insajderski izvještaj

Istražili smo domaće tržište umjetnina: Tko kupuje mlade hrvatske slikare u usponu? Koje cijene postižu njihovi radovi, a kakav odnos imaju sa svojim rijetkim kupcima?

01.11.2021 u 18:54

Bionic
Reading

Likovni kritičar i voditelj Galerije Forum Feđa Gavrilović te slikar Stjepan Šandrk za tportal govore o tome tko su ljudi koji kupuju mlade domaće slikare - svoje suvremenike - i kako u nas izgleda to mikro-tržište koje je i dalje u svojim povojima

'Znaš kako kažu neki moji prijatelji, brokeri. To ti je medo koji spava. Čeka na buđenje,' odgovara Feđa Gavrilović na naše pitanje o stanju na domaćem tržištu umjetnina, specifično vezano uz autore i autorice mlađe generacije. Zanima nas tko kupuje radove, koga se najviše kupuje, kolika je to scena kupaca i koji motivi je pokreću?

Feđa je idealan tip za razgovor o temi. Osim što je likovni kritičar i povjesničar umjetnosti, on je i voditelj zagrebačke Galerije Forum u Teslinoj ulici, gdje neprestano postavlja izložbe, često i domaćim umjetnicima mlađe generacije. Piše uvodnike slikarima, novinske tekstove o likovnosti i fotografiji, zatim knjige eseja - a kako je na sto načina uronjen u umjetničku svakodnevicu svojih suvremenika - stanje na sceni promatra iz samoga njezinog centra, a ne s periferije akademije. Gavrilović nastavlja:

'Ako govorimo o umjetnicima mlađe, ili srednje generacije, to tržište je jako malo. Svaki put kada se ova tema povuče, ljudi kažu: da, da, tržište je dobro, evo, samo što nije krenulo, postoje sjajne inicijative... Ali, činjenica je da je tržište jako slabo. Nemamo zakone koji potiču kupovinu umjetničkih djela, a otkupi su gotovo nepostojeći. Doduše, postoji jedna banka koja radi otkup, ali nećemo joj dizati spomenike. Zakoni moraju biti eksplicitniji i transparentniji. Trebaju nam povrati poreza i porezne olakšice. Nekakve olakšice za donacije postoje, ali to je nedovoljno', govori nam Gavrilović, dodajući kako, s obzirom na to da je u nas rečeno tržište toliko malo, nema ni njegove šarolikosti. Likovni kritičar obrazlaže kako postoji svega nekoliko ljudi u ovoj zemlji koji odlučuju što će se od radova mlađih umjetnika kupovati i po kojim cijenama. Nakon toga, kaže Gavrilović, sve se dalje vrti u njihovom zatvorenom krugu.

'Trebamo više tržišta koja međusobno komuniciraju. Sada imamo tek nekoliko entuzijasta, i to treba cijeniti, ali je nedovoljno', nastavlja Gavrilović pa dodaje kako kod nas postoji između 10 do 15 autora mlađe i srednje generacije koje se kupuje na tom mikro-tržištu.

'To je puno premalo, s obzirom na to koliko ima kvalitetnih autora, kao i teoretskog prostora da svi oni imaju svoje krugove i svoje kupce', uvjeren je Gavrilović, koji spominje imena Pavla Pavlovića, Grgura Akrapa, Stjepana Šandrka, Zlatana Vehabovića, Martine Grlić i Stipana Tadića, redom slikara mlađe ili srednje generacije za koje kaže kako izazivaju zanimanje među domaćim kupcima i kolekcionarima.

No, tko su ljudi koji ih kupuju?

Događa se navala novih i mladih kupaca koji su investitori u kriptovalute

O tome smo porazgovarali sa slikarom Stjepanom Šandrkom, koji je upravo nedavno postavio izložbu 'Who the Fuck is Tinky Winky?!' kod Gavrilovića u Galeriji Forum, o čemu smo pisali ranije kroz razgovor s umjetnikom. Njegovi su motivi, između ostalih, Teletabisi ili bivši američki predsjednik Donald Trump - koji se napuhan kao balon uspinje u nebesa. Miješajući prizore iz realnog i virtualnog, Šandrk proizvodi neki svoj, autentični nadrealizam. Otvarajući njegovu izložbu 'FAKE NEWS' u Puli ranije ove godine, slikar i voditelj galerije 'Poola' Bojan Šumonja o Šandrku je kazao kako je, pored Martine Grlić, 'jedan od još nekolicine hrvatskih slikara koji su sada u špici i mogu izlagati bilo gdje u svijetu.'

'Jako je teško karakterizirati kupce domaćih umjetnina, svrstati ih u neku ladicu', govori nam odmah na početku razgovora slikar.

'Trenutno se, možda u posljednjih desetak godina, oformio novi val kupaca, koji su fokusirani isključivo na autore srednje ili mlađe generacije. Ukoliko je kod one starije generacije i bilo nekakve šprance (u pravilu su to bili profesori, liječnici, odvjetnici, bankari, zubari, arhitekti), danas je puno teže naći zajednički nazivnik. Ne želim konkretno imenovati ili opisati nikoga jer ljudi cijene svoju privatnost, ali mogu reći da je pretežno riječ o investitorima ili poduzetnicima, dakle ljudima visokih primanja koji nemaju radno mjesto ili radno vrijeme. Najčešće je riječ o ljudima u kontaktu sa svijetom kapitala, što nije ni čudno jer su umjetnine investibilna imovina, a oni jako dobro razumiju propozicije vrijednosti, to im je posao,' otkriva nam Stjepan Šandrk kojega pitamo: kupuju li i IT-evci radove domaćih autora i autorica? Je li prosječan CEO domaćeg startupa upućen u domaću suvremenu umjetničku produkciju? Investiraju li mladi hrvatski bogataši i poslovnjaci iz STEM sektora u domaće umjetnike, svoje suvremenike?

'Izuzetno rijetko je riječ o IT-evcima. Moja je pretpostavka da tehnički mozak i STEM sklonost najčešće potpuno isključuje sklonost umjetnosti. Ukoliko se dogodi da netko i kupi sliku, onda je to neki vlasnik startupa koji je zapravo u naravi poduzetnik, više nego IT-evac. Nešto kao ona rasprava Steve Jobs ili Steve Wozniak, znam da bi od tog dvojca Jobs puno prije kupio sliku. Imamo i posljednji fenomen, a to je navala novih i mladih kupaca koji su investitori u kriptovalute, a vjerojatno su ih silni NFT-i, koji su postali hit preko noći i ostvaruju rekordne cijene, osvijestili da i u konvencionalnom artu ima prostora za investiranje', kaže Šandrk pa dodaje kako procjenjuje da - ako govorimo o ozbiljnom sakupljanju domaće suvremene umjetnosti - tu postoji svega desetak ljudi koji, kako kaže, imaju 'ozbiljnu kolekciju, strukturu i kontinuitet, ali i izvrsno poznavanje scene'.

Rijetki kupci vrlo brzo postaju ozbiljni kolekcionari

'Taj je krug poprilično zatvoren, ali mala smo zemlja i svi se međusobno poznaju. I oni sami su u svojim četrdesetim ili pedesetim godinama. Često se svi skupa družimo i postanemo prijatelji. Osim njih, postoji možda pedesetak ljudi negdje na marginama, koji su ili tek krenuli, ili možda nemaju kontinuitet i materijalne mogućnosti držati korak, ali tu su negdje i budno prate sva događanja i izložbe. Dogode se, naravno, i jednokratne situacije, mlada obitelj koja ima prazan zid ili poduzetnik koji uređuje ured', kaže nam slikar. Kada govori o motivima tih rijetkih kupaca da ulože u umjetnine suvremenih domaćih autora, Šandrk ističe kako su oni različiti, a otkriva i kako se u pravilu takvi kupci brzo 'zaraze' te postaju strastveni kolekcionari.

'Svi znamo da umjetnine imaju svoju dekorativnu funkciju, gdje neka slika ili skulptura zauzima, uljepšava ili oplemenjuje prostor, ali to je tek početak. Umjetnine mogu služiti i kao statusni simbol ili naprosto kao skladište za višak materijalnih sredstava. Na razvijenim tržištima, mnogi koriste umjetnine i za izbjegavanje poreza, a tu su i beskrajne tržišne manipulacije, dakle, može se i zaraditi. Razlozi su uvijek duboko osobni, i rekao bih da su najčešće mješavina gore navedenih. Jedno je sigurno, nitko od naših kupaca ne staje samo na jednoj kupljenoj slici, kolekcioniranje je izuzetno zarazna pojava. Nekima je cilj imati široku i dobro balansiranu kolekciju, poput dobro balansiranog dioničkog portfelja. Drugima je možda bitnije naprosto biti dio tog kulturnog kruga, ovdje i sada', kaže nam slikar.

  • +14
Otvaranje izložbe Stjepana Šandrka u Galeriji Forum Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Zvonimir Ferina

Mnogim hrvatskim bogatašima i dalje je važnije uložiti u automobil, nego u sliku

Feđa Gavrilović obrazlaže kako je naše tržište umjetnina, posebice mlađih autora, i dalje u svojoj prvoj fazi, kako je on naziva. Kritičar obrazlaže kako se ono tek uspostavlja, kako je neinformirano, emotivno te se temelji na međusobnim odnosima. Nekoliko je razloga za to, kaže nam. Prije svega, postoji tek jedan list, kako kaže, koji revno i u kontinuitetu prati domaću umjetničku scenu. A upravo bi mediji, ističe Gavrilović, trebali uspostavljati odnose i kriterije na sceni. Tu je i opći životni standard, dodaje on, koji nam ne ide u prilog i koji teško može osigurati širinu tržišta. K tome, napominje, mnogim bogatašima u Hrvatskoj i dalje je važnije uložiti u automobil, nego u sliku.

'I naravno, ulaganje u živu hrvatsku umjetnost nešto je što bi trebalo ići iz edukacije. Škole, uz medije, ali i uz državu i grad, trebaju isticati kako je to nešto važno. No, treba paziti da se ne upadne u zamku elitizacije. Dakle, okej je da je umjetnost u Hrvatskoj većinom financirana od strane države. To nije nužno loše, nikada nisam zastupao libertarijanske stavove po tom pitanju, ali to može postati loše ako država ima isključivo akademske kriterije', govori kritičar, ističući da takvi kriteriji ostavljaju malo prostora mladim umjetnicima i onima koji se drugačije izražavaju da steknu vizibilitet i postanu priznati dio 'scene'.

'Osim toga, scena je danas i međunarodna. Bitno je biti prisutan na međunarodnim sajmovima, aukcijama, a opet, kako ćeš biti prisutan, kad ljudi koji bi trebali biti galeristi od toga ne mogu zaraditi. Prisustvovanje na sajmu je skupo. Recimo, ja imam ideju što bih stavio na takvo mjesto, no to je ulaganje od stotinjak tisuća eura. Treba platiti štand, prevesti slike. Moraš znati da ćeš tamo zaraditi. Galerija Kranjčar je sudjelovala nekoliko puta na takvim sajmovima, uglavnom sa starijim umjetnicima, ali to je na razini filantropije. Domaćih mladih umjetnika u pravilu tamo nema, kao ni na aukcijama, koje su korak više. Bez galerista koji će te plasirati, pristup na takva mjesta je gotovo nemoguć,' obrazlaže Gavrilović pa nam na stol stavlja i jednu 'radikalnu ideju', kako je sam naziva.

'Zašto ne bi grad Zagreb na sajam u Beč poslao umjetnike i uložio tih sto tisuća eura? Ako se nešto zaradi, 30% se vraća u proračun. Znam da je čudna ideja, ali ti sajmovi su ključni za naše umjetnike, i za naše tržište u cijelosti. Ako to može raditi jedino država, neka radi. Ali, onda se uvijek mora postaviti i pitanje: tko čuva čuvare? Politika se uvijek može tu uplesti, i to je problem jer u takvim sustavima dolazi do favoriziranja određenih umjetnika bliskih vlasti. Ključan imperativ za one koji odlučuju trebao bi biti maksimalan pluralizam poetika. Dakle, ne stalno jahanje istih izričaja, što je slučaj s hrvatskim predstavnicima na Venecijanskom Bijenalu zadnjih godina i godina,' govori Gavrilović, dodajući kako je našim mladim autorima - za razliku od njihovih kolega koje su stasale u drugačije doba - veće tržište na jedan način ipak dostupno kroz - društvene mreže.

Ništa bez samopromocije

'To shvatiš, ili ne shvatiš, ali jednostavno danas moraš biti jak samopromotor, ili ćeš propasti. Moraš biti aktivan na Instagramu i ostalim društvenim mrežama. To su alati koji su ti dostupni, kad već nemamo razvijen galerijski sustav, infrastrukturu. Kad već nemamo situaciju da se galerijama i galeristu isplati postavljanje mlađih domaćih autora. Međunarodni magazin Juxtapoz je nedavno tako došao do radova Grgura Akrapa, i nakon toga su mu posvetili feature na svojim stranicama. Mislim da je to također važan moment za sve o čemu govorimo, a i njemu je donijelo neke prodaje. Dakle, van sajma, ili neke institucije, samo preko društvenih mreža', kaže Gavrilović.

Govoreći o stanju tog našeg mikro-tržišta i njegovom eventualnom povećanju, slikar Šandrk pojašnjava:

'Smatram da dvije stvari mogu potaknuti rast tog kruga kupaca, i rast samog tržišta. Prva stvar je teško promjenjiva, a to je naprosto situacija u gospodarstvu i naš GDP. Jasno je kao suza, tržište umjetnina u direktnoj je korelaciji s društvenim proizvodom i standardom sudionika na tržištu. Drugi je faktor da veća, življa i kvalitetnija art scena i produkcija također mogu povećati interes na tržištu. A kada se više trži, više novaca završi kod umjetnika što potiče dodatnu produkciju (i konkurenciju među nama), što stvara pozitivni začarani krug gdje su svi na dobitku. Dodatno je pozitivno što jedan dio nas uspješno prodaje slike u inozemstvu, najčešće putem direktnog kontakta s privatnim galerijama, a ponekad i jednostavno online, kroz društvene mreže. Ostvarene cijene vani su u principu veće nego na lokalnom tržištu, i to je sjajan driver za rast cijene doma,' govori slikar, dodajući kako oko polovice njegovih slika završi u inozemstvu, a polovica ostane u Hrvatskoj. To mu se, kaže, čini kao zdrav omjer. Konkretno, njegova je produkcija najčešće između 10 i 15 slika godišnje, ovisno o formatima koje radi, i sve se te slike, govori nam Šandrk, manje ili više odmah prodaju. Ponekad se dogodi, kaže, da su slike rezervirane za kupnju i prije nego što ih on završi.

Za razliku od Gavrilovića, slikar ima izraženiji pro-tržišni stav te smatra da je - glede cijena, poreza, olakšica i uloge države i institucija u tržištu - najbolje da se ona petlja 'što je manje moguće'.

Najveći komadi domaćih slikara mlađe generacije kreću se do 10 000 eura

'Dvadeseto stoljeće nas je naučilo da tržište najbolje funkcionira kada je slobodan protok roba i kapitala, i vjerujem da bilo kakvi pokušaji planiranja ili subvencija završe katastrofom, ili suboptimalnim trošenjem novca poreznog obveznika. Znam da zvuči nevjerojatno kada ovo kažem, ali porezno opterećenje kod nas zaista nije veliko. Dvadeset posto poreza na dohodak za mene kao samostalnog umjetnika (i to nakon osobnog odbitka i odbijanja izdataka za materijale ) zaista je korektan iznos koji savjesno i redovno prijavljujem plaćam. Na umjetnine kod nas nema PDV-a, i galerije ga eventualno plaćaju samo na svoj dio zarade. Ne znam otkuda tolika hajka na državu i poreze, jer zaista mogu reći da smo jedno od povlaštenih zanimanja po tom pitanju. Ono što je istina je da je sustav silno birokratiziran, i onda imamo puno naporne papirologije za svaki korak. Recimo, za izvoz bilo kakve slike trebam potvrdu da moja slika nije zaštićeno kulturno dobro, koju izdaje Zavod za zaštitu spomenika kulture. Da bih taj dokument dobio, prvo trebam potvrdu HDLU-a da sam autor svoje slike (!), a zatim otići u Zavod ispuniti obrasce osobno jer ne funkcioniraju e-mailom, te još jednom otići u Zavod kada papire napokon potpiše ravnatelj Zavoda. Smatram to maltretiranjem, iako ne košta ništa osim vremena', kaže nam Šandrk pa za kraj otkriva i cijene koje prevladaju na domaćem tržištu umjetnina autora mlađe ili srednje generacije.

'Mi svi otprilike znamo po koliko drugi kolege prodaju, i nema tu velikih razlika, barem ne u top 10. Možemo reći da se manji komadi kreću oko 1000 eura, a najveći idu za maksimalnih 10 000 eura. To je nekakav raspon, i rijetko da neki rad ili autor značajno varira. Cijene ovako na prvu zvuče visoko, ali kada uzmemo u obzir skupe i kvalitetne materijale, troškove najma i održavanja kvalitetnog radnog prostora i malu produkciju, mislim da je to i više nego korektno. To je i podosta ispod cijena s kojima starta neki mladi i anonimni njemački autor čim izađe s akademije i ima prvu izložbu, a ja ipak pričam o etabliranim imenima, koji su najbolji od najboljih, i po 10-20 godina prisutni na sceni,' zaključuje Šandrk.