Igor Rajki suvremeni je hrvatski pisac koji je dosad objavio roman 'Katalog o božjim dostavljačima', zbirku priča 'Pravilnik o stvaranju predodžbi', knjige za mlade 'Mamac za duhove' i 'Užasana', zbirku priča 'Umoreske' te brojne dodatne romane, radiodrame i priče, a s romanom 'Detektor istine' ušao je u finale književne nagrade roman@tportal.hr 2013. godine.

Njegovo novo djelo je roman 'Puteni nametnik', kojega je objavio Durieux. Razgovarali smo stoga s Igorom Rajkijem o njegovu novom romanu, a pisac je – unatoč nezadovoljstvu pitanjima – ponudio zanimljive odgovore, kritički zaključivši da se 'riječi pod utjecajem medija brzopleto i olako čitaju'.

'Puteni nametnik' je još jedan vaš tekst koji se opire narativnoj konvencionalnosti, ispunjen proslovima, uputama, fusnotama, specifičnim aranžiranjem slova... Je li tako izgleda vaša proza dok je zamišljate ili takva postaje u svom nastajanju? Odnosno, koliko je forma 'Putenog nametnika' konstruirana, a koliko spontana?

Podosta formalno pitanje, ne znam hoće li ga usrećiti odgovor. Osjećaja sam da djelo mora izlaziti iz konvencija, pokazati organsko. Inače je tek mrtav žanr, zadovoljava ukuse, a uopće ih ne stvara. Empatizirate li, već na najnižoj razini, onomatopejno gr u ograničavanju? A ovaj se roman čak i ne opire toliko uz nekoliko gibljivih duhovježbi. Pače, posjeduje operetnu strukturu i više arija. Namijenjen je i proslovkavanju, uz rutinsko prelistavanje. Ima jedan proslov i jednu uputu te nenumerirani psiho-turistički vodič kroz svijest, savjest i nadsvijest koji se proteže kroz knjigu. Dvije vrste fusnota. Jedne su uspomene, druge su alternativne stvarnosti, ali sve ostalo je priča o obitelji i njenim dogodovštinama. Majka koja boluje od metafizike i raspada se na strukture kako bi ozdravljenje pronašla u neoliberalizmu, otac koji službuje kao prislušnik u državnom aparatu za uhođenje jezika te njihov potomak koji prolazi deuskrsnuće tražeći posao u privatno-religijskom sektoru. Tu je i presaditeljica fraza, učitelj telepatije te jedan etički operativac polubog-poluvrag, potom snalažljivci i gubitnici u svim vremenima. Dakle, međuodnosna knjiga.

Kakav je vaš odnos prema klasičnoj fabuli, zbog čega se uvijek poigravate s narativom?

Moram se dobro koncentrirati na odgovor. Idem najprije u jogging Greškovićevom preko parka Dignutih stabala, pored trga Napuštene Macice Micice pa Straškovićevom natrag. Već sam se vratio. Magla se odmah htjela udati za mene tek što smo se proželi pa sam brže bolje zbrisao. Dakle, igra mi se, no to nije tako neozbiljno kao što izgleda. Moram ponoviti - riječi se pod utjecajem medija brzopleto i olako čitaju - uvijek mi se igra, ali ne i glumata sama igra.

Razmišljate li nekad o tome da biste imali više čitatelja ako biste pisali konvencionalnije? Odnosno, koliko je pisanje za vas čin usmjeren prema samom sebi, a koliko prema vani?

Prije svega pišem, ne nabrajam čitateljstvo. Kad bih mislio o tome, to i ne bi bila misao već ideologija, sjena opsjena. Ali opet zapinjemo na konvencijama. One su upotrebna kategorija puna ustupaka prema onom koji ih propisuje. Bježimo bar na trenutak iz zgusnutih međa. Prevedimo riječ na hrvatski i dobit ćemo sporazum. Njegovo r se dvostruči u cijepanju. Spor razum. Tako sam izraz za konvenciju već nudi novi doživljaj, novo pravilo. To je i bit jezičnog stvaranja. Zakrivena moć. Od-suziti, a ne vladati. Znam samo da čitateljstvo koje uistinu traga, može naići na snosretništvo.

Naslov knjige je izazovan, što je to puteni nametnik?

Svakom po vlastitom dosegu mašte.

Likovi u 'Putenom nametniku' na više mjesta konzumiraju marihuanu i halucinogene, mislite li da se time doista otvaraju 'vrata percepcije'?

To je detalj koji nema potrebe okupirati cjelinu. Što je u smotuljcima, to je likovima na odabir. Važnije jest da glavni lik konzumira halucinogene kokice dok potrošački promatra sebe kako mu prolaze osjećaji. Sanja u sadašnjosti, a spava u prošlosti. Prekovremeno je emotivan i konkurentan spoznajama i probudit će se u budućnosti. Kao i mnogi, on je, zazvučat će podosta nepraktično, na ontološkom dopu. A svi su pak ovisni o jeziku. Automatska pokretna vrata na njegovom samoposluživanju, kadra su naskroz otvoriti, ali i zabarikadirati svaku percepciju. Opijuman je, ali ne dezinformira intimu.

U kojoj je poziciji pripovjedač 'Putenog nametnika', je li njegov glas ujedno i vaš?

Preguravamo se. Pripovjedač je zadao melodiju, moj je ritam, no često smo testisnuti.

Roman je obilježen umiranjem i smrću. Što vas je potaknulo da se usmjerite na čovjekov odnos prema vlastitom kraju? Kako se odnosimo prema tuđoj smrti a kako prema prijetećoj našoj?

Demijurgentno pitanje! Roman je o nemogućnosti potpunog života zbog odviše zadrtih uvjeta u kojima se batrga. Smrt, najstvarnija, postaje tu metafora. Jedino neizbježno koje se kuša izbjegavati. Duhovita je ili nije upravo onoliko koliko i njena najava: život. Postoji u romanu i fizičko umiranje, ali ono je nestvarnije i lakše od stravičnijih smrti duha osoba, a koje i dalje žive i bave se odljubljivanjem. Odnos prema smrti je i kao odnos prema književnosti. Suočavanje ili ignoriranje. Temeljna je razlika u tome što kad književnost uskrisi, a to čini stalno, radi to u mnoštvu osama.

Kolika je uloga sjećanja i načina na koji se ljudi sjećaju u 'Putenom nametniku'? Čini se kao da je cijeli tekst obuzet namjerom da se sjećanje sačuva...

Odgovor je točan. Ako se ne zauzmem za o-sjećaj, poglupljujem oduzimajući nam erotičnost. Osobnost nam nestaje pod zajebancijom nametljivih i loših svjedočanstava. Dopuštamo li da to čine umjesto nas, tada nam želja za iscjeljujućim zaboravom prelazi u samonasilje, istodobno stvara time idealne uvjete za prenijeti destrukciju. Što je, možda, i refren podneblja. Zajedničko sjećanje postaje različito pamćenje. Baš te male nepomičnosti u velikom gibanju, pisanje obožava.

Znate što? Zanimljivo mi je kako me uopće niste ništa pitali o esenciji same knjige. Reći ću vam. To je knjiga o 4 sedla uvijek trendovske apokalipse. Ljubav, život, smrt i jezik. Zajašite ili se osedlajte! Zavisi koja vam strana više paše.