"Osmišljena za prostor Narodnog muzeja Zadar u dijalogu s njegovim zbirkama, izložba predstavlja stotinjak djela Muzeja Grada Torina, većinom pohranjenih u muzeju Palazzo Madama, koja svjedoče o vrhunskom umijeću i genijalnosti zanatskih radionica i manufaktura s područja cijele Italije, nastalih u periodu od kasnog srednjeg vijeka do osamnaestog stoljeća.

Izloženi su tako predmeti od murano stakla, venecijanski emajlirani bakreni predmeti, renesansne brončane skulpture iz Veneta, lombardsko kovano željezo, majolike iz središnje Italije, porculan iz Doccie, Vezzija, Cozzija i Napulja, tekstil i čipke, slonovača, rezbareno drvo i ukrasni knjižni uvezi.

Palazzo Madama, otvoren 4. lipnja 1863. kao muzej primijenjene umjetnosti, sadrži jednu od najvažnijih zbirki dekorativne umjetnosti u Europi, nastalu u doba velikih promjena kada je primarna potreba bila prikupiti i očuvati nacionalno blago i arheološke nalaze kojih je bilo sve više. Istovremeno se ubrzano razvio zasebni odjel posvećen povijesti rada, koji je, po uzoru na veliki muzej South Kensington u Londonu (danas Victoria and Albert Museum), nastojao ilustrirati povijest primijenjenih umjetnosti te izloženim artefaktima poslužiti umjetnicima i obrtnicima kao inspiracija.

Činjenica da je u Torinu postojao i Regio Museo Industriale Italiano (Talijanski kraljevski muzej industrije), osnovan 1862. kako bi dokumentirao povijest industrije i pružio uvid u sirovine i strojeve, a uz to je imao i vlastite laboratorije i učionice, omogućila je Gradskom muzeju kreiranje zbirki izrazito povijesno-umjetničkog karaktera. To je obilježje bivalo sve izraženije kako su se s vremenom kreirale pojedine zbirke: arheološki i prapovijesni odjel postupno je otpisan i ustupljen drugim gradskim ustanovama u zamjenu za djela dekorativne umjetnosti, primjerenija vrsti muzeja.

Sve navedeno utjecalo je na odabir eksponata za izložbu u Zadru, uglavnom slijedeći ono što je za Gradski muzej u Torinu učinio Emanuele Taparelli d'Azeglio (1879.-1890.), sin Roberta, prvog ravnatelj muzeja Pinacoteca Sabauda, te nećak slavnijeg Massima, slikara, pisca i političara. D'Azeglio je svoju diplomatsku karijeru ostvario u velikim europskim prijestolnicama (München, Beč, Haag, Bruxelles, Sankt Petersburg), a zatim se 1848. godine preselio u London. Tamo je svjedočio prvoj Svjetskoj izložbi postavljenoj u Kristalnoj palači 1851. te otvaranju Nacionalne galerije i muzeja Victoria and Albert Museum. U tom međunarodnom kontekstu londonskog tržišta umjetnina oblikovala se njegova kolekcionarska strast, što će biti od posebne važnosti za zbirku talijanske majolike i porculana te za zbirku pozlaćenog i oslikanog stakla; prva je darovana muzeju 1874., druga je smještena u muzej 1877. te naknadno oporučno darovana 1890. Vrativši se u Torino i nakon što je izabran za ravnatelja, poticao je širenje zbirki dekorativne umjetnosti po uzoru na velike engleske muzeje, s posebnom pozornošću na keramiku i tekstil. To je bilo polazište za odabir povijesnih i narativnih jezgri postava zadarske izložbe, osmišljene na način da svaka pojedina sala predstavlja jedan umjetnički oblikovan materijal, kako bi dao puni uvid u vještinu i umijeće talijanskih obrtnika i umjetnika, dajući istovremeno posjetiteljima uvid u početak renesanse začet na srednjovjekovnim ishodima i procvjet baroka na europskoj razini.

Nakon prve sale i povijesti bjelokosti - od trgovačkih puteva, srednjevjekovne upotrebe i tehnika, do radionica u kojima se obrađivala, u razdoblju koje se proteže od romaničkih bjelokosti u južnoj Italiji, preko radionice Embriachi u Veneciji, pa sve do renesansne tokarene bjelokosti i asimetrične virtuoznosti baroka – prelazi se na teme intarzije, mikroskulpture i intarziranog namještaja, te ​​gema, kameja i staklene paste između srednjeg vijeka i neoklasicizma. Na istu su vremensku os smješteni i uvezi, a zatim i povijest majolike. Počevši od "protomajolike" u južnim regijama i "arhaične majolike" središnjih i sjevernih dijelova Italije, dolazimo do primjeraka nastalih u petnaestom stoljeću u Toskani, Emiliji-Romagni, Markama i Umbriji.

U to vrijeme talijanski keramičari obnavljaju islamsku tradiciju ukrasnim motivima nadahnutim gotičkim i renesansnim repertoarom, ali i kineskim porculanom, šireći pritom paletu boja. Prikazuje se, nadalje, novost koju je donijelo korištenje boja za oslikavanje priča na bijeloj površini keramike. Prelazi se, zatim na porculan i to kroz priče o manufakturi Vezzi u Veneciji i Ginori u Docci. Naposljetku dolazi velika tema veza i tekstila kako bi se naglasila činjenica da je u srednjem vijeku u Europi vez bio smatran jednom od najdragocjenijih vrsta umjetnosti. Donosi se i prikaz vezova u svili i zlatu, nastalih između 15. i 16.stoljeća u radionicama u Veneciji, u Milanu gdje djeluje obitelj Sforza, zatim u Genovi, Rimu, Napulju, Palermu, gdje su plemićki i prelatski dvorovi te bogata trgovačka aristokracija svojim narudžbama potpomagali proizvodnju umjetničkih i luksuznih predmeta.

Izložba završava predstavljanjem pojedinih tkanina odabranih iz kolekcija baršuna, koje pokrivaju sedam stoljeća povijesti, te čiji je značajan dio bio izložen na Izložbi tkanina i čipki organiziranoj u Rimu 1887. godine", stoji u najavi izložbe.

Prilika za promišljanje o važnosti umjetničkih zanata u današnje doba i u buduća vremena

"Izložba Il mestiere delle arti in Italia. Capolavori da Palazzo Madama di Torino upriličena u Kneževoj palači/Narodnom muzeju Zadar, predstavlja za nas veliki ponos i zadovoljstvo. Ona prije svega nudi publici priliku da se upozna s rafiniranim talijanskim stvaralaštvom u području primijenjenih umjetnosti u periodu od srednjega vijeka pa do kasnog 18. stoljeća, i to kroz izložene predmete od stakla, emajlirane bakrene predmete, brončane skulpture, majolike i porculan, tkanine i čipke, intarzije, rezbarena drva i slonovaču, nakit, ukrasne knjižne uveze i namještaj.

Riječ je uistinu o umjetničkoj baštini velike vrijednosti i velike privlačnosti, koja svjedoči o talentu i vještini ruku talijanskih umjetnika-obrtnika koji su svojom proizvodnjom, na čelu svojih radionica i manufaktura, tijelom stoljeća bili majstori ukusa.

Ova izložba, međutim, nudi također priliku za promišljanje o važnosti umjetničkih zanata u današnje doba i u buduća vremena, u jednom dijalektičkom susretu s mehaničkom proizvodnjom koja postoji od pojave industrije. Industrijska revolucija u Engleskoj u drugoj polovini XVIII stoljeća, počevši od tekstilnog sektora, bila je tek u nastajanju, kad je Enciklopedija ili razumski rječnik znanosti, umjetnosti i obrta, sastavljen od udruge učenjaka Denisa Diderota već pisala o potrebi većeg uvažavanja pojedinca i njegove kreativne slobode, ručnoga rada i umijeća koje ono odražava, kojeg je potrebno pomiriti sa tad već neizbježnom potrebom za masovnom proizvodnjom.

Talijanska umjetničko-obrtnička kultura, tad još nepotkopana industrijskim razvojem koji će u Italiji kasnije nastupiti, nadahnula je pokret Arts and Crafts i njegovog osnivača Williama Morrisa, učenika Johna Ruskina, i to u jednoj Engleskoj tad očito već dobro svjesnoj naličja medalje što se tiče pojave masovne proizvodnje, odnosno svjesna smrti umjetnosti i pojedinačnog talenta. To je pouka koju su potom prigrlili i kasniji umjetničko-industrijski pokreti Art Nouveau-a u Francuskoj, Wiener Werkstätte u Austriji i Deutscher Werkbund u Njemačkoj.

S jedne strane imamo tehnološki napredak, koji je od kraja 19. stoljeća naovamo sve više smanjivao troškove proizvodnje i skraćivao vrijeme potrebno za nastanak proizvoda, šireći na taj način tržište, dok s druge strane stoji pogled unatrag, u prošlost, s ciljem da se sačuva umjetnička i kulturna komponenta industrijskog proizvoda.

Još od 19. stoljeća, u Italiji se nastojalo spojiti obrtničko-dekorativni aspekt s onim proizvodno-industrijskim, počevši upravo od stručnog usavršavanja osnivanjem, i to zahvaljujući potpori mnogih umjetnika i intelektualaca, 'Viših škola umjetnosti primijenjenih u industriji' (tal. 'Scuole Superiori d’Arte Applicata all’Industria'). Dok je s jedne strane izložba poput one pod naslovom Homo Faber, održana pri Zakladi G. Cini u Veneciji u travnju prošle godine, veoma uspješno pokazala izvrsne rezultate ovih izbora pri proizvodnji, naša izložba u Kneževoj palači u Zadru ilustrira njezino podrijetlo i izvore nadahnuća", napisao je o izložbi Gian Luca Borghese, ravnatelj Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu.