Pojam feminizma u posljednje se vrijeme iskrivljuje, neadekvatno koristi, troši neprestanim ponavljanjem u svakom mogućem kontekstu te često ima pejorativne konotacije, smatraju autorice izložbe 'Island of Inanna' Lina Kovačević, Martina Miholić, Nika Šimičić, Irena Tomašić, Martina Granić i njihova gošća Darija Jelinčić.

Projekt se, objašnjava u predgovoru izložbe Nika Šimičić, nastoji osloboditi krajnosti - s jedne strane shvaćanja da biti suvremena, emancipirana žena podrazumijeva odbacivanje svega onoga što je arhetipsko žensko kako bi bila maksimalno dosljedna u ostvarenju svog cilja, postati jednaka muškarcu; kao i druge krajnosti koja podrazumijeva žensku dominaciju i nadmoć.

'Umjetnice ne negiraju različitosti i prirodne datosti obaju spolova. Baš naprotiv, slave ih, pokušavajući istražiti i propitati ono što čini takozvani ženski princip', navodi Šimičić te objašnjava kako je u radu umjetnica otok 'mistično mjesto, kružnog oblika, okupano suncem što navire iz prizmi kupole Meštrovićeva paviljona'.

'On je ujedno i dom božice Inane (Inanna), sumerske boginje ljubavi, plodnosti i rata (3. st. p.n.e.). Ona je boginja s četiri lica: osim djevice, zrele žene i starice (ratnice, ljubavnice i vladarice) ona je i gospodarica podzemnog svijeta. Istovremeno je i mlada djevojka, zaokupljena samom sobom i buntovna tinejdžerica, koja je u stanju prekršiti sve zabrane, suprotstavljajući se raznim očinskim figurama. Često se prikazivala i kao milosrdna božica nebeske pravde, ali i kao gnjevna božica s osobito naglašenim nasilnim karakterom. Danju, ona je prekrasna božica ljubavi, ali i bradati/ bog/božica rata koji/a vlada noću. Ipak, čak ni u muškoj ulozi Inana nikad ne postaje potpunim muškarcem, već je žena s muškim obilježjima! Ona je i Eros i Tanatos, a njezina složena priroda, kaleidoskop različitih karakternih osobina i obrazaca ponašanja, savršeno se uklapa u ideju prezentacije kompleksnosti onoga što ženu čini ženom, naglašavajući taj dualitet u nama samima', piše Šimičić.

Irena Tomašić u svom tekstu o izložbi objašnjava kako, 'polazeći od ideje žene kao primordijalne stvarateljice svemira, Island of Inanna predstavlja utopijski topos ispunjen artefaktima preuzetima iz svakodnevice i pop kulture, arheološkim nalazima ženske prisutnosti koji predstavljaju preostale tragove postojanja božanskog ženskog principa'.

'Inannin otok nije konkretno mjesto na zemlji, već hipertopos, mogući materijalni ostatak prapočela, ruina nekadašnjeg matrijarhata koji supostoji u svemiru i strpljivo čeka svoje ponovno rođenje. Ideja žene kao roditeljice svemira u spiritualnim vjerovanjima megalitnih i prvih naprednih civilizacija počiva ne samo na mitološkim, nego i na konkretnim tekstualnim i ikonografskim dokazima. Sumerske pločice govore o ženi, doduše izvanzemaljki, koja dolazi na planetu Zemlju i genetski modificira našeg pretka te stvara muškarca i ženu Homo sapiensa. Upravo je u sumerskom vjerovanju nastala božica Inanna (ekvivalent kasnijih božica Ištar, Afrodite i Venere), a povezana je s planetom Venerom i predstavlja ljubav, ljepotu, seks, želju, plodnost, rat, pravdu i političku moć – dakle, ne samo, iz današnje pozicije tipično ženske, nego i muške principe', piše Tomašić dodajući kako stoga, govoreći o feminzimu, autorice ne govore o isključivosti rodova, nego upravo 'o našoj prirođenoj jednakosti, ali i potrebnoj biološkoj različitosti, i mogućoj genetičkoj manipulaciji neke druge vrste – ideji koja onda negira sociološku različitost rodova, ili superpoziciju jednog roda nad drugim'.

'Postoje mnogobrojni prikazi roditeljice u civilizacijama koje datiraju svoje postojanje čak i do 12 000 godina pr. Kr., u kojima se pronalazi jedan te isti motiv žene koja rađa (svemir, planetu) te tako nepobitno dokazuje korijene matrijarhata naše civilizacije, koji se kasnije pretvaraju u mitološke prikaze božica, a koje u jednom trenu povijesti gube na svom značaju, dok monoteističke religije stavljaju boga kao mušku figuru u središte vjerovanja', objašnjava Tomašić ističući kako se projekt bavi neminovnom potrebom demistifikacije samog pojma feminizma te nudi ženski princip kao mogući novi realitet, ali pritom ne narušavajući već postojeći muški princip, 'već tražeći ravnotežu, hakirajući unaprijed zadanu binarnost'.

Na izložbi umjetnice se poigravaju materijalima poput betona, voska, kamena, tekstila; različitim teksturama; medijima, ali i predmetima – instrumentima 'nadgradnje' ili 'popravka' ženskog tijela.

'Takvim pristupom gubi se granica između društveno uvjetovanog i biološkog tijela, a seksualnost i ženski atributi ne izazivaju sram, već, naprotiv, postaju kvalitativni element svake žene', objašnjavaju autorice izložbe čija je gošća Darija Jelinčić, fotografkinja koja je svoj rad ostvarila surađujući s tajvanskim performerom Chenwei Hsu.

'On istražuje ženske osobine koje posjeduje kako bi što više doživio, a time i shvatio žensku prirodu. Tematikom se počeo baviti odrastajući uz majku, oca i dvije sestre te je želio poznavati i razumjeti žensku prirodu kako bi mogao biti bolji prema sestrama i majci, prema ženama', objašnjavaju autorice izložbe 'Island of Inanna' koja će biti otvorena do 21. srpnja.