Spotify je objavio da je Taylor Swift prva izvođačica u povijesti čiji je novi album prekoračio milijardu streamova u tjedan dana. Jasno je da popkulturnom značenju tog događaja u ovom tjednu nitko ne može ni primirisati, no u prikrajku čuči jedna tamna tvar, novi album iskusnih rokera iz Seattlea, Pearl Jama. Kako su se nama svidjeli, pročitajte u nastavku
Taylor Swift – The Tortured Poets Department / The Anthology (Republic)
'You're not Dylan Thomas, I'm not Patti Smith / This ain't the Chelsea Hotel, we're modern idiots', pjeva nam Taylor Swift u naslovnoj pjesmi svog 11. albuma ultrapretencioznog naslova 'The Tortured Poets Department'. Do kraja albuma, kojemu je dva sata nakon izlaska pridružila još petnaest pjesama, pa u anthology verziji ima ukupno čak trideset i jednu, u nagomilane metafore uspijeva utrpati šumu popkulturnih ikona prošlosti i sadašnjosti, od Clare Bow i Stevie Nicks do Lucy Dacus i Charlieja Putha, pa čak i samu Taylor Swift.
No javnost dresiranu na žutilo puno više zanimaju oni koje ne spominje imenom, već šiframa, poput zadnjeg bivšeg dečka, pjevača grupe The 1975 Matta Healyja, kojim je različitim stilskim sredstvima obrisala pod u najmanje pet-šest pjesama, predzadnjeg bivšeg dečka Joea Alwyna u 'So Long, London' koja opjevava bolan kraj šestogodišnje veze, ili Kim Kardashian, koja je u pjesmi 'thanK you aIMee' promovirana u glavno nadahnuće njezinog, rekao bi Andrej Plenković, dišpeta.
Iz dosad napisanog možete zaključiti da je na njezinom novom albumu previše svega. Previše pjesama, previše prosutih emocija, previše sličnih aranžmana, previše pouzdanih suradnika (za produkcijskim pultom opet su glavni Jack Antonoff i Aaron Dessner iz The Nationala), previše mazohističke poezije, previše popkulturnih referenci, previše šifriranih prozivki, previše stihova s pisaćim mašinama.
Ima i nekoliko stvari kojih je premalo, a možda je i bolje da je tako – na trideset jednu pjesmu dolaze samo dva gosta, Post Malone i Florence Welch od mašine, čiji su vokali toliko gurnuti u drugi plan da ih se jedva prepoznaje. Premalo je i uzbuđenja, dinamike, pjesama koje funkcioniraju izvan preplavljujućeg metaverzuma Taylor Swift: u hitoidnom smislu takva je jedino 'Florida!!!', a puno topliji i intimniji dojam ostavlja drugi, 'antologijski' dio albuma, za koji je pretežno odgovoran Dessner.
Međutim sve je to apsolutno nebitno, jer Swift nas svim tim contentom zapljuskuje s pozicije nedodirljive gospodarice ekonomije zabave, u kojemu si može dopustiti da joj je potpuno svejedno objavljuje li novu glazbu ili ne. To što kantautorica Taylor Swift želi izbaciti toliku količinu glazbe koju će religiozno konzumirati samo najtvrđi fanovi govori da je poslovnoj ženi Taylor Swift, osim milijarde dolara koliko je zaradila u karijeri, ipak stalo i do sekte swiftieja. A ako je sekta toliko vjerna da će nakon dva sata torture izmučene poetese barem zguglati nešto o životima Dylana Thomasa i Patti Smith, onda sve to valjda ima nekakvog smisla. Jer takvim stvarima danas ih samo ona može podučiti.
Pearl Jam – Dark Matter (Monkeywrench / Republic)
Još pamtimo onaj mitski događaj popularne kulture od prije pet godina, kad je gore spomenuta Taylor Swift tjednima drmala Billboardovom ljestvicom s albumom 'Lover', e da bi je skinuo drevni alt metal bend Tool s albumom 'Fear Inoculum', a swiftieji su poharali internet zgražanjem na temu 'tko ili što je taj Tool'. Slična sudbina ovog tjedna prijeti grunge legendama Pearl Jam, koji, doduše, svojim 12. albumom imaju neusporedivo manje šanse jer u utrku za vrh Billboarda kreću s iste vremenske startne pozicije kao i milijarderka iz Pennsylvanije.
Ipak, prema onome što čujemo na 'Dark Matter', nisu baš ni spremni na predaju unaprijed. U svrhu rejuvenacije angažirali su popularnog producenta mlađe generacije Andrewa Watta, koji je prije ni pola godine transplantirao svježu krv Rolling Stonesima. Watt je dodao sloj pretjerivanja u sva tri registra Pearl Jama: kad su glasni i žestoki, odšarafio ih je na rub Rage Against the Machinea, kad se drže srednjeg tempa, složio im je stadionski zvuk Brucea Springsteena, a kad su sporiji i tiši, možete doslovno uroniti u vapaje Eddieja Veddera, čovjeka od skoro 60 godina koji i dalje emitira tinejdžersku vitalnost.
U sva tri konteksta Pearl Jam za svoje godine i svoje standarde plivaju kao riba u vodi. Čak i kad zazvuče kao manje maštoviti nasljednici (recimo, u 'Wreckage', koja želi biti Crosby, Stills, Nash and Young, a ispadne kao neki Gaslight Anthem) ili kad u 'React, Respond' krindžerski zazivaju neku staračku verziju revolucije, izvuku se energetskom bombom tipa 'Waiting for Stevie', pirotehničkim solažama i Vedderovim krikovima na rubu pucanja grla.
Ostati jednako relevantan nakon 35 godina, pogotovo u današnjem vremenu, nemoguće je, ali poštovati vjerne fanove i barem svakih pet godina hraniti ih albumima koji će ostaviti barem dva-tri koncertna trojanska konja minimum je dostojanstva kojeg se bend u tim godinama treba pridržavati. Pearl Jam možda ne gađaju ljude tonama glazbe kao Taylor Swift, ali ovu misiju ipak su uspješno ispunili.
