Pjesma nobelovca Güntera Grassa 'Ono što mora biti rečeno' u kojoj Izrael opisuje kao prijetnju svjetskom miru već danima ne prestaje izazivati reakcije. Nakon što je službeni Izrael Grassa proglasio nepoželjnim te pozvao da mu se oduzme Nobelova nagrada za književnost zbog antisemitizma, i mnogi kritičari sporne pjesme smatraju kako je riječ o katastrofalno lošoj reakciji na jednu u osnovi lošu pjesmu
Među pjesnicima se često može čuti žal za vremenima kada je poezija bila u središtu književnog stvaralaštva i čitateljskog interesa publike, a danas je gurnuta na marginu. Istina, u društvu 21. stoljeća za ozbiljne stihove ima premalo mjesta, ali se ne može poreći da je poezija svojim hermetizmom odbila mnoge potencijalne čitatelje i pretvorila se u elitnu disciplinu, između ostaloga jer je i u mnogome pobjegla od političke realnosti u kojoj živimo.
Afera oko pjesme Güntera Grassa 'Ono što mora biti rečeno' (u originalu 'Was gesagt werden muss'), koja je prošlog tjedna objavljenja u njemačkim novinama Süddeutsche Zeitung pokazuje - moglo bi se cinično zaključiti - da su pjesnici cijelo vrijeme pred očima imali jednostavno rješenje za povratak izgubljene pažnje javnosti: treba stihovati o Izraelu!
Grassova pjesma u kojoj tematizira odnose Izraela i Irana, te prijeteći rat, izazvala je burne reakcije u Njemačkoj i Izraelu, čija je tvrdolinijaška desničarska vlada na jednu provokativnu, pa i problematičnu pjesmu reagirala na najgori mogući način. Ministar unutarnjih poslova Eli Jischai iz ekstremističke stranke Shas 84-godišnjeg nobelovca je proglasio personom non gratom te mu i službeno zabranio ulazak u Izrael! U objašnjenju koje je predstavljeno javnosti ministar je izjavio da 'Grassova pjesma rasplamsava vatru mržnje prema Izraelu i izraelskom narodu', čime je pokazao da i sam izgleda ima poetskih ambicija.
Čuli su se i apeli da se Grassu 'zbog antisemitizma oduzme Nobelova nagrada za književnost'. Prilično histeričnim reakcijama se pridružilo i Hebrejsko udruženje pisaca najavivši da će od internacionalnog PEN-a tražiti 'da se javno distanciraju od Grassa': 'I prije nego što su nestali tragovi svastike s njegove odjeće, Grass se pridružio križarskom ratu protiv Izraela. Grass bi se treba ispričati te izraziti žaljenje zbog svojeg sudjelovanja u nacističkoj vojsci smrti, jer je njegova pjesma bacila crnu sjenu na sve što je ikad napisao.'
Ipak, nasuprot takvim reakcijama, koje kao da je orkestrirao nekakav Grassov demonski spin majstor, postoje i drukčiji stavovi u Izraelu, nedovoljno istaknuti u javnosti.
Primjerice, profesor povijesti na jeruzalemskom sveučilištu Mosche Zimmermann u tekstu za njemački tjednik Der Spiegel piše 'da nije posao izraelske vlade procjenjivati djela i izjave umjetnika te ih zloupotrebljavati za svoje političke mjere' te da je riječ o 'pokušaju cenzure'. Profesor Zimmermann se osvrnuo i na zabrinjavajuću pojavu u izraelskom društvu, a to je 'stalna potraga za dokazima kako je cijeli svijet u biti protiv Izraela'. Zimmermann smatra da Grass svojom pjesmom ide na ruku izraelskim ekstremistima te da je postigao baš suprotno od onoga što mu je bio deklarirani cilj, a to je zaustavljanje potencijalnog rata između Izraela i Irana: 'Reakcija vlade pokazuje da je Grass svjetskom miru učinio medvjeđu uslugu.'
U obranu Güntera Grassa ustao je i utjecajni kolumnist Haaretza Gideon Levy, koji smatra da 'u pjesmi 'Ono što mora biti rečeno' itekako ima stvari koje moraju biti rečene', jer se 'i može i smije reći da trenutačna politika Izraela ugrožava mir u svijetu'. Levy ističe i da je 'nepodnošljiva situacija u kojoj nitko iz Njemačke nikada ne smije kritizirati Izrael'.
Izraelski pisac Ari Avnery zabranu ulaska Grassu u Izrael smatra 'totalnom glupošću', a pjesmu ne smatra antisemitskom: 'Antisemitski je zahtijevati da se u Njemačkoj Izrael ne smije nikad kritizirati!' I neki njemački političari, poput Renate Künast iz Zelenih i ministra zdravstva Daniela Bahra iz FDP-a, smatraju zabranu ulaska potpunim promašajem i 'pretjeranom reakcijom'.
