Studija "Martin Klarić, borac za radnička prava i dubrovački revolucionar", na 230 stranica prati Klarićev život od rođenja 1902. u Biletićima u Bosni i Hercegovini, preko dolaska u Dubrovnik 1920. gdje je radio kao građevinski i lučki radnik, obrađuje njegov revolucionarni rad do Drugog svjetskog rata, zatim njegove aktivnosti na organizaciji otpora tijekom Drugog svjetskog rata, kao i život od rata do smrti 1960., godine.

Klarić je pred Drugi svjetski rat, djelujući u Komunističkoj partiji i Ujedinjenom radničkom sindikalnom savezu Jugoslavije, izrastao u istaknutog radničkog vođu i jednog od čelnika komunističkog pokreta, kaže Mirošević u knjizi i ističe da je bio jedan je od rijetkih dubrovačkih komunista koji je sudjelovao u borbama za oslobođenje dubrovačkog kotara od talijanske i njemačke okupacije, ustaške vlasti i četnika od početka do kraja rata.

Jedan je od 611 zatvorenika na Golom otoku osuđen na 24 mjeseca "društveno korisnog rada", ali je nakon devet mjeseci, krajem veljače 1950. pušten kući.

U partijskom arhivu za Klarića su iz vremena progona ostale ocjene da je bio "frakcionaš i oportunist", te "izdajnik naroda i Partije", ali Mirošević ističe da napadi nisu imali samo informbiroovsku podlogu, nego da su bili dio karijerističkih spletki koji su mlađe kolege priredili jednom od rijetkih revolucionaru u Dubrovniku koji je preživio rat.

Pred kraj života Klarić je rehabilitiran i radio sakupljanju svjedočanstava o razvoju radničkog i Narodnooslobodilačkog pokreta na širem području Dubrovnika. U bazi svjedočanstava koje je prikupio, nalazi se i ono Ante Markovića, koji će krajem osamdesetih postati posljednji jugoslavenski premijer.

Knjiga Franka Miroševića, izdana u privatnoj nakladi unuka koji nosi ime i prezime dubrovačkog revolucionara, prvi je javni govor o progonjenom Martinu Klariću nakon njegove smrti i prvi tekst o njemu u hrvatskoj historiografiji. Također, u dubrovačkom javnom prostoru i životu ne postoji nikakav oblik sjećanja na Martina Klarića, ističe se u knjizi.