'Žabe' Mo Yan (Fraktura; prevela Karolina Švencbir Bouzaza)

Wan Xin kći je liječnika koji se proslavio svojim otporom Japancima. Kreće očevim stopama i kao primalja na kineskom selu dobiva legendaran status. No kad njezin zaručnik, pilot borbenog zrakoplova, prebjegne na Tajvan, šikaniranje koje doživljava kulminira na spektaklu javnog suđenja. Kako bi dokazala svoju lojalnost režimu, Wan Xin postaje fanatična zagovornica politike jednog djeteta, a bračne parove koji su se drznuli suprotstaviti i odlučili na drugu trudnoću progoni nevjerojatno nesmiljeno i uporno. Premda je zbog njezine slijepe odanosti Partiji i sam ostao udovac, njezin nećak Wan Zu želi zabilježiti njezin život, od slavnih dana do starosti, u kojoj se pokušava iskupiti za sve zlo koje je drugima nanijela.

Vodeći suvremeni kineski pisac Mo Yan u svojem romanu ‘Žabe’ briljantno oslikava život u ruralnoj Kini od sredine 20. stoljeća do današnjih dana. Potresan i duhovit roman, nevje­rojatan spoj zbilje i fantazije, ‘Žabe’ su remek-djelo pisca kojem je Nobelova nagrada 2012. učvrsti­­la poziciju jednog od najvećih i najvažnijih pisaca današnjice.

Mo Yan kineski je pisac rođen 1955. u seljačkoj obitelji kao Guan Moye. Školu napušta s dvanaest godina za vrijeme Kulturne revolucije, kada je prisiljen raditi u tvornici. Godine 1976. priključuje se vojsci, počinje pisati i prvo djelo objavljuje 1981. Tada uzima pseudonim Mo Yan, koji znači ‘ne govori’, odnosno ‘bez riječi’, kao poziv na šutnju upućen samome sebi jer smatra da je opasno izreći previše. Prvi mu je uspjeh bio roman ‘Crveni sirak’ (1987.) koji prati život više generacija u sjeveroistočnoj Kini pod japanskom okupacijom. Slijedi niz hvaljenih romana u kojima Mo Yan piše o onome što dobro poznaje: o seljacima, o životu na selu, o ljudima koji se bore da bi dostojanstveno preživjeli, u čemu ponekad i uspijevaju, ali uglavnom gube. U svome pripovijedanju spaja narodne priče, povijest i suvremenost.

'Kad vrag drži svijeću' Karin Fossum (Edicije Božićević; prevela Anja Majnarić )

U potrazi za uzbuđenjem, tinejdžeri Andreas i Zipp ukradu torbicu iz kolica te pokrenu nesretni niz događaja koji završi smrću novorođenčeta. Nesvjesni počinjenog zločina, Andreas i Zipp slijede staricu, slučajnu prolaznicu, do ulaznih vrata i Andreas ulazi u njezinu kuću s nožem. Zipp čeka prijatelja, ali Andreas se ne pojavljuje… Inspektor Sejer i njegov suradnik Jacob Skarre ne mogu povezati smrt djeteta s prijavljenim nestankom lokalnog delinkventa. I dok se u gradiću stvara sve veća pomutnja oko misterioznih događaja, nevjerojatna istina skrivena je u staričinom podrumu.

Karin Fossum (Sandefjord, Norveška 1954.) s dvadeset je godina objavila zbirku poezije ‘Kanskje i morgen’, za koju je iste godine dobila nagradu Tarjei Vesaas za debitante. Neko je vrijeme radila u bolnicama, lječilištima i centrima za odvikavanje od droge. Nakon toga seli u okolicu Osla i započinje vrlo uspješnu književnu karijeru, obilježenu serijalom knjiga o inspektoru Sejeru, koji joj je u Norveškoj priskrbio nadimak 'kraljica krimića'. Njezina djela prevedena su na tridesetak jezika, a za knjige iz serije o karizmatičnom inspektoru Sejeru i njegovom pomoćniku Skarreu nagrađena je nizomknjiževnih nagrada u Norveškoj, a i izvan nje. Zasad je ekranizirano šest romana o inspektoru Sejeru. Za knjigu ‘Kad vrag drži svijeću’ osvojila je Gumshoe nagradu za najbolji europski krimić 2006. godine.

'Ponosni Budi' Irena Douskova (Hena com; prevela Renata Kuchar)

Helena Freisteinová je hrabra i bistra, ali neiskvarena i naivna osnovnoškolka, učenica drugog razreda koja svijet oko sebe, kako onaj dječji tako i onaj odraslih, promatra pažljivo, pokušavajući ga što bolje razumjeti. Život joj nije nimalo jednostavan ni lak, ali ona se nekako nosi s tim. U tome joj pomaže njezin uzor i junak – ponosni, hrabri i ustrajni Budi. On joj daje snagu i poticaj da prebrodi sve ono što je zbunjuje i tišti: zadirkivanje vršnjaka u školi, obiteljske nesuglasice i svađe, stanje u kazalištu, jer majka i očuh su joj glumci, te cijeli niz drugih joj nerazumljivih i čudnih stvari iz svijeta odraslih.
‘Ponosni Budi’ nezaobilazni je češki roman čija je dramatizacija rezultirala sada već kultnom predstavom koja cijeli niz godina ne silazi s kazališnih dasaka.

Irena Dousková (1964., Příbram) češka je autorica koja piše pjesme, romane i kratke priče. Rodila se u glumačkoj obitelji; i majka i očuh bili su glumci u příbramskomkazalištu. Pravo prezime Freistadtová promijenila je uzevši majčino. Završila je pravo na sveučilištu u Pragu, a danas radi kao spisateljica i urednica mjesečnoga časopisa Maskil. Godine 1992. objavila je zbirku pjesama pod naslovom ‘Pražský zázrak’ (1992.). Njezino prvo prozno djelo bio je epistolarni roman ‘Goldstein píše dceři’ (1997.), a njezina druga knjiga, roman ‘Ponosni Budi’ (1998.) požnjela je veliki uspjeh. Nakon trećega romana ‘Někdo s nožem’ (2000.), posvetila se pisanju priča i napisala dvije zbirke kratkih priča.. Na knjigu ‘Ponosni Budi’ nadovezuju se još dva dijela: ‘Oněgin byl Rusák’ (2006.) i ‘Darda’ (2011.).

'Mussolinijev kanal' Antonio Pennachi (Algoritam; prevela Ana Badurina)

Godine 1926. Benito Mussolini je započeo proces melioracije močvarnog područja Pontino, jedan od najambicioznijih projekata za vrijeme dvadesetogodišnje fašističke vladavine tijekom kojeg je isušio i pretvorio u obradivu površinu stotine četvornih kilometara močvarne doline u blizini Rima. Na potpuno novoj zemlji niknuli su i novi gradovi, a Mussolinijev kanal bio je žila kucavica. Nedostajalo je još samo novo stanovništvo pa su se, privučene obećanjem o vlastitom komadu zemlje, na tom području naselile tisuće ljudi sa sjevera, napustivši svoj rodni kraj u kojem im nije preostajalo ništa drugo doli skapavati od gladi. Tu su se naselile čitave obitelji s bakama koje znaju upravljati dvokolicom i brinuti se o stoci, muškarcima snažnim poput bikova, drskim ženama koje se na seoskim zabavama smiju i plešu sa svima, i četama djece svih dobnih skupina. Među njima su i junaci ove izvanredne sage – članovi obitelji Peruzzi.

Antonio Pennacchi (1950.) talijanski je pisac, autor brojnih književnih djela, među kojimaa njegov hvaljeni roman ‘Mussolinijev kanal’ je freska polustoljetne talijanske povijesti, nagrađen najprestižnijom talijanskom književnom nagradom Stega te nagradama Acqui Storia, Libro dell'anno del Tg1 i Asti d'Appello.

'Djeca albatrosa' Anais Nin (Disput; preveo Damjan Lalović)

Roman 'Djeca albatrosa' nema prave radnje, nego na tragu nadrealističkog pisma istražuje ljude i događaje upisane u pariški vremenik: tu su i Henry Miller, i Anaïsin autoritarni otac, i feminilni rođak Eduardo Sánchez. Prvi dio romana, 'Zapečaćena soba' referira se na Anaïsinu kuću s jednim prozorom koji je vječno zatvoren. Sobe zapravo nema, riječ je o metafori kojom autorica upućuje na svoj dnevnik kao prostor pohranjenih priča. Jer to je unutarnji svijet, odslik izvanjskoga i maketa stvarnosti posredovane tekstovima, a ona je Djuna, plesačica koja čeka ljubav i sluša razne glasove iz prošlosti i sadašnjosti. Ples je njena komunikacija sa svijetom.

Drugi dio romana, naslovljen 'Kavana', događa se na javnome mjestu, u lokalu, središtu društvenog života međuratnoga Pariza. Slikar Jay najjača je figura maloga, zatvorenoga 'kružoka' kojemu pripadaju nepostojana Sabina, bezvoljna Lillian i inspirativna Djuna. Sve tri žene u vezi su sa slikarom i svaka je na svoj način ovisna o njegovoj pažnji, s time da je Djuna ipak slobodnija od svojih prijateljica jer je 'više od žene', kako kaže Jay, čija je inačica vatreni Henry Miller. No ono što je zajedničko junacima s bogatim 'unutarnjim krajolicima' jest trauma iz djetinjstva, od koje je počeo bijeg u prostor neobuzdane mašte. Kod Anaïs Nin, odnosno njene 'ispostave' Djune – to je incest.