Nakon što se bavio muškim delikventima, iranski redatelj Mehrdad Oskouei odlučio je snimati djevojke koje su dilale i konzumirale drogu, krale, ubijale, no često su i same zapravo bile žrtve društva.

Kad je nakon sedam godina napokon dobio njihovo povjerenje za početak snimanja, otkrio je koliko su  zapravo ranjive, neke od njih su majke kojima nedostaju njihova djeca, a druge tek djevojčice kojoj nedostaju majke ili pak samo sanjare o ljubavi.

'Iako su mlade, one nisu obične tinejdžerice, prošle su puno toga i ne vjeruju svakome. Kad sam im rekao da ću ih snimati pitale su me zašto to želim. Moj prvi odgovor kako mislim da takav film može zaustaviti druge djevojke da završe u zatvoru nije ih zadovoljio, no kada sam im rekao da imam kod kuće 16-godišnju kćer kao što su one, prihvatile su me', prisjetio se redatelj na majstorskoj radionici održanoj u srijedu.

'Tek su tada prihvatile da ih snimam, da su mislile kako sam neiskren, svo to sedmogodišnje strpljenje bi propalo i film nikada ne bi bio snimljen', dodao je.

Oskouei kaže kako mu je u stvaranju tog filma bila bitnija simpatija nego empatija. 'Filmove ne snimam radi slave, ugleda ili popularnosti, želim biti glas u društvu nevidljvih ljudi, želim prenijeti neispričane priče onih koje se ne čuje onima koji bi ih trebali čuti',  poručio je.

Ulogu redatelja ne vidi samo kao promatrača nego aktivnog sudionika. 'Ne želim da izgleda kao da me nema, gledatelji znaju da ja postojim, ponekad se čuje moj glas, postavljam pitanja, sudjelujem, pokazujem kako ja vidim stvari', ustvrdio je.

'Dokumentarci su svojevrsna autobiografija redatelja, gledatelji se kroz film mogu povezati s njegovim osjećajima, otkriti svijet u sebi i povezati ga s vanjskim svijetom', dodao je.

Po njegovim riječima, režija dokumentaraca je kombinacija izbora i odluka, to je ono po čemu se redatelji međusobno razlikuju, a smatra bitnim i se bude otvoren za svaku novu temu, bez utjecaja prijašnjih iskustava i znanja.

'To nije samo postavljanje kamere na lokaciju ili odabir neke složene teme koja bi trebala dati uzbudljive priče, jer i od jako jednostavne priče može se napraviti jako dobar film', ocijenio je.

Kad izađu iz zatvora odlaze u još veći zatvor

Ključnim trenutkom u 'Snovima bez zvijezda' smatra onaj koji pokazuje kako se štićenice zapravo boje povratka u svakodnevicu, u razgovoru s ljudima iz 'vanjskog svijeta' uglavnom dobivaju loše vijesti i ne znaju kako će se snaći same.

Film je sniman u zatvoru, no rešetke se ne vide sve dok djevojke ne izlaze na slobodu. 'To je moj izbor kao redatelja,  kamera ostaje unutra, a one zapravo odlaze u još veći zatvor', istaknuo je, napomenuvši kako je često nakon snimanja filma i dolaska kući potajno plakao.

Kaže kako u dokumentarcima više voli biti pjesnik, nego kao autor filma koji funkcionira kao novinska reportaža. 'Trebamo filmove koji su bliži poeziji i odmiču se od vijesti, jer one nakon jedne objave umiru. Film vezan za poeziju ostaje i govori publici', naglasio je.

Oskouei smatra kako je u trokutu 'ekipa i režiser -  likovi - publika' danas publika postaje sve važnija i zato joj on ostavlja prostor da sami završe film - ne prikaže sve što bi mogao i bira jednostavnost.

'Iza jednostavnosti stoji puno toga, režiranje je kao meditacija, naučite koristititi skromnu opremu da ispričate svoju priču, a izazov je i snimati u zemlji u kojoj vas zakon sprječava većinu vremena ako želite govoriti o ženama ili seksu', kazao je.

Kao jedan od važnih elemenata u svojim filmovima Oskouei koristi zvuk i kaže kako je upotreba zvuka u dokumentarcima postala sve kreativnija - slika je samo slika, a tišina ili glas mogu reći puno više, mogu potaknuti gledatelje da sami vizualiziraju ono o čemu film govori.

Mehrdad Oskouei (1969., Teheran) iranski redatelj, producent, fotograf i istraživač, diplomirao je režiju na Umjetničkom sveučilištu. Filmovi su mu s uspjehom prikazani na više od 400 filmskih festivala u pedesetak zemalja. Osvojio je brojne nagrade za svoje radove, a kritičari ga smatraju jednim od najboljih iranskih dokumentarista. Predaje film na iranskim filmskim školama, a ujedno je aktivan i u Teheranskom udruženju za umjetnost i kulturu.

Njegov je film na ZagrebDoxu prikazan u okviru programa Teen Dox s još desetak naslova posvećenih mladima.