Nema ništa iznenađujuće u tome kada se stariji ljudi prisjećaju vlastitog djetinjstva. Pred kraj života se njegov početak čini mnogo važnijim nego ikad prije, a događaji iz djetinjstva poprimaju živost u sjećanju koja ponekad ne odgovara realnosti. Zato i nije iznenađujuće da se u jednom od svojih posljednjih rukopisa portugalski nobelovac bavio svojim djetinjstvom, ponekad i preuveličavajući svoje traume, kojima su desetljeća proživljenog života dala veliku dodatnu težinu.

Saramago je umro prošle godine, u dubokoj starosti, kao slavljen i cijenjen autor, a u knjizi 'Mala sjećanja' on se vraća u vrijeme svojeg djetinjstva, u selo Azinhaga u kojem je proveo dobar dio djetinjstva te Lisabon njegove mladosti, u koji se obitelj u jednom trenutku preselila. Riječ je o knjizi koja zasigurno nije revolucionarno djelo, poput Saramagova 'Evanđelja po Isusu', nego tek tanka zbirka maglovitih sjećanja na izgubljeno vrijeme, ispunjena staračkom melankolijom i, ponekad, pretjerivanjem.

Primjerice, Saramago se prisjeća trenutka kada mu nije bilo dopušteno zajahati jednog konja, zbog čega konstatira da i 'sedamdeset godina kasnije liže rane nastale padom s konja kojeg nikad nije ni jahao'. No obrađuje i ozbiljne obiteljske traume, poput smrti starijeg brata, kao i siromaštva u kojem je odrastao. Njegova je majka nakon svake zime prodavala tople deke kako bi tim novcem mogla prehraniti obitelj, a onda bi s dolaskom jeseni morala nabavljati nove.

Razvoj svijesti mladog Josea po pitanjima seksa također je tema koju obrađuje. Prisjeća se svoje fascinacije jednom debelom prostitutkom, ali i svojih najranijih eksperimentiranja s djevojčicama, kada je imao 11 godina. Na kraju knjige Saramago je izabrao i nekoliko obiteljskih fotografija iz razdoblja koji opisuje te ispod njih napisao vrlo duhovite komentare. Jedan od najzabavnijih dolazi ispod slike 20-godišnjeg Saramaga, vragolasta sjaja u očima i titrajućeg osmijeha, što je komentirao ovako: 'Tada sam već imao djevojku. Što se može vidjeti po izrazu mog lica.'

Ipak, vjerojatno su indikativnije riječi Saramagove bake, koje on ciljano citira u jednom trenutku. Stara žena, koja nije nikad doživjela tako duboku starost kao sam pisac, pred smrt je izjavila jedno vrlo jednostavnu, ali i bolnu istinu: 'Svijet je tako lijep da me uvijek rastuži pomisao da moram umrijeti.' Takva mala sjećanja daju 'Malim sjećanjima' Josea Saramaga onu ljepotu zbog koje je svima krivo što moraju umrijeti.