god to bilo – no, ipak, promociju!', a uspjeh knjige komentirao je zaključkom kako je 'smrt, nažalost, ponovo u modi'.

'Smrt je posljednjih desetljeća bila prešućivana kao sramno mjesto postojanja, zatočeno i od crkve pretvoreno u sramotnu kaznu za grijehe, jer u kršćanstvu je smrt kazna za grijeh a svi se pošteni kršćani boje smrti jer griješe. Ali ja se ne bojim, jer ja ne griješim jer mi ne da žena', našalio se Mandić, koji, kako je kazao, od knjige nije očekivao ništa, kao što ništa ne očekuje ni od života: 'Očekujem samo smrt od života'.

Književni kritičar, esejist, kolumnist i polemičar Igor Mandić (1939.) napisao je sedam knjiga feljtona, te po šest knjiga književnih i glazbenih kritika, eseja i polemika. Objavio je i jednu antologiju, te tri knjige 'varia'. 'Predsmrtni dnevnik' njegova je četvrta knjiga autobiografske proze, nakon 'Sebi pod kožu' (2006.), 'U zadnji čas' (2009.) i 'Oklop od papira' (2014.).

U njoj se bavi temom smrti, koju propušta kroz filtar osobne i obiteljske sudbine, isporučujući čitateljima istodobno opis svojih posljednjih dana (koje sam prognozira) i sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa, o čemu je posebno riječ u njenom prvom dijelu.

Umiremo u krivo vrijeme i na krivi način

Pritom spominje i antičkog filozofa Epikura, koji je kazao da se nemamo zašto plašiti smrti jer s njom nemamo nikakvih dodirnih točaka – jer 'dok je nas, nema smrti a kad dođe smrt - nema nas'.

Mandić je objasnio da je ta knjiga romaneskna priča o njegovoj viziji njegovog vlastitog kraja, 'statistički predviđenog prema očekivanom trajanju životnog vijeka muškarca u našim krajevima, što nisam uspio ostvariti', a citati drugih 'samo su skelet mojoj priči'.

'Svi umiremo u krivo i pogrešno vrijeme i na krivi način', komentirao je autor, a na pitanje boji li se smrti, našalio se: 'Smrti se ne bojim, jedva je čekam! Ako može doći sad, bio bih prezadovoljan'.

Psihijatar Robert Torre složio se da je smrt tema koja je 'dugo isključivana iz života', da 'smrt treba vratiti u egzistenciju, suštinu života', napomenuvši kako se 'ljudi nikada nisu u tolikoj mjeri bojali smrti i toliko je gurali van životnog egzistencijalnog prostora'.

'Pisac je tu probudio samo jednu temu koja je dugo tinjala i dugo u njemu postojala', rekao je Torre. Promišljanje smrti nije privilegij starije životne dobi, ali čovjek tada ima veću vjerodostojnost, napomenuo je, zapitavši međutim: 'Bi li čovjek bio čovjek da nije smrtan?'.

'Čovjek nije jedina životinja koja je svjesna svoje smrtnosti, ali on ima unikatni odnos prema smrti pa ispada da je biti smrtnikom zapravo njegovo prvo suštinsko ime', zaključio je. Čovjek je egzistencijalni projekt koji živi prema svom kraju, dok je 'fenomen Igor Mandić na neki način neizlječiv, a dijagnoza je sudbina', rekao je.

Intimne smrti kao ishodište

Drugi dio knjige je osobniji, intimniji, u njemu prevladavaju osobna iskustva susreta sa smrću bližnjih, a smrt Mandićeve kćeri Ade na neki je način njezino ishodišno mjesto, iz kojega se ta knjiga počela rađati, i čiji duh živi u knjizi.

U tom se dijelu pisac dotiče smrti svojih prijatelja, od Zvonimira Milčeca do Arsena Dedića, čijom smrću knjiga naprasno završava. Posebno mjesto u njoj zauzima njegov najbolji prijatelj u mladosti Veselko Tenžera, a spominje i smrti direktora VBZ-a Boška Zatezala, pa Borislava Kuzmanovića, te AG Matoša.

Mandić je ustvrdio da je i taj intimni dio bio tek 'literarno ravnodušno bilježenje činjenica' jer 'djetetovu smrt sam odguravao od sebe i odgurujem i dan danas, kao Sizifov kamen, i tu se više nema što reći'.

O knjizi je govorio i pisac, urednik i kolumnist Goran Gerovac, koji je rekao da je to jedna 'disciplinirana knjiga čovjeka koji je oduvijek ispred svoga vremena, gerilca koji živi na intelektualno slobodnom teritoriju odakle vrši juriše na malograđanštinu i primitivizam, oslobađajući slobodu'. 

Književnica Milana Vuković Runjić rekla je da je Mandić pisac koji 'zna skandalizirati i zna kako se to radi', a koji se u toj knjizi vrlo hrabro dohvatio smrti, koja pripada onome čemu se ježimo, na što ne znamo i ne možemo biti ravnodušni.