'Zatvorenost i zaboravljenost znače sigurnost, dok vani, izvan kruga palanke, vlada opasan kaos otvorenog svijeta. Krutost, okamenjenost, stalna pripravnost na obranu, jaka plemenska svijest, infantilizam, formulaičnost u mišljenju, strah od nepoznatog, strah od promjene, apologija čistoće, nevinosti i jednostavnosti, zatvorenost, kult mrtvih, sigurnost, normativnost, konzervativizam, statičnost, antihistoricizam – samo su neke od oznaka palanačkog svijeta.'

Riječi su to Dubravke Ugrešić iz eseja Duh kakanijske provincije posvećenog opsesiji perifernošću u hrvatskoj modernoj književnosti te djelomično nadahnutog i danas aktualnom KonstantinovićevomFilosofijom palanke. Kakanijski je provincijalizam dominirao hrvatskom književnošću i, piše autorica, tek je Krleža 'deprovincijalizirao hrvatsku književnost, nametnuvši joj visoke književne standarde' koje je rijetko tko kasnije dosegnuo, 'što je jedan od odgovora zašto je kanonski Krleža u Hrvatskoj i danas omraženi pisac'.

Dok čitam taj sjajni esej o omiljenim akterima, pripovjednim strategijama i predodžbama Kakanije te učmalom i samozaljubljenom provincijskom kulturnom kozmosu, ne mogu a da ne mislim i o poziciji same Dubravke Ugrešić u ovdašnjoj kulturi, o recepciji njezinih knjiga, o otvorenoj ili prikrivenoj omraženosti. Ta je omraženost iznikla iz slična provincijalna duha koji se boji različitih i zazire od vanjskog svijeta, koji ne trpi individualnost i uživa u svojoj retardaciji, koji poništava, obezvređuje, ismijava ili protjeruje one koji remete mir u toploj, dobro zabravljenoj palanačkoj izbici.

Zazor od veličine

Kako drukčije doli provincijskim nagonima objasniti činjenicu da do danas nije sasvim razobličena sramotna hajka na vještice iz devedesetih? Kako objasniti da se u krugovima koji imaju moć da utvrđuju književne kanone ovoj autorici ne priznaje visoka književna vrijednost, koja je pak potvrđena tolikim inozemnim prijevodima i čitanjima?

Kako to da ovdašnja književna kritika kad procjenjuje njezine knjige bitno povisuje ljestvicu vrijednosti i ravna se univerzalnim kriterijima (kriterijima za klasike), dok istu ljestvicu snizuje kad je u pitanju bolje prilagođen lokalni pisac?

Kako to da je nagrade stalno zaobilaze i da donedavno nije imala pravog hrvatskog izdavača?

Da je ne zovu na sajmove, da – aktualni primjer – ministarsko-akademsko-izdavačka družina koja složno zida kuću nacionalne književnosti na Frankfurtski sajam knjiga opet šalje pisce čija su djela većinom ispod razine njezinih knjiga?

To su pisci – kako je jedan od njih sam rekao – 'koji ni po čemu nisu kontroverzni'.

Znači, biti poslušan, ne zamjerati se i imati dobro zdravlje – eto formule za ovdašnju književnu perspektivnost.

Istina, Ugrešićka nije neka umiljata literarna zvjerčica, njezin tekst nije predenje koje umiruje kulturnu ili političku elitu, njezin je autorski glas samosvojan i nepokoren. Ona piše o temama koje su ovdje još tabu, ona se buni, upozorava, analizira, podsjeća, ironizira, ne skriva emocije, polazi od detalja i vlastitog iskustva, ne dajući se zavarati demokratskim konfetama i vanjskim sjajem postuđmanove kulturne epohe.

Nema sumnje, palanka melje uspješne ljude, prezire i poništava kvalitetu u kojoj ne vidi vlastite zasluge i iz koje ne može izvući vlastitu korist. Ugrešić u tome nije usamljena.

Trans – temeljno stanje suvremenosti

Nova knjiga eseja D. Ugrešić Napad na minibar (objavljena kod beogradske Fabrike knjiga, a uskoro u hrvatskom izdanju u Frakturi), u kojoj se nalazi spomenuti esej Duh kakanijske provincije, potvrđuje visoku vrijednost njezine esejistike, te označava iskorak iz egzilantske tematike.

U ovim se esejima nastalim u posljednje tri godine vide tragovi ranijih tema, motiva i strategija pisanja, te se iznova ispisuju, na drukčiji način, traumatični odnosi nacionalnog i osobnog identiteta, zaborava i arhiviranja, svakodnevice i historije... I dalje je ishodište eseja često osobno iskustvo, i dalje su tekstovi obojeni političkim – jer, književna nevinost, stvaranje u kuli bjelokosnoj daleko od političkih bojišta je mit građanske kulture koja zapravo insistiranjem na tom mitu traži amnestiju za svoje postupke.

Ali, ono što je u ovoj knjizi bitno drukčije odnosi se, s jedne strane, na proširenje diskursivnog polja i s druge, na značenjsku univerzalnost.

Ispovjedni diskurs, naime, ovdje je bitno obogaćen humorom i autoironijom, a raniji arhiv o socijalističkoj svakodnevici upotpunjen brojnim referencama na suvremenu kulturu: knjige, filmove, izložbe, gradove u kojima boravi... Snažan ironijski pečat, kojim udara i po priči o izgonu iz matične kulture, bio je primjetan već u romanu Baba Jaga je snijela jaje, u sjajnom igranju s vještičjom simbolikom i vlastitim identitetom.

Ta urnebesna, babsko-vještičja duhovitost ključna je u efektnim kraćim esejima iz prvog dijela ove knjige napisanima prvotno za novine, u kojima je odlično pogođena mjera intrigantnosti i erudicije, humora i autorske elegancije, nepodilaženja čitatelju i pisanja u žanru.

U temama i ukupnoj semantici odražava se pak utjecaj višegodišnjeg participiranja u drugom kulturnom kontekstu, kao i iskustvo nepripadanja nacionalnoj kulturi i nesudjelovanja u zatvorenim ritualima književnih inicijacija.

Ugrešić ne gleda više toliko u retrovizor, njezin pogled nije upućen samo tamo otkuda je bila prisiljena otići. Nju sada okupira svijet transkulturalnih identiteta, izbrisanih granica i univerzalnih tema medija, pisanja i potrošnje, svijet 'tekuće modernosti' (pojam Z. Baumana) koji donosi novu usamljenost i određuje naše pojedinačne identitete.

Ona piše o tržištu rada, mrežama migracija i deklasiranima ljudima Europe, o medijskoj tiraniji zdravog života i mitu o dugovječnosti, o opsjednutosti poznatima i privatnosti zbog čega 'svi pišu a nitko ne čita, svi govore, a nitko ne sluša'...

U najdužem i najzanimljivijem eseju iz knjige pod naslovom KK definira novu karaoke kulturu koja je zamijenila staru kulturu narcizma i postmoderne. U njoj se mijenja hijerarhija unutar odnosa Autor, Djelo i Recipijent, pri čemu posljednji dobiva ulogu koju nije imao nikada ranije. U tom eseju Ugrešić bolje od ikoga dosada u hrvatskoj esejistici kormilari virtualnim svijetom, paralelnim stvarnostima, hipertekstovima, kolektivnim djelima, granicama medija, Avatarima i fenomenima popularne kulture.

Esej je to o naravi medija, o komunikaciji, novoj kreativnosti i carstvu amaterizma, o transu – uranjanju u sebe i vlastite aktivnosti – kao 'temeljnom stanju suvremenosti'. Pri tome ona odlično povezuje na prvu toliko udaljene pojave kao što su gobleni, dvojnici zvijezda, Kusturičino izmišljanje tradicije, fan fiction i romani neobrazovanih tinejdžera koji imaju milijunske naklade u Japanu i Americi.

No, od svih tih inspirativnih eseja, jedan će, pretpostavljam, odjeknuti najsnažnije u ovdašnjim kulturnim krugovima; jer više od pitanja mobilnosti, interneta, konzumacije kulture..., više od svega, ovdašnju javnost zanima osobna priča Dubravke Ugrešić.

Svoju verziju autorica vrlo otvoreno, bez fikcionalna šifriranja, iznosi u tekstu Pitanje optike, čije je pisanje bilo potaknuto intervjuom poznatog rusista i njezina nekadašnjeg kolege s fakulteta.

Intervjuu je odmotao klupko, i Ugrešić piše o atmosferi u kojoj je napustila zemlju, medijskom linču koji je kulminirao tekstom Vještice iz Rija, ignoriranju kolega s fakulteta, zdušnom sudjelovanju dijela provincijske rulje u njezinu javnom cipelarenju...

Potpirivači te lomače, podsjeća ona, i danas rade u medijima, kreiraju kulturnu scenu, i, umjesto retorike isključivanja neistomišljenika sad su preuzeli – za današnju politiku unosniju – retoriku pomirljivosti i lažne otvorenosti.

Ljudi su to, rekao bi Mirko Kovač, što su prošvercali svoje živote, neokrznuti izašli iz devedesetih, pa se sada još javno hvale da čitaju knjige žene na čijem su nestajanju predano radili.