Na današnji dan prije punih 40 godina, u jedan sat iza ponoći, liječnici u Vinogradskoj ustanovili su smrt velikog pisca Miroslava Krleže. Te godine je 29. prosinca proglašen danom žalosti. Crvena zastava i Lenjinov marš na mirogojskom groblju ispratili su književnika koji je podlegao upali pluća. Ostala su nam, dakako, njegova djela, koja se i danas izvode i o kojima se razgovara. Koja su aktualna i svevremenska. No, koliko smo doista zainteresirani za Krležu danas i što nam on znači?

O Krleži nekad, danas i sutra porazgovarali smo s Velimirom Viskovićem, književnim kritičarom, esejistom, leksikografom i istaknutim krležijancem.

Kakav je danas interes za Krležom van granica Hrvatske?

Za Krležu postoji veliki interes izvan Hrvatske, posebno u zemljama bivše zajedničke države. Prije 7-8 godina u Beogradu je čak 30 dana trajao festival posvećen Miroslavu Krleži u sklopu kojega sam i ja imao tribinu. Svakoga dana se u Kulturnom centru Beograda održavala neka od manifestacija vezanih uz Krležu. Igrana su njegova djela, a surađivao sam i na predstavi koju je režirao Jovan Ćirilov, Izlet u Rusiju. Interes za Krležom također postoji i u Ljubljani, što se posebno očitovalo u predstavama po Krležinim djelima koje je radio Ivica Buljan. Prije svega u njegovoj nagrađivanoj interpretaciji drame Gospoda Glembajevi.

A izvan našeg kulturno-jezičnog prostora?

Treba istaknuti da je Krleža zapažen i izvan regije. Prije dvadesetak godina, u nakladi njemačkog izdavača Athenaeum objavljeno je sedam Krležinih izabranih djela na njemačkom jeziku. Također su ga objavili i u Mađarskoj, pa zatim i u Češkoj, prije svega zahvaljujući radu Dušana Karpatskog. U načelu, treba reći da je glavni val prevođenja Krleže na velike svjetske jezike bio šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su bile objavljene četiri njegove knjige na francuskom jeziku koje su imale prilično veliki odjek. U to vrijeme je mladi Predrag Matvejević bio predavač na Sorbonni te je organizirao i nekoliko Krležinih intervjua koje je objavio u vodećim novinama i časopisima Francuske, poput Le Mondea, Le Figaroa... Ti Matvejevićevi razgovori s Krležom predstavili su ga u tom trenutku, potkraj šezdesetih, kao prominentnog europskog pisca.

Kolika je bila njegova popularnost van granica Jugoslavije u to doba?

Teško je reći da je Krleža bio vrhunski popularan pisac. Da je tih šezdesetih godina dobio Nobelovu nagradu, vjerojatno bi i njegov utjecaj bio znatno veći. Ipak, bio je poznat. Kako na francuskom, tako i na njemačkom i talijanskom govornom području. Objavljeno je po nekoliko njegovih knjiga, redom kod uglednih izdavača i te su knjige imale dobar odjek. Naravno, bio je također popularan u istočnoj i srednjoj Europi. U tadašnjoj Čehoslovačkoj, posebno u Mađarskoj. On je doista u toj zemlji imao popularnost kao neka vrsta mađarskog pisca… Čak su objavljivane i knjige o njemu, a dosta se igrao i na mađarskim pozornicama.

Koliko je Krleža kao pisac popularan u svijetu danas?

Ne može se reći u ovome trenutku da je Krleža pisac koji je poznat širim masama. U krugovima slavista i komparatista on je, naravno, uvaženo ime. Postoji kao jedna važna književno-povijesna činjenica. No, naravno da puno veću pozornost imaju novi, svježi pisci. Naprosto, literarni agenti traže pisce i knjige koje su se nedavno pojavile, i stalno dolaze nova važna imena. Krležin odjek, koji je uglavnom vezan za akademske i visokokulturne krugove, ne može se, recimo, mjeriti s odjekom knjiga Dubravke Ugrešić ili Slavenke Drakulić. Pogotovo tu mislim na Slavenkine non-fiction knjige, koje su se devedesetih mogle pronaći i na aerodromskim kioscima.

U tom smislu, kao da mu ipak nedostaje taj Nobel.

Da je dobio Nobela, nesumnjivo bi bio čitaniji. Nobel sam po sebi donosi jednu vrstu odjeka, pisci postaju tržišno zanimljivi. U većini zemalja postoje čak i serije knjiga pisaca Nobelovaca pa vam se često i po inerciji, nakon što ste dobili tako značajnu nagradu, pojavljuju djela. Sasvim sigurno bi mu to osiguralo dodatnu vidljivost.

Kakav je bio njegov stav prema Nobelovoj nagradi u to doba?

Gledajte, nemoguće je za bilo kojeg pisca, pogotovo u to vrijeme, ne maštati o Nobelovoj nagradi kao o nečemu što donosi definitivno priznanje. Treba reći kako je on pretpostavljao, pa i znao, da se vrti u nekom krugu imena koja dolaze u obzir ako budu izabirali nekoga s područja jugoistočne Europe, pa i Jugoslavije kao takve. Sama činjenica da je Andrić na kraju dobio tu nagradu nije ga ispunila srećom. On je korektno čestitao Andriću. Nije javno iskazivao ljubomoru, zavist. Bio je gospodin. No, sasvim sigurno se osjećao prikraćenim i pogodila ga je ta činjenica, pogotovo s obzirom na to da je bilo jasno da tu nagradu, sada kada ju je Andrić uzeo, nitko s ovih prostora neće dobiti zasigurno idućih 15-20 godina.

Koliko su ljudi u Hrvatskoj doista zainteresirani za Krležu danas?

Meni je dosta teško govoriti o tome, budući da sam u javnosti prepoznat kao čovjek koji se bavi Krležom pa mi se uglavnom javljaju štovatelji njegovih djela. Sudeći prema mojim kontaktima i o tome što me ljudi pitaju, ja bih rekao da je Krleža pisac koji vrlo intenzivno živi i postoji u svijesti današnjih čitatelja, čak i mlađih. Naime, često mi se s pitanjima oko Krleže javljaju i srednjoškolci... Naravno, to ne treba poopćivati, očito je da Krleža i danas zanima uglavnom intelektualno nadarenije učenike.

Nije to literatura za svakoga, pogotovo u današnje doba...

Budimo objektivni, Krleža je težak pisac. Ali, dobar dio europskih i svjetskih pisaca s početka 20. stoljeća su takvi. Uzmimo Thomasa Manna. Naravno da svaki prosječni Nijemac nije ljubitelj Manna, kao niti Bertola Brechta. Tako da, stvar je u tome da Krležu danas vole i čitaju ljudi s određenim intelektualnim preferencama. U krajnjoj liniji, čak i s političkim preferencama jer Krleža je ipak u većini svoga opusa lijevi pisac. To je, doduše, početkom devedesetih izazivalo brojne kontroverze, pokušaje da se Krležina uloga revalorizira. Međutim, svaki pravi pisac nadilazi ideološke stereotipe, pa ih je tako nadišao i Krleža čije se djelo ipak ne da svesti u ideološki stereotip.

Kako to mislite?

Navest ću i konkretan primjer. Njegov ciklus o Glembajevima se može svesti na to da govori kritički o predatorskoj naravi kapitalizma. I to je u određenoj mjeri točno. Međutim, sam Krleža je u razgovorima s Matvejevićem govorio da se Glembajevi ne mogu svesti isključivo u taj ideološki stereotip budući da reprezentiraju jednu visoku kulturu građanstva. To djelo je naprosto posveta jednoj kulturi i filozofiji koju građanska klasa nosi na sobom. Takvu visoku građansku klasu mi u realnosti nismo imali, no to što je on konstruirao u Glembajevima jest njegov pokušaj dijaloga s velikim piscima tog doba koji su se bavili tzv. krizom građanske svijesti, upravo poput ranije spomenutog Manna.

Možete li spekulirati što bi Krleža pisao o današnjoj situaciji u kojoj smo se zatekli?

Teško mogu o tome spekulirati. Krleža je bio temperamentan, u stanovitoj mjeri nepredvidljiv. O mnogim elementima ovisili su njegovi sudovi. Sasvim sigurno bi on danas u svojim dnevnicima i esejima komentirao medicinsku situaciju... I inače ga je medicina jako interesirala, bavio se njezinom poviješću. Sasvim sigurno bi ga zanimali i krahovi velikih ideoloških sustava. S jedne strane krah socijalizma jer, iako je imao kritički odnos prema staljinističkoj i realsocijalističkoj varijanti socijalizma, ipak je bio na toj strani. Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi to komentirao i popratio. Međutim, sasvim sigurno je da ne bi bio sklon ni neoliberalnoj varijanti kapitalizma. I možda bi doista, ako bi bio u stvaralačkoj snazi, pisao neke nove Glembajeve u kojima bi junaci dijelom bili i razni Todorići, Mamići, Kutle i slični.

Mislite li da bi imao gdje objaviti takve tekstove, da bi ih netko postavljao?

U novinama bi teško to mogao objavljivati. Pa mi znamo da se u ovoj zemlji o Todorićima godinama nije ništa moglo objaviti. Međutim, uvijek postoje izdavači koji nisu ovisni o oglašavanju i oglašivačima, postoje dakle ljudi koji se ne obaziru na ove koji zakupljuju medijski prostor. Tako da bi sigurno negdje to mogao objaviti.

Vjerojatno bi imao blog na internetu.

Zanimljivo bi bilo vidjeti kako Krleža raspolaže internetom. Zamislite, Krleža na društvenim mrežama. Da on danas ima 25-30 godina, sasvim sigurno bi se uključio u taj svijet i tu bi komentirao sve ono što se događa u hrvatskoj politici. Upravo kao što je radio i u svoje vrijeme, samo drugim sredstvima. Pogotovo u doba kada je bio glavni urednik Književne republike, gdje je objavio čitav niz kratkih komentara na političko stanje u zemlji. On je imao taj nerv angažiranog intelektualca. Htio se javljati komentarima. A objavljivanje na društvenim mrežama omogućuje potpunu slobodu iskaza. Tu ne mora moliti urednika da mu nešto objavi i direktno korespondira sa svojom publikom. To bi pasalo njegovom karakteru. U krajnjoj liniji, unatoč tome što se danas svi prema njemu odnose kao prema akademskoj veličini, on je imao jednu svoju formu obraćanja širokoj publici.

Posebno su zapažena bila njegova predavanja u današnjem Hrvatskom glazbenom zavodu, pred masom ljudi, običnih građana.

Tako je, on tridesetih drži velika predavanja u kojima se polemički obračunava s hrvatskom kazališnom kritikom. Zanimljivo je da glazbeni zavod, gdje su ta predavanja održana, ima četiristo sjedećih mjesta. No, tamo je bilo osamsto ljudi. Svi su platili ulaznicu, a mnogi su od njih stajali na nogama. To pokazuje kolika je bila popularnost Krležina tada u Zagrebu, gradu koji je brojao tek nešto više od 100 000 stanovnika. Neki od mojih starijih prijatelja, recimo Aleksandar Flaker, pričali su mi kako je u gimnazijskim razredima tada u Zagrebu postojala podjela na krležijance i anti-krležijance. Flaker je bio krležijanac.

Možete li spekulirati i o tome bi li Krleža danas bio vakser, ili antivakser?

Ne bih ulazio u to, teško mi je pretpostaviti. Njega je fascinirala antička medicina, kao i arapska. Pisao je mnogo o ranoj medicini. Ne samo eseje, već i dramu. Njegov Aretej posvećen je rimskom liječniku. Bi li Krleža danas bio vakser, ili antivakser? Teško je reći. No, vjerovao u znanost.