Svestranog zagrebačkog umjetnika Silvija Vujičića javnost najčešće percipira kao modnog dizajnera, no njegovi interesi i zanimanja su puno širi, što znaju svi koji su proteklih desetljeća ispratili neke od njegovih brojnih umjetničko-modnih projekata. Nedavno je u HDD galeriji s kolegom Mirom Romanom postavljao izložbu Diskurzivni objekti (E.A. 1/1 A.I. – Solls Cut), koja je tematizirala umjetnu inteligenciju kao novi tehnološki instrument u dizajnu odjeće. Vujičićev 'Racing Coat' predstavljen na izložbi tako je dizajnirao Soll, umjetna inteligencija narasla iz svega prethodnog što je ovaj produktivni dizajner i umjetnik napravio.

Osim umjetne inteligencije, jedna od posljednjih Vujičićevih fascinacija je i staklo s kojime puno u svom radu eksperimentira. Njegov novi ured u centru Zagreba zapravo je stakleni box smješten i projektiran unutar zapuštenog industrijskog kompleksa. Vujičićevi tekstili i materijali su implementirani između dva sloja stakla, zbog čega je dobio staklene površine sa zanimljivim uzorcima i strukturama. On sam će reći da je taj ured svojevrsni njegov portret.

Od recikliranog stakla Vujičić je kreirao i skulpturu za ovogodišnju književnu nagradu tportala. O skulpturi, staklu i čitanju porazgovarali smo s umjetnikom.

Koja vam je bila prva pomisao kada ste saznali da ćete napraviti ovogodišnju skulpturu za književnu nagradu tportala?

Prva pomisao mi je bila da napišem pismo.

Vidjeli smo da se koncept skulpture referira i na pisma otmičara, kada izrezuju i lijepe slova kako im se ne bi ušlo u trag preko rukopisa. Otkud vam inspiracija za taj pristup?

Odrastao sam na pop kulturi osamdesetih godina prošlog stoljeća te mi je uvijek bila zanimljiva ideja takve likovne koncepcije poruke koju su popularizirali filmovi tog vremena, a i stariji. Pristup izradi tog pisma je sličan pristupu izrade umjetničkog djela, kolaža. Svako slovo je važno u svojoj veličini i "veselom" koloritu dok je sadržaj u potpunoj kontri s vizualom. Sve podsjeća i na način na koji komunicira cirkus.

Što ste, zapravo, htjeli postići svojim radom i takvim pristupom?

Htio sam napraviti nagradu koja sadržajem potencijalno "uzima". Svojevrsnu anti-nagradu.

Čime se umjetnik mora voditi kada proizvodu skulpturu ovog tipa, na što ste morali paziti?

Pokušao sam u isti predmet objediniti sadržajne informacije o nagradi te konceptualnu i likovnu pojavnost. Pazio sam na to da predmet bude dugoročno uzbudljiv jer osoba koja dobiva nagradu na neki način biva emotivno ucijenjena da taj predmet kroz život čuva. Osobno posjedujem nekoliko nevjerojatno ružnih nagrada koje skrivam u policama s knjigama da ih ne vidim, jednu sam čak i odbio primiti koliko je predmet bio ružan. Svi ovi parametri i iskustva su mi bila važna pri pristupu izradi nagrade.

Skulptura je sačinjena od recikliranog stakla, a znamo da ste svoju svestranu umjetničku aktivnost odnedavno usmjerili i ka tom materijalu… Što vas privlači kod stakla, kod rada sa staklom? Ako sam dobro razumio, uvijek radite s uporabnim, recikliranim staklom?

Za razliku od većine materije kojom se kao konzumenti susrećemo u životu, staklo je ono koje najviše reciklira, mijenja svoj oblik. Staklo se može rastaliti i preraditi u mnogo različitih oblika, od čaša za piće, pločastih materijala do staklenih vlakana. Tvornica s kojom surađujem svaki komad stakla koji ostane kao višak ili greška šalje na reciklažu. Možemo čak kazati da je svako staklo danas reciklirano staklo. Ovaj materijal sam bolje počeo upoznavati prije pet godina i danas cijeli jedan segment poslovanja baziram na njemu. Kao dizajner potpisujem preko sto proizvoda u mediju stakla, a radi se o pločastim materijalima za pregradne panele, fasade, zidne obloge i dekor.

I vaš je novi ured u centru Zagreba, zapravo, stakleni box smješten i projektiran unutar zapuštenog industrijskog kompleksa. Vaši tekstili i materijali su implementirani između dva sloja stakla, zbog čega ste dobili staklene površine sa zanimljivim uzorcima i strukturama. Kako ste osmislili ovaj ured?

Ured je zamišljen da kroz sadržaj i materijalnu pojavnost doslovno i metaforički reflektira mene kao umjetnika i dizajnera. Ured je svojevrsni portret.

Budući da ste dizajnirali skulpturu za književnu nagradu tportala, ne mogu zaobići pitati vas: što volite čitati, posebice od domaćih autora i autorica?

Knjige su moj veliki fetiš, a privlače me različiti sadržaji. Problem koji pokušavam riješiti je da prestanem čitati paralelno više knjiga, a trenutačno čitam Meditacije Marcus Aureliusa, Izbor iz starogrčke lirike u izdanju Horetzky/ Škiljana, Play Among Books Miro Romana i Alice_ch3N81, Filth od autora Cohen i Johnsona, Zigainov Pasolini i smrt, zatim Dug put kroz mračnu noć od Shige Naoye, Čudnu smrt Europe Douglas Murraya, Poderana koljena Dine Pešuta i Tjelesnost izvedbe i izvedba tjelesnosti autorice Josipe Bubaš.

Vaše umjetničke intervencije od stakla već se nalaze po privatnim stanovima, a na dizajn koji pravite od stakla možemo naići i u javnim prostorima. Kakav je potencijal stakla u dizajnu interijera, ali i javnog prostora?

Staklo je postalo vrlo popularno u interijeru i eksterijeru jer osim što nam dopušta otvaranje prostora zapravo nas i reflektira, a s obzirom na to da živimo u vrijeme kad se popularizira narcisoidnost ovaj proizvod po meni najviše korespondira s današnjicom. Dovoljno je samo da otvorite bilo koju društvenu mrežu – svaka osoba koja prođe pored najmanjeg komadića ogledala u njemu napravi i objavi selfie. Sa staklima i ogledalima u obliku zaslona telefona čak i liježemo u krevet.