Danilo Kiš, veliki pisac južnoslavenskih književnosti, u svojoj knjizi 'Život, literatura' na jednom mjestu piše 'ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ to sto đavola'. Kolima je, inače, bila gulag za vrijeme Staljinove vladavine Rusijom, odnosno Sovjetskim Savezom. Teško je povjerovati da se Stjepo Bartulica vodio upravo ovom rečenicom, književno-umjetničkim i političkim naslijeđem Danila Kiša te humanističkim principima kada je nedavno predložio i podršku vladi Andreja Plenkovića uvjetovao osnivanjem muzeja žrtava komunizma.

Za tportal o mogućem muzeju žrtava komunizma u Hrvatskoj, kako bi trebao izgledati i što sve prezentirati govore Renata Jambrešić Kirin, antropologinja s Instituta za etnologiju i folkloristiku, Martin Previšić, profesor s Katedre za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te Branko Franceschi, povjesničar umjetnosti, kustos i ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

'Nemamo nacionalni muzej Domovinskog rata'

Renata Jambrešić Kirin s Instituta za etnologiju i folkloristiku ističe da 'društvo koje nema adekvatan povijesni muzej ni muzej holokausta, a ni nacionalni muzej Domovinskog rata, ne bi smjelo rasipati novac građana na politikantske projekte'.

'Svojom izmještenom izložbom 'Ako tebe zaboravim... Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. / zadnje odredište Auschwitz' (2020.), Hrvatski povijesni muzej je pokazao da ima stručnjake, znanje i građu kojom teme Drugog svjetskog rata i poraća može prezentirati na suvremen i muzeološki izazovan način. Jedna ranija izložba ovog muzeja prijelomnu je 1945. godinu predstavila kroz tematske cjeline: zločini NDH, završne vojne operacije, Bleiburg i Križni put. Pretpostavljam da će na tom tragu Hrvatski povijesni muzej, kad se napokon preseli u prostor obnovljenog Državnog hidrometeorološkog zavoda, oblikovati i postav posvećen žrtvama rata i promjene državnog režima', izjavila je Jambrešić Kirin za tportal.

'Održiva ideja o postavu teme u okviru Hrvatskog povijesnog muzeja'

Martin Previšić, povjesničar s Filozofskog fakulteta, ističe da 'samu ideju ne treba odbaciti, ali kao u svemu, pitanje je izvedbe i ozbiljnog stručnog tretmana'.

'Ne bi trebalo stvarati neki novi muzej, već čitavu priču konceptualno usmjeriti na efektno i pamtljivo mjesto sjećanja, koje bi imalo i funkciju muzeja, ali bi svojom lokacijom i poviješću adekvatno komemoriralo žrtve, u ovom slučaju komunizma, te izazivalo emocije. Zato je Goli otok idealno mjesto, jer je to prije svega mjesto stradanja ljudi u komunizmu – te kao takvo ima ogromno simboličko značenje. Ostaci logora na Golom otoku do 1956. godine simbolizirali bi žrtve sukoba Tito-Staljin, a kasnija lokacija zatvora do 1987./1988. (ruševine ta dva mjesta danas se fizički isprepliću) mjesto internacije političkih zatvorenika. Podrazumijeva se - uz smislen, znanstveno utemeljen i muzeološki artikuliran koncept', rekao je Previšić za tportal.

Branko Franceschi, povjesničar umjetnosti i kustos, odgovarajući na pitanje treba li nam muzej žrtava komunizma ističe 'da je svaki muzej dobrodošao, ali u državi u kojoj velik broj postojećih muzeja nema odgovarajuće prostore za rad i svi su potkapacitirani, programska sredstava su nedovoljna te u kojoj previše 'muzeja' uopće nisu muzeji, ponuđeno rješenje postava teme u okviru Hrvatskog povijesnog muzeja održivo je i opravdano'.

Komentirajući potencijalne opasnosti takvog muzeja, odnosno sadržaja koji bi mogao relativizirati i negirati antifašističko naslijeđe ili promovirati endehaziju, Franceschi kaže: 'Ako bi se taj hipotetski muzej zasnivao na znanstveno verificiranim činjenicama i objektivnoj interpretaciji, ne bi predstavljao opasnost. Pitanje je može li takav biti ako se nameće kroz provođenje političke volje i ambicije.'

Jambrešić Kirin ističe da kao antropologinja i feministkinja smatra da muzeji u 21. stoljeću trebaju napustiti ideologiju patrijarhalne nacionalističke muškosti čiji se homosocijalni kolektivi međusobno prepoznaju i priznaju samo u ulogama heroja i žrtava.

'Muzeji nisu mjesta prebrojavanja žrtava i komemorativnog okupljanja'

'Ili kao što je teoretičarka Kosofsky Sedgwick predložila, treba podrivati strukturnu kongruenciju između homosocijalne mimetičke žudnje i struktura kojima se održava i prenosi patrijarhalna moć. Trebaju nam muzeji kao inkluzivna, multikulturna i interaktivna mjesta učenja, izgradnje i jačanja zajednice na načelima tolerancije, građanske hrabrosti, pravde i jednakosti', smatra Jambrešić Kirin.

Muzeji nisu, dodaje Jambrešić Kirin, mjesta prebrojavanja žrtava i komemorativnog okupljanja nego edukativne institucije koje pokazuju kako teška i neprorađena prošlost i dalje opterećuje naše (obiteljsko i društveno) pamćenje, ali i da se samo uz pomoć afirmacije moderne subjektivnosti i emancipatornog političkog djelovanja možemo odmaknuti od takve prošlosti.

'Istu funkciju trebalo bi namijeniti i memorijalnom uređenju Golog otoka i Sv. Grgura, na čijem se kulturalnom 'brendiranju' i upisivanju u europsku mapu kulture sjećanja radi niz godina – od projekta Damira Čargonje i Vladija Bralića 'Goli otok – novi hrvatski turizam', preko umjetničkih programa Udruge Goli otok 'Ante Zemljar', koji su dobili na vidljivosti tijekom EPK Rijeka 2020., do umjetničko-istraživačko- aktivističkog projekta Andreje Kulunčić sa suradnicama, koji još uvijek traje i koji prati digitalni arhiv. Upravo umjetničko-aktivistička intervencija Andreje Kulunčić na mjestima postojanja ženskih logora na Golom otoku i Sv. Grguru (1950.-1956.), kao i u virtualnom prostoru iscrtavanja novih vektora sjećanja, pruža primjer kako se kompleksnoj problematici 'antistaljinističkog staljinizma' može prići na suvremen, komunikabilan, kompleksan i senzibilan način', tvrdi Jambrešić Kirin.

'Goli otok može biti mjesto sjećanja na žrtve komunizma'

Sličnih je stavova i Previšić te napominje da, neovisno o ishodištu inicijativa, ovakvi projekti moraju biti utemeljeni u ozbiljnim istraživanjima, a projekti dugoročno provođeni, uključujući brojne stručne aspekte.

'Baš kao Goli otok, koji zadovoljava baš sve te kriterije, potrebno je locirati druga slična mjesta, a njihove koncepcije moraju biti osmišljene u suradnji povjesničara, muzeologa i drugih stručnjaka, uključujući javnost. Moj prijedlog o uspostavljanju Golog otoka kao mjesta sjećanja upravo bi usmjerio memorijalizaciju žrtava komunizma dalje od, čini mi se, vrlo manjkavih muzejskih koncepata koji se mogu vidjeti u postkomunističkim zemljama. Iako to nije jedinstven slučaj, često prevladavaju vrlo neukusne prezentacije žrtava komunizma pa se sve svodi na preslike policijskih dosjea, fotografija uokvirenih u bodljikave žice, drvenih stolica u koje je uperena lampa ili 'lisica' iz kineskih dućana koje kao simbolizaciju hapšenje. Takve koncepcije su zastarjele, tendenciozne i prevladane', izjavio je Previšić.

Jambrešić Kirin dodaje i da nacionalni teritoriji na koje padaju 'duge sjene prošlosti' imaju mnoštvo mjesta (ko)memoriranja, a koja je Pierre Nora opisao kao složen preplet mjesta, aktera i uzroka s materijalnim, simboličkim, afektivnim, funkcionalnim i duhovnim značenjem za zajednicu.

'Les liex de mémoire za ovog su povjesničara istodobno prirodni i umjetni, jednostavni i višeznačni te je humanistička misija intelektualaca da od 'neplodnog tla' na mjestima zločina, terora, devastacije i depopulacije stvore oplemenjen 'okoliš sjećanja', mjesta okupljanja, refleksije i promišljanja prošlosti kao zaloga bolje, emancipatorne budućnosti. No intelektualci, uključujući povjesničare, arhiviste, muzealce, arhitekte, kreatore sadržaja, viktimologe i forenzičare – koji nerijetko parazitiraju na genocidnoj baštini moderne – samo su jedan od dionika (kontra)kulture sjećanja, uz građanske inicijative, predstavnike lokalne i državne vlasti', dodaje Jambrešić Kirin.

'Europski mainstream narativa o dva totalitarizma u 20. stoljeću'

Vladajuća je politička garnitura, dodaje, u prošlom mandatu tvrdila da se zalaže za 'njegovanje kulture sjećanja' kako bi se razriješila 'teška pitanja unutar pojedine obitelji i između različitih generacija' (premijer Plenković), a u novoj je podjeli karata opet prevladao rigidni antikomunistički narativ koji se protivi čak i europskom mainstream narativu o dvama glavnim totalitarizmima u 20. stoljeću s aritmetikom crnih i crvenih zločina, a temu 'zločina komunističkog režima' odvaja od bilo kakvog povijesnog, društvenog i periodizacijskog konteksta.

'Istražujući vernakularne prakse komemoriranja događaja iz Domovinskog rata, mogu reći da geste 'okamenjenog sjećanja', baš kao i državno strukturirani rituali, polako, ali sigurno uzmiču pred performativnim gestama komunalnog sjećanja koje bira svoje rekvizite i 'vektore sjećanja', pa su tako sve brojniji veteranski moto maratoni i 'ceste sjećanja', koje iscrtavaju bajkeri branitelji, a njima se pridružuju i turističko-hodočasničke hrvatske rute poput Camina. Antropološki je razumljiva potreba ritualnog obilaženja mjesta stradanja članova obitelji i lokalne zajednice kao oblik memorijalnog turizma i hodočašća. Međutim sve značajnija pojava 'mračnog turizma', koji objedinjuje i prezentaciju/ponudu i 'konzumaciju' lokaliteta povezanih sa zločinima, smrću, patnjom i prirodnim katastrofama, za antropologe otvara brojna nova istraživačka pitanja', dodaje Jambrešić Kirin.

'Muzej terora u Budimpešti nije mađarsko društvo učinio demokratičnijim'

Franceschi napominje da je i profesionalno i osobno usmjeren umjetničkim muzejima, pa najjednostavniju paralelu možemo povući s Muzejom terora u Budimpešti, a on je, prema njegovim riječima, spektakularan i potresan te se na inventivan, multimedijalan i multidisciplinaran način referira na nacistički i komunistički teror.

'Kako vidimo, muzej nažalost nije uspio pridonijeti tome da Mađarska postane demokratičnije društvo', dodaje Franceschi.

'Politička volja koja podržava osnivanje i rad javne institucije treba se voditi idejom o razvoju znanja i harmoničnog društva, a ne ideologijom', napominje Franceschi.

Jambrešić Kirin podsjeća da u zemljama bivšeg sovjetskog bloka postoje muzeji 'komunističkog terora – od Kuće terora u Budimpešti, preko Stasijeva muzeja u Dresdenu, Muzeja okupacije Latvije u Rigi, Muzeja KGB-a u Vilniusu, Muzej komunističkog horora u Bukureštu ili Bunk'arta u Tirani – no oni su odraz potpuno drukčijeg povijesnog iskustva od onog koje su imali građani socijalističke Hrvatske i Jugoslavije.

'Ezgotizacija života u socijalizmu'

'Već u praškom Muzeju komunizma ili varšavskom Muzeju života u komunizmu, uz antisovjetske osjećaje i osudu jednopartijskog režima, prisutna je ogromna doza nostalgije za skromnom i ideologiziranom, ali humanijom egzistencijom u egalitarnom socijalističkom društvu pune zaposlenosti te besplatne zdravstvene i socijalne skrbi. I privatni Muzej crvene povijesti u Dubrovniku i srodan privatni muzej u Zagrebu aktivni su dionici ove 'egzotizacije' života u socijalističkoj zajednici (koju očekuju turisti izvana) i komodifikacije postsocijalističke žudnje za intimnim prostorima sjećanja na djetinjstvo, prve ljubavi, prve ploče i koncerte te druge kulturne doticaje sa svijetom', dodaje Jambrešić Kirin.

Europske muzejske i povjesničarsko-umjetničke prakse ovakvih postava, objašnjava Franceschi, variraju od države do države, ali temeljena bi intencija, kaže, 'trebala biti objektivno sagledavanje povijesnog razdoblja s ciljem da se strahote kojima se ti muzeji bave više nikad ne ponove'.

'Nekrofilni turizam'

Kulturna politika emocija je, smatra Jambrešić Kirin, sve važniji segment kapitalističke ekonomije, no pedagoški rad na nacionalnom pamćenju (bez kojeg nema moderne nacionalne države) ne bi se smio svesti na manipuliranje afektivnim doživljajima najmlađih članova društva, bez obzira organizira li im se studijski izlet u Vukovar, Jasenovac, na Goli otok ili u Kampor.

'Usrdno se nadam da se istraživački civilni projekti mikro- i oralno-historijskog suočavanja s teškom baštinom ratova i masovnog kršenja ljudskih prava u 20. stoljeću neće pretvoriti u nekrofilni turizam i komodificirano 'suočavanje' sa stratištima, grobljima i ad hoc muzejima upitne profesionalne kvalitete', rekla je Jambrešić Kirin.

Jedno od ključnih pitanja i kriterija, ističe Previšić, i ono je – tko su ustvari žrtve komunizma.

'Naoko se to čini samorazumljivo, ali govorimo o ozbiljnom historiografskom pitanju. Uistinu imamo toliko jasnih primjera i pojedinaca i grupa koje bismo mogli bez puno prijepora nazvati žrtvama, ali postoje još toliko onih koji to nisu, a htjeli bi biti. Ako tome ozbiljno ne pristupimo, dogodit će se da će u istom košu završiti Marko Veselica i netko tko je, da se karikaturalno izrazim, robijao zbog pljačke kioska, a nakon 1991. godine i političkih promjena 'rebrendirao' se kao žrtva političkog progona. To se mora izbjeći', rekao je Previšić.