Još tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti surađuje s Gradskim kazalištem Žar ptica, Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, Dubrovačkim ljetnim igrama, Teatrom Poco Loco te Zagrebačkim kazalištem mladih, u kojemu je član ansambla od 2019. godine.

Nedavno je ostvario još jednu zapaženu ulogu, onu Dmitrija Karamazova u novoj ZKM-ovoj predstavi 'Braća Karamazovi' u režiji Olivera Frljića, za koju je dobio niz hvalospjeva službene kritike, ali i epitet nove glumačke zvijezde hrvatskog teatra.

U predstavi 'Braća Karamazovi' igrate Dmitrija - razvratnog, manipulativnog i agresivnog najstarijeg Fjodorovog sina. No, pored tih osobina, on je i emotivan, strastven… Graditi ovakav komplesan lik nesumnjivo je bio velik izazov?

- Nastojao sam se prije svega baviti razlozima zbog kojih je Dmitrij takav kakav jest. Iz pozicije glumca koji tumači ovaj lik morao sam naći način kako ga opravdati. S Oliverom smo puno razgovarali o tome kako niti jedan lik nije 'čist', svaki djeluje iz svoje sebičnosti. Bavili smo se kontradikcijom tih likova. To je bilo oslobađajuće na razini glumačke igre jer smo dobili prostor graditi likove bez neke romanom ili dramatizacijom nametnute logike. Pitanje časti je veliko pitanje za Dmitrija Karamazova. On je (njegovim riječima) nizak, podao, insekt, ali nije nečastan. Uostalom, on je istodobno i lik koji se zaljubljuje, koji je strastven u ljubavi, kao i u svemu drugome.

Uspjeli ste kod sebe pronaći neku karakternu crtu koja vam je zajednička?

- Svi mi u sebi, baš poput Dmitrija, imamo svoju mračnu stranu; svi smo mi krhki i lomljivi... Pa tako i ja. No, razlika između mene i njega je ta što ja svoja negativna stanja ne izražavam na taj način i ne dopuštam im da upravljaju mojom svakodnevicom.

Kritika vas je nakon ove predstave proglasila 'novom zvijezdom hrvatskog teatra'. Takvi komentari zacijelo imponiraju mladom glumcu?

- Iskreno, ne zamaram se pretjerano s tim... Znate kako kaže Jeff Lebowski: 'That's just like, your opinion, man'. Nagrade i komentari više govore o ljudima koji ih daju, nego o onima koji ih primaju. Uostalom, što točno znači 'zvijezda'? Govorimo o jednoj predstavi. Znači li to da ću već iduću, možda manje uspješnu predstavu, biti 'zvijezda padalica'?

Pa očekivanja će sigurno postojati, sad kad ste visoko postavili letvicu.

- Jedina očekivanja koja se trudim ispoštovati ona su koja imam prema samome sebi. Ne zanima me biti najbolji ili nekakva zvijezda, nego raditi svoj posao iskreno i pošteno. Ako je rezultat dobar, to je onda bonus. Uostalom, predstava je kolektivna igra; ne bi bilo mene da nema svih ostalih, i obrnuto. Volio bih da se piše o predstavi, a ne o meni. Ne mislim uopće da sam toliko bitan.

Ovo je vaša prva suradnja s Oliverom Frljićem; kako vas se dojmio glumački proces? Naime, priča se da svaki ansambl, bez iznimke, upravo obožava raditi s njim.

- Prije svega, fascinira me što smo ovako glumački i tehnički zahtjevnu predstavu uspjeli postaviti u tek šest tjedana proba. Bilo je predviđeno dva mjeseca, no kako su se mnogi razbolijevali od korone, izgubili smo puno vremena. Pritom, možda će zazvučati neskromno – napravili smo je odlično. Za to je zaslužan upravo Oliver, koji je već na prvu probu došao savršeno spreman, točno znajući što želi. To ne znači da je inzistirao isključivo na svojim idejama ili nametao neke okvire, jer on je spreman odustati od svojih rješenja ako ansambl ponudi bolja. Vrlo je kooperativan. Usto, niti u jednom trenutku nije podigao glas, niti se osjetila neka nervoza. Na probe dolazi s tolikom energijom i entuzijazmom da te jednostavno ponese i moraš se uključiti, inače se osjećaš glupo i kao da tratiš svoje i tuđe vrijeme.

Velik dio ansambla čine mladi glumci; uz vas su tu još Dado Ćosić, Adrian Pezdirc, Mateo Videk, Ivan Pašalić, Rok Juričić…

- I Petra Svrtan, Milica Manojlović, Hrvojka Begović… Da, i većina nas radila je s Frljićem prvi put. Tu se valjda dogodila ta sinergija. Mi mladi i puni elana zakvačili smo se na njegovu energiju, na taj tekst, na odličnu dramatizaciju Nine Gojić, kao i na ideju koja se ovom predstavom želi prenijeti.

Početak rata u Ukrajini zatekao vas je baš uoči posljednih proba prije premijere, što je predstavi, s obzirom na tematiku, dalo novu dimenziju i politički kontekst; ubačene su i neke aktualnosti… Koliko je to utjecalo na krajnji proizvod?

- U samu predstavu nije intervenirano, osim što je dodan Putinov govor u kojem on prijeti da će napraviti nešto čemu povijest dosad nije svjedočila. Sve ostalo je bilo unutra od samog početka. Oliver je rekao u jednom intervjuu kako život piše romane, ali da je u ovom slučaju roman napisao život. U prosincu prošle godine kad smo započeli s probama nismo ni u primisli računali na rat.

Svatko od nas nosi se s ovom situacijom na svoj način, a mišljenja oko mogućih posljedica i ishoda podijeljena su... Kako vi doživljavate cijelu stvar?

- Teško mi je povjerovati da se takvo što događa u Europi u 2022. godini! Istina, ratovi po svijetu traju cijelo vrijeme, ali to nas dosad nije zabrinjavalo jer su bili dovoljno daleko. U tom kontekstu čini mi se vrlo licemjerno, i od mene samoga i od drugih, što se sada tako intenzivno brinemo za Ukrajince, a ne sjećam se da smo izbjeglice iz Sirije baš dočekivali raširenih ruku... U svakom slučaju, teško je gledati ove prizore i istinski ne suosjećati s patnjama svih onih nedužnih civila. Prema vojnicima i onima koji žele ratovati i igrati se bombama ne gajim nikakvu empatiju. Rat nema pobjednika, svi su gubitnici. Ono što me posebno pogađa je izjednačavanje Putina s Rusijom, odnosno Rusima. Zabranjivanje ruskih (već mrtvih!) pisaca i skladatelja je užasno. U tom kontekstu, naša predstava govori upravo o tome koliko su isključivanje i mržnja opasni.

U kojoj mjeri ova neizvjesnost utječe na vašu svakodnevicu?

- Pretpostavljam da ta neizvjesnost čini da se manje uzrujavamo oko nekih nebitnih, svakodnevnih sitnica. Ja ipak gajim nadu da ćemo izbjeći onaj najgori scenarij (u slučaju da se on već ne odigrava) i da će se iz svega ovoga izroditi nešto pozitivno. Na primjer, ako ponestane benzina, možda će se ljudi prestati voziti autima i više će voziti bicikl… Redovito slušam radio emisiju 'Explora' s Koradom Korlevićem. Tako je nedavno iznio jednu zanimljivu tezu koja kaže kako bi puno efikasnije od ovih sankcija bilo kada bi svi europski čelnici naredili kućanstvima da smanje grijanje za jedan stupanj. Zvuči neobično, ali potražnja za plinom u tom bi slučaju drastično pala. Što bi samo po sebi predstavljalo određenu sankciju.

Ali tko bi se toga pridržavao?

- Istina, i tu bi opet došla do izražaja naša ljudska sebičnost i otuđenost. Svatko gleda isključivo svoju korist i kako da mu bude što ugodnije. Pa pogledajmo samo ova natezanja oko odvajanja otpada. Ako ja odvajam otpad, bravo za mene, ali to nije dovoljno – trebaju ga odvajati svi. Ljudima kronično nedostaje svijest o tome da žive u Društvu s velikim D. Većina se ponaša kao da im je svaki dan posljednji, pa se ne žele zamarati trivijalnostima poput ekologije. Ne shvaćaju da je ovaj naš zajednički planet sve što imamo. Mala točkica u svemiru, i to je to!

Dakle, vi odvajate otpad, vozite bicikl…

- To je najmanje što mogu, a i nije tako teško: smeđe-bio, žuto-plastika i metal, plavo-papir.

U jednom ste ranijem razgovoru ukazali na zabrinjavajući problem depresije i visoke stope samoubojstava kod mladih. To evidentno uzima sve više maha, a o čemu se i dalje premalo govori. Koji su to problemi koji najviše tište vašu generaciju?

- Pretpostavljam da je na moju generaciju prije svega utjecao taj nesretni Domovinski rat koji nas je zadesio u osjetljivim godinama. Pa iako je od tada prošlo trideset godina, kao da je i dalje prisutan; nikako da se saberemo i krenemo dalje. Ne da mi se zaista više drviti o Srbima, Hrvatima, četnicima i ustašama! A zašto smo depresivni? Vjerojatno zbog Instagrama. Stvaramo sliku sebe koja je daleko od realnosti. Svi jedu finu hranu, putuju, svi su zgodni i sretni. I dakako, svi su usmjereni isključivo na sebe. To je taj jedan hiperindividualizam koji meni ide na živce.

Znači li to da niste aktivni na društvenim mrežama?

- Nisam. Instagram me nije nikada fascinirao, a Facebook sam izbrisao u jeku korone jer nisam više mogao smireno pratiti sve te brojne prijatelje 'doktore', pljeskanja na balkonima, zajedničko pjevanje pjesama. Nakon dvije godine pokazalo se da nitko ni o čemu nije imao pojma, da je pljeskanje liječnicima bilo samo zagrijavanje dlanova za pljuskanje istih, a da zajedničke pjesme u suštini razdvajaju.

Član ansambla ZKM-a postali ste 2019., odmah po završetku akademije, što je za mladog glumca nedvojbeno velika privilegija. No, može li vezanost za jedno kazalište predstavljati i svojevrsni teret jer gust raspored predstava katkad ne ostavlja prostora za rad na nekim drugim projektima, poput serija, filmova ili emisija?

- Iskreno, ne bih se mijenjao ni sa kim. Meni je blagodat raditi s istim ljudima, koje poznajem i s kojima me veže i nešto više od samog posla. U takvom sigurnom okruženju lakše se osloboditi, opustiti, igrati. Pritom, nikad nije dosadno; redatelji i autorski timovi se mijenjaju, tekstovi se mijenjaju… Kazalište mi oduzima jako puno vremena, ali mi je i dalje najuzbudljivije. Mislim da je kazalište u Hrvatskoj puno relevantnije od bilo kojeg drugog formata.

Ipak, čini se da iz generacije u generaciju sve manje mladih ide u kazalište.

- Vjerojatno zato što nije ekspresna umjetnička forma. Pogledati predstavu iziskuje određeno vrijeme i koncentraciju. S druge strane, svatko od nas barem povremeno pogleda cijelu sezonu serije u jednoj večeri ili noći, što pak traje barem tri puta duže nego ijedna kazališna predstava. Ali da, možeš stisnuti pauzu, proskrolati po mobitelu… Pažnja nam je svima postala jako kratka. O tome najbolje svjedoče Instagram storyji od pola minute; točno toliko imamo koncentracije. U kinu pak imaš vizualne efekte, možeš jesti kokice, piti Colu...

Možda da kazališta uvedu mogućnost konzumacije hrane i pića tijekom predstave, kao što je slučaj u Londonu?

- Pa ne znam što bih mislio o tome. Možda je to okej… Ali onda opet – čemu? Znači li to da zaista dva sata ne možeš gledati neki sadržaj, a da ne otvoriš pivu i smoki? U tom slučaju doista imaš problem. Ali ne sa kazalištem.

Od glumaca se u svijetu danas očekuje da znaju pjevati, plesati, svirati… U slobodno vrijeme svirate gitaru, komponirate?

- Ma to ja činim isključivo za sebe, u svoja četiri zida. Kako bi rekao Franci Blašković – 'ne bavim se kreacijom, bavim se frustracijom'. To je nešto što me puni i opušta. Nemam ambiciju ikome puštati svoje uratke; sebično ih čuvam za sebe.

A sport? Rekli ste jednom kako ste isprobali gotovo sve sportske discipline.

- Istina, ali davno je to bilo… Moj tata se naivno nadao da ću jednog dana biti prvak u karateu, košarci ili nogometu, međutim fino sam ga zeznuo. Iskreno, išla su mi na živce ta natjecanja i taj presing da moraš biti prvi jer ako nisi prvi kao da nisi sudjelovao. Meni pobjeda nikad nije bila važna; bavio sam sportom uglavnom zbog druženja. A u kazalištu sam pronašao upravo to – kolektiv u kojemu svi radimo s istim ciljem i svi smo kotačići u projektu kojeg stvaramo, a pobjeda je kad on dobro ispadne. I tu nitko nije gubitnik.