Ukoričene drame Tene Štivičić brzo nestaju s polica knjižara. Dramu 'Tri zime' je, primjerice, teško pronaći čak i u antikvarijatu. Čudno je to za dramu, za kojom obično čitatelji ne posežu. Zasigurno ima nešto u tome da se njezini tekstovi izvode na slavnim pozornicama, a i doma su uvijek dočekani uz ovacije. Ali, zasigurno ima nešto i u samom njezinom dramskom pisanju. Ono je direktno i dovitljivo, duhovito i aktualno. Dijaloški precizno. Nabijeno značenjima ispod slojeva običnosti, svakodnevice. Sjajno za izvođenje na pozornicama, ali i za čitanje.

Nedavno sam razgovarao s jednom profesoricom s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pitao sam je o tome što studenti kroatistike čitaju, posebno od domaće književnosti. Odgovorila je kako studenti nisu nimalo upućeni u recentnu domaću produkciju. Ne bi znali, kaže, nabrojati niti tri živuća domaća autora. Istodobno, naši autori i autorice prevode se u svijetu, izvode na pozornicama, a dobivaju i zapažene kritike svojih djela u velikim svjetskim listovima. Što mislite, zašto kao društvo propuštamo vidjeti takve naše uspjehe u kulturi i valorizirati ih na pravi način?

Hrvatski jezik je toliko malen i hrvatska kultura je toliko mala i marginalna u svijetu da je svaki inozemni proboj domaćih autorica i autora herojski podvig. To da se netko trudi da prevodi, promovira i prodaje našu književnost, da se hrvatske drame izvode na stranim pozornicama, a one su dogurale i do Argentine i do Japana, to bi trebalo upisati u reklame za pivo kao što se upisuju poruke o važnosti nogometa. Međutim, kad uđete u prosječnu zagrebačku poštu, pomislite da ste se zabunili i ušetali u gift shop Katoličke crkve. Taj briljantni poslovni pakt kojim vam se nudi red vjerskog, red najgorega petparačkog ljubavnog štiva, očita je poruka o tome na kojoj je razini i u kakvim okvirima poželjno održavati prosječnu svijest ovog naroda.

Vaša nova drama '64' upravo se vratila na repertoar zagrebačkog HNK. Režira Arija Rizvić, kojoj je to bio i debi u nacionalnom teatru. Kako ste doživjeli tu predstavu i debi redateljice? Jeste li bili uključeni u proces pripreme predstave? Sudjelujete li inače u tim procesima, zanima li vas što redatelj radi od vašeg teksta, ili ste iz reda onih pisaca i spisateljica koji se klone proba ?

Najčešće ne sudjelujem pa nisam ni u ovoj prilici. Ponekad, kad to vrijeme i mjesto dopuštaju, dođem na prvu čitaću probu ili na susret s ekipom da porazgovaramo o tekstu. To su mi obično divni dani ali, zapravo, ako sami ne režirate svoje tekstove, onda pozicija pisca na probama može biti vrlo čudna. Kormilo je u tuđim rukama i najbolje je pokušati razvest se od svog teksta i prepustiti ga neminovnoj interpretaciji. Što sam starija mislim da je najpametnije ni ne gledati izvedbe svojih tekstova, što je neki čudan paradoks jer je to istodobno najstresniji, a i najuzbudljiviji trenutak u životu drame. Lijepo je vidjeti da stasaju mlade redateljice koje su ne samo talentirane i pametne, nego su u stanju suvereno iznijeti velike predstave u velikoj kući kakva je HNK, što zahtijeva posebnu vještinu. Osim Arije, tu je i Marina Pejnović koja je neobično spretno i inteligentno režirala adaptaciju Genijalne prijateljice.

Kada pišete dramu, zamišljate li je odmah u izvedbi, ili samo razmišljate o tekstu kojega ispisujete?

U glavi mi je hibrid stvarnog vremena i prostora i donekle apstraktne pozornice koja funkcionira kao u snu, nepredvidivo, na neki način krnje, ali sposobno za začudne obrate i promjene.

U godini 2021. na natječaj za nagradu Marin Držić za dramu pristiglo je 70 drama. Puno ljudi, očito, piše drame. S druge strane, ljudi u Hrvatskoj danas slabije čitaju drame. Neobično, jer zapravo drama teče pitko, brzo i direktno, i kao da je sasvim prikladna ovom dobu. Zbog čega onda nije popularnija u ovom čitalačkom smislu, mislite li da je totalno potučena vizualnom kulturom, Netflixom?

Drame se rijetko objavljuju. HNK ima običaj objaviti tekst u programskoj knjižici. U Velikoj se Britaniji objavljuju samo drame koje su izvedene, jer se pretpostavlja da će tekst zanimati publiku uz izvedbu. Kultura čitanja drama vezana je uz kulturu posjećivanja kazališta i to je jedna specifična koncentracija i specifičan interes koji kod nekih ljudi niče sam od sebe i preko noći, kao ljubav na prvi pogled, ali u većini slučajeva treba ju odgajati i njegovati. Čitanje je, uopće, potučeno vizualnom kulturom u kojoj je, pritom, Netflix manji negativac od društvenih mreža, Instagrama, TikToka i sličnih.

U Hrvatskoj postoji i problem s postavljanjem tih Držićem nagrađenih tekstova. Znam nekoliko autora i autorica koji su dobili tu nagradu unazad desetak godina, ali nikada im nije bilo ponuđeno postavljanje tih tekstova. Kako preokrenuti taj trend? Čekaju li i vani autori i autorice dugo na postavljanje svojih drama?

Vani čekaju i duže. Mislim da u našem društvu nije sasvim jasno kakva je konkurencija u velikim sredinama kad je riječ o bilo kojem području pa tako i o kazalištu. U Londonu postoje stotine kazališta i većina njih izvode novu dramu, ali je i pisaca na stotine i drama na tisuće. Dospjeti do pozornice, a pogotovo do neke od tih najpoznatijih koje su svim piscima san, mukotrpan je put koji se mnogima nikad ne ostvari. Ali ono čega sigurno ima više nego kod nas i što pridonosi tom trendu izvođenja nove drame su mnogi programi za pisanje na kojima se, uz praktičnu, stručnu pomoć može usavršavati zanat dramskog pisanja. To je opet dvosjekli mač jer, s jedne strane, raspiruje nadu da se vrlo brzo, pohađanjem kojeg kursa ili radionice može naučiti pisati za kazalište, što je dio tržišnog pristupa kazalištu kao i svemu drugom. Ali, s druge strane, pruža mogućnosti da se znanje usavršava. Mnogi pisci napišu sijaset drama da bi napisali onu koja je dovoljno kvalitetna da doživi uprizorenje. Postoje i mnoge tzv. 'fringe' pozornice na kojima se postavljaju drame u kojima mnogi autori i izvođači djeluju gotovo gerilski, za vrlo malo novca i bez iluzije da od toga zarađuju za život. To su također prostori u kojima se brusi zanat.

Koliko je, u vašem slučaju, bilo teško uspinjati se tom ljestvicom u Londonu od autsajdera pa sve do nagrada i prilika koje ste zaslužili u velikim teatrima? Koliko vam je u svemu pomogao agent?

Pojam agenta je ponešto mistificiran. Posebno su za to odgovorne i neke literarne ili TV inkarnacije. Dobro je imati agenta jer je pisanje (kao i druge grane umjetnosti) posao koji se u tom poslovnom smislu u jednom trenutku jako zakomplicira. Kad dođe do višestrukih prijevoda, izdanja, izvedbi, a pogotovo kad se pisanje razgrana u televiziju i film, jako je teško sam držati pod kontrolom stvari za koje agencije zapošljavaju ne samo agente nego i računovođe, i odvjetnike i niz drugih. Ali čini mi se da postoji jedna pogrešna pretpostavka da je 'dobiti agenta' isto što i 'uspjeti', da je to netko tko će preuzeti i voditi tvoju karijeru i ostvariti tvoje snove. Moji agenti su prvenstveno ljudi u čije mišljenje i savjet imam povjerenja i koji mi pomažu donijeti odluke. Uz njih znam da nijedan ugovor ne moram pročitati, što vrijedi sve novce koje im plaćam, i da će se izboriti za, po mene, najbolje uvjete u zadanim okolnostima. Oni, naravno, i reklamiraju i promoviraju svoje pisce, ali je ipak glavna odgovornost na piscima, na njihovom trudu, radu, a danas osobito na talentu za networking, i određeno brendiranje za što, moram reći, ja nisam osobito talentirana.

Vi ste se davno odselili, 2003., kada iseljavanja, pogotovo ova iz ekonomskih razloga, nisu bila tako popularna. Otišli ste jer ste htjeli otići, no već nekoliko godina kasnije ljudi su počeli odlaziti iz potrebe, a taj trend je rastao i traje do danas. Kako gledate na odlaske ljudi odavde? Kako će nam izgledati društvo za 20, 30 godina?

Možda je baš veliki egzodus potreban da dođe do poštenog triježnjenja od nacionalnih zabluda i do biranja nekih hrabrijih, pristojnijih i progresivnijih opcija. No, za dvadeset, trideset godina pitanje je kakva će biti budućnost cijeloga svijeta.

Kakvim doživljavate London, u kojemu ste dugo živjeli, a kako vam se sviđa Glasgow u koji ste preselili?

London je moja velika ljubav, ali kao mnoge velike ljubavi ima i svoju toksičnu stranu. Neću ga nikad preboljeti i nije isključeno da ćemo se vratiti, ali život u Glasgowu je u mnogočemu ugodniji, ljepši, opušteniji i jednostavniji, pogotovo pritom mislim na život moje kćeri, a najviše smo zbog nje donijeli odluku o preseljenju.

Kako ste doživjeli period lockdowna, jeste li se uspjeli posvetiti pisanju, je li vam u tom smislu izolacija odgovarala?

Izolacija u koju same sebe stavljaju pisci u odnosu na svijet gubi smisao kad ona postane opće mjesto na koje je cijeli taj svijet prisiljen. Osim toga, izolacija s ukućanima, među kojima je trogodišnje dijete, je sve samo ne odgovarajuća pisanju. Pisala sam malo i na jedvite jade. Ali nakon prvog lockdowna, u Škotskoj je uslijedilo njih još nekoliko, raznih stupnjeva rigoroznosti. U zadnje sam dvije godine napisala razmjerno mnogo, mnogo sam i čitala i u tom smanjenom životu, s manje ljudi, manje putovanja, manje vanjskih podražaja, imam osjećaj da sam srela sebe na neki način koji mi je dragocjen.

Kakvim osjećate i doživljavate današnji Zagreb? Dvije godine smo bez obnove. Kako to komentirate, pratite li što se događa s gradom, pa i s novom gradskom vlašću?

Navijam za novu gradsku vlast, ili točnije, za programe i projekcije s kojima su osvojili povjerenje. Pretpostavljam da će za osjetnu promjenu trebati mnogo vremena i mislim da ih ne treba prerano i preoštro suditi s obzirom na to što su naslijedili, ali, naravno, postoji i velika strepnja od razočaranja.

U vašoj novoj drami lik Danijela je uronjen u virtualno, koje mu je svojevrsni bijeg od svakodnevice. Slažete li se da je virtualni prostor postao dominantno prostor eskapizma? Cyberspace kao da je prošao put od 'riznice znanja' do nekakvog skloništa gdje odlazimo u bijegu od onoga što nas okružuje u fizičkom svijetu.

Ne možemo više govoriti o virtualnom na taj polarizirajući način. Virtualno nije bijeg od svakodnevice, ono jest naša svakodnevica. Mislim da je eskapizam danas isključiti se iz virtualnog jer nam upravo iz virtualnog dolazi preopterećenje informacijama koje je sigurno jedan od glavnih izvora stresa i anksioznosti kao i ta neprekidna uključenost u globalna zbivanja, u jednu ogromnu, potresnu, neprekidno pulsirajuću sliku ljudske patnje pred kojom smo nemoćni.

Vratimo se na pisanje. U drami '64' priču ste organizirali u kraćem vremenskom periodu, uz manji broj likova i fokus na jednom odnosu, dok ste, recimo, u 'Tri zime' pratili više generacija obitelji uz mnogo više likova. Što su izazovi jednog, a što drugog settinga za dramsko pisanje?

Pisati dramu s mnogo likova tijekom dužega vremenskog razdoblja je kao pisati nekoliko drama istodobno. Uopće, pisati za mnogo likova znači neprekidno držati u glavi velik broj sudbina, motivacija, životnih pravaca i odluka koje usmjeravaju likove u određenom pravcu i time diktiraju radnju. S druge strane, pisati za manje likova i manje odnosa je izazovno jer u svakom malom pomaku stalno treba pronalaziti dramsku aktivnost.

U novoj drami bavite se nemogućnošću začeća i medicinski pomognutom oplodnjom, kao i partnerskim odnosom unutar cijelog tog životnog vihora. Što vas je ponukalo da se bavite baš tom temom?

Ta je drama otpočetka bila zamišljena kao istraživanje partnerskog odnosa. Taj osnovni odnos, kao i osnovni obiteljski odnosi, uvijek su inspirativni jer nam vječno izmiče krajnja uspješna formula. Koliko god se mijenjale okolnosti, vrijednosti i mogućnosti ti osnovni partnerski odnosi trajno su nemirni. Povrh toga, živimo u vremenu forsiranja konzervativnih vrijednosti, tabloidnog ukusa i sentimentalnog kiča romantičnih komedija, pa je svako iskreno promišljanje tih odnosa i propitivanje romantičnih i tradicionalističkih floskula dobro došlo.

Drama 64 dijelom je inspirirana vašim osobnim iskustvom umjetne oplodnje. Kako ste se sami nosili s tim procesom, i koliko vam je ono značilo u pisanju ovog teksta?

I bez mog iskustva ta bi drama sadržavala priču o potpomognutoj oplodnji. Jer ako malo obratite pozornost, taj je 'story line' danas svuda oko nas, a, osim toga, kad se djeca ne dogode po inerciji nego zahtijevaju veliki trud i napor, onda to postaje polje prelamanja i preispitivanja nekih suštinskih životnih ambicija, što je za dramu bogatstvo. Naravno, ne treba zaboraviti da je 64 i komedija, što je u ovom slučaju bitan filter za situacije o kojima drama govori. Iskustvo potpomognute oplodnje je složeno. Teško je ukratko o tome govoriti, zato i postoji ova drama, koja, pritom, pokriva samo jednu verziju tog iskustva. Za mene je bilo pozitivno prvenstveno zato što sad imam kćer i život mi je neusporedivo ljepši. Ali za doživljaj teksta ili predstave, moje privatno iskustvo je irelevantno.

Kako gledate na budućnost koja će dočekati vaše dijete? Strepite li ili ste pozitivni?

Do sada su u povijesti samo poneki vjerski fanatici vjerovali u sudnji dan. Mi sada živimo sa saznanjem o toj totalnoj katastrofi civilizacije koja je istodobno i neminovna i vremenski i materijalno neprecizna. Moje dijete ima pet godina i svaki put kad upalimo auto prigovara da uništavamo dom polarnim medvjedima. Takve su ideje dio dječjeg imaginarija. Tkogod je iole svjestan objektivnih okolnosti današnjice sigurno pati od anksioznosti o tome što čeka našu djecu. Ali to saznanje je, s druge strane, toliko sveobuhvatno da ga, na neki način, ignoriramo. Kako kaže Žižek - situacija je katastrofalna, ali ne i ozbiljna. Zaista, jedino što ima smisla i jedino što nam može dati pozitivnu energiju i ponešto optimizma jest ekologija.

Djeca su ljubav, udah novog života, ali i svojevrsni jamac za budućnost. Zašto, ipak, i dalje stigmatiziramo ljude koji ne žele imati djecu, koji svjesno idu u to, pa i znajući da će propustiti neke važne životne momente? Zašto se baš od svih očekuje da žele imati djecu? Čini mi se da je to 'forsiranje djece' također jedna od važnih tema koju otvarate svojom novom dramom.

Ta sreća i ljubav koju djeca donose su mađioničarski biološki trik. Zbog te ljubavi bez presedana u životu, ljudi su spremni sasvim ugodan, lagodan, slobodni život zamijeniti za 'robiju'. Posebno, naravno, žene. Ljudi za svoju djecu neprestano rade, a u rijetkim trenucima kad ne rade, brinu o svim strašnim scenarijima koji bi njihovu djecu mogli zadesiti. Bilo kakvu vrstu direktne zahvalnosti, osim užitka kad dijete prvi put ne padne s bicikla ili samo obriše stražnjicu, mogu oprezno očekivati tek dvadeset, trideset godina kasnije. I onda neki tamo ljudi, slični nama, odluče nemati djecu, izbjeći pakao i uživati u slobodnom životu? I da im to samo tako dopustimo? Ne može.

Nedavno vam je na BBC-u u sklopu projekta 'Scenes for Survival' emitirana kraća drama 'Wednesday', u kojoj se poigravate, kako ste rekli, korona-floskulom da je unutar krize barem divno to što imamo toliko vremena za obitelj. Zašto smo i dalje skloni mistificirati taj pojam obitelji? S druge strane, stvarnost nas svakodnevno kroz vijesti demantira, iznova podsjeća da nisu baš sve obitelji idealne.

Literatura tematizira patologiju obiteljskih odnosa od prije Biblije, preko Biblije, do danas. Obitelji su disfunkcionalne, a svi težimo tome da nismo sami na svijetu. Pritom obitelji nisu nužno same po sebi disfunkcionalne nego se patologija razvija pod pritiskom religijskih okvira i patrijarhata koji se zlokobno odražava i na žene, i na muškarce i na djecu. Ali sve je više ljudi koji sklapaju neke nove obiteljske jedinice i traže neke nove forme zajedništva, koje nisu tradicionalno rigidne. U Londonu imam dva dobra prijatelja koji su, nakon nekoliko godina braka, odlučili uz pomoć potpomognute oplodnje imati dijete s najboljom prijateljicom. Danas njih troje imaju dvoje djece, žive u dva kućanstva i dijele skrbništvo nad djecom. Do sada su, iz mog iskustva, oni najskladnija, najharmoničnija i najodmorenija obitelj koju poznajem.

Što je iduće za vas i na čemu radite? Znate li kad ćete dočekati praizvedbu vašeg novog teksta 'Love and Apocalypse'?

Nažalost ne znam. Londonska kazališta vrlo su dugo bila zatvorena. Sva manja kazališta otvaraju se polako, s mnogo napora. Arcola tek sada počinje ponovno raditi, i to s nekim smanjenim kapacitetom. Upravo nas u travnju čeka dogovor oko datuma premijere.

Kakvi vas osjećaji vežu za londonsko kazalište Arcola, pogotovo s obzirom na to da je tamo bila izvedena i vaša prva drama na engleskom?

Arcola je ovu novu dramu naručila u povodu u obilježavanja dvadeset godina postojanja. Cijela sezona 2020. bila je posvećena piscima koji su svoje (britanske) karijere započeli u Arcoli. Cijela godina trebala je biti proslava i Arcole i naših različitih profesionalnih puteva. No dvije godine kasnije, sve izgleda veoma drugačije. Sad će to biti velika proslava činjenice da je kazalište uopće preživjelo.