Zbirka priča novinarke i spisateljice Jagode Kljaić 'Kuća sa zelenim barkodom – Priče iz epicentra' (Plejada, Zagreb, 2021.) jest, zapravo, sociološka analiza ponašanja ljudi koji su iz redovnog i normalnog života u samo deset sekundi uletjeli u nepoznato im stanje. Kao što i sam naslov govori, autorica živi na potresom pogođenom području, u Glini, otkuda je zapisavala sve ono što se u danima oko velikog potresa u tom kraju događalo, a što televizijske kamere nisu mogle snimiti. Njezino osjetljivo ljudsko oko ipak jest, pa Kljaić kroz knjigu progovara s lica mjesta tragedije i svjedoči o ljudskoj nevolji i solidarnosti, i to kroz niz priča koje za svoje protagoniste imaju junake banijskih nesretnih događanja. Tema knjige jest i konačno propadanje tog zaboravljenog dijela Hrvatske, prošlost Banije, običaji tog kraja, ljudi koji ga i dalje drže živim...

Riječ je, uglavnom, o vrlo potresnoj literaturi - u doslovnom i figurativnom smislu - no iz koje izvire stalna svjetlost, nada. Većinom se to događa kada Kljaić piše o ljudima i njihovoj ulozi u toj velikoj katastrofi. Mi smo, pak, porazgovarali s autoricom kako bismo saznali kako Banija izgleda danas - nešto više od godinu dana nakon razornog potresa - i što je svojom knjigom htjela poručiti.

Neki su nakon banijskog potresa izašli na ulice kamerom, fotoaparatom, a vi, pak - olovkom. Izašli ste i pisali. Zašto mislite da je te nesretne okolnosti bilo važno zabilježiti i na takav način? Što ima olovka, a nema fotoaparat ili kamera?

Emociju nevidljivu oku. Onu koja se osjeti iz čovjekove nutrine, iz njegovog iskonskog bića, nastalog još prije njegovog rođenja. Čuđenje i nevjerica su se tih dana mogli vidjeti u bezbrojnim kadrovima, ništa manje od slika razrušenog područja, ali osjećaj nemoći i poniznosti pred silom jačom od svih, intimno zadovoljstvo svih nas što smo preživjeli, iznenadno podcjenjivanje materijalnih vrijednosti kojima smo neposredno prije tih deset sekundi bili podređeni, to se u nekoliko trenutaka pokazalo kao najvažnije, isplivalo u ono što u jednoj ranijoj pjesmi nazivam 'vrh sebe'. Ljudi su sebe izložili, otvorili, rasprostrli, nije bilo važno pred kim, i u tih nekoliko dana nakon potresa uistinu je vrijedilo ono što sam napisala u prvoj priči, 3. siječnja, samo pet dana nakon razaranja. Nadzemlje je jače od podzemlja! Mi smo stupnjevani po ljudskosti koja još nema neko posebno ime. To je naša pobjeda. A to, prema mom mišljenju, može iskazati samo riječ.

U fokusu vašeg pisanja u knjizi Kuća sa zelenim barkodom jest čovjek. Pišete o sebi i 'svojima', o nepoznatim ljudima koji su vam pohrlili u pomoć, o susjedskim odnosima u toj katastrofi. Koliko tragedija ovakvih razmjera mijenja čovjeka, i na koje sve načine?

Odgovor na ovo pitanje traži filozofski miniesej o ljudskoj prirodi, čemu ovdje nije mjesto. Čovjeka ne mijenjaju i ne obilježavaju sreće koje mu se kroz život dogode, nego samo nesreće. Svojih prethodnika se sjećamo i o njima pričamo samo kroz tragedije koje su doživjeli, preživjeli ili ne. I ne mislim da tragedije ljude čine boljima. Oni samo imaju neko 'povlašteno' iskustvo koje će u određenoj situaciji primijeniti, ali će se vrlo brzo vratiti u svoje stanje prije toga iskoraka. Nemjerljive su ljudske geste usmjerene prema stradalom području onih prvih dana, tjedana, mjeseci. Pišem: Banija je svu pomoć prihvatila i nikad ne smije zaboraviti koliko je bila važna. Uz neizmjernu ljudsku zahvalnost nas, od prirode unesrećenih. Mislim da su u manjini ljudi koje tragedije čine boljima trajno, dobrota prevlada u jednom trenutku, ali čovjek poslije vlastite nesreće živi s obilježjem prije svega u sebi, nametnuto pitanjem: zašto baš meni.

Na nekoliko mjesta u knjizi plašite se da će Banija, nakon prvotne pomoći sa svih strana Hrvatske, ostati zaboravljena. Je li tome danas tako, pristiže li i dalje pomoć, na koje načine?

Na prilazu Glini stvarale su se kolone šlepera i kamiona dugačke i deset kilometara, nisu mogli ulaziti u gradić dok dio nije iz njega izašao. Veličanstveno je iskustvo imati tu sliku i spoznaju trajno u sebi. Osobno, osjećam se povlašteno što sam sve to doživjela, vidjela, u tome sudjelovala. Uz bezbroj djela, radnji, postupaka o kojima ništa ne znam, osim da su se dogodili. Pomoć i dalje stiže, ali, ako ćemo realno, ne mogu drugi vječno pomagati nekome tko im nije 'ni rod ni pomozbog'. U svemu je bitno: ljudi stradali u potresu moraju nastaviti živjeti sa spoznajom da za njih nikad više i ništa neće biti isto. Što bi to danas povezivalo Baniju i, recimo, Primorje? Dijeli nas 150-200 kilometara, ali živimo u dva svijeta, na toliko različite načine da tragedija Banije, potresom samo učvršćena i produbljena, nju definitivno smješta na najmanje važno mjesto u Hrvatskoj. Oni koji tu žive s tim se moraju pomiriti i prestati sebi stvarati iluziju da bi trebali živjeti kao drugi, razvijeniji i bogatiji od njih, što ne znači i pametniji ili u bilo kom drugom obliku vrjedniji. Važno je da sami Banijci zadrže integritet i vlastito dostojanstvo.

Već nekoliko tjedana nakon banijskog potresa, u fokusu su bile druge teme. Pišete, recimo, o teretanama u pandemiji koronavirusa, s priličnim grčem. Okupirale su medijski prostor, dok su banijski problemi postali tek 'nužna informacija' u domaćim dnevnicima. Kako, kao novinarka, gledate na tu 'prolaznost vijesti' danas? Čini se jasnim da neke manje bitne vijesti dolaze i odlaze, ali kako to da nestaju iz fokusa i vijesti te informacije o kolosalnim događajima kakav je bio banijski potres?

Hvala vam za riječ 'kolosalan', osobno često koristim riječ 'veličanstven' za taj događaj od deset sekundi koje su sve promijenile. Ili bi bolje bilo reći: postavile stvari na svoje mjesto i nazvale ih pravim imenom. Što uopće zna novinar koji govori da 'poskupljuju cijene' i koji ne zna izgovoriti riječ 'ministarstvo' u množini. Uglavnom, znanje novinara svedeno je na onu, da li anegdotu ili istinitu zgodu s Hrvatske televizije, kad mlađi novinar pita starijeg kolegu: Čuj, je l' se kaže Iran ili Irak. Generalno, sistem obrazovanja je urušen, više obrazovne ustanove kao što su fakulteti spustile su razine kriterija pred navalom privatnih učilišta, pa danas i profesor ne zna ono što je prije 30-40 godina znao dobar novinar. U srozavanju svih civilizacijskih vrijednosti, a tu podrazumijevam i istinski demokratske vrijednosti, neminovno je došlo i do urušavanja vrijednosti informiranja. U to se savršeno uklapa moje viđenje društva i sustava koje je izgradilo: banijski potres bio je važan događaj, ali samo događaj koji je trebalo popratiti, a svi događaji prolaze jer dolaze novi. Ovo je generalna ocjena, što podrazumijeva časne izuzetke.

U knjizi pišete i kako u ovoj nesreći nisu postojali hrvatski i srpski dimnjaci. Vatrogasci i volonteri jednako su pomagali svima. Zašto su nam potrebne velike tragedije, kako bismo se prestali dijeliti?

Nepobitna je istina da vatrogasci koji su izravno radili na našim krovovima nisu pitali za ime i prezime vlasnika kuće, nego su samo upisivali adresu. Kao ni bilo tko od volontera i dobrih ljudi koji su već isto popodne bili na našim ulicama. Usudim se reći da je tako i danas. Jest netko dobio pomoć od 'svojih', bili oni hrvatske ili srpske organizacije, ali nitko nikoga nije vratio zato što je ušao na pogrešna vrata. Tragedije su izvan politike i u tome je tumačenje stanja u kome nismo podijeljeni. Većina ljudi nema snage, hrabrosti i znanja misliti svojom glavom nego misli tuđom, a već je to dovoljno da mu tuđa nametne način razmišljanja i ponašanja. Kod nas su, nažalost, prevladali oni koji nameću samo politički način življenja, a većini ljudi koji ih slijede takav put daje lažni osjećaj moći i važnosti. Zato sam namjerno naglasila: u ovoj nesreći nisu postojali hrvatski i srpski dimnjaci. Ali, to ne znači da smo se prestali dijeliti. Živote smo podredili politici i time potvrdili koliko smo slabi i jadni. Priroda nas podučava jednakosti, ali i u sredini u kojoj živim, umjesto 'ispod žita', rekla bih 'iznad zemlje' opstaju podjele. Snažnija kataklizma bi možda nešto promijenila, ali, samo, možda.

Kako vaša Glina, i područje Banije, koliko imate uvid, izgleda danas? Znamo da je obnova jedva započela, da je riječ većinom o privatnim angažmanima. Koliko je ljudi odustalo od čekanja države, odselilo iz kraja?

Na zadnji dio pitanja ne znam odgovor i mislim da ga ne znaju ni državne institucije kojima je to posao. Reče jedan poznanik nekidan u prolazu: ovo je kao Černobil. Poslijepodne u Glini. Nema ni mačke na cesti, ali ima pasa lutalica, odnosno, napuštenih pasa zbog kojih roditelji odlaze po djecu u školu ako im nastava završava u mračno doba. Čak se boje da djeca idu u grupi jer dva-tri psa su jača grupa. O godišnjici potresa govori žena iz Petrinje: ni jedna lopata nije zabodena u zemlju a da bi počela gradnja. Još uvijek je riječ samo o rušenju, uklanjanju opasnih dijelova zgrada ili kompletnih starih kuća, a tamo gdje se čuju zvuci obnove, prije svega ljudski glasovi, a onda i pile i čekići, tu je samo znak ljudske solidarnosti i dobrote, one mimo države, politike i podjela.

Jeste li razočarani načinom na koji država tretira banijsku katastrofu?

Država nije kriva za banijski, kao ni za zagrebački potres. Tim potresima državi se dogodila velika nesreća i ona je na neki način kažnjena. Materijalno je manje važno, snažniji pokazatelj stanja i snage države je činjenica potvrđene nesposobnosti i nedjelotvornosti. Bilo je iluzorno očekivati da se iz ovako velike tragedije može jednostavno izaći. Tu iluziju su prvenstveno imali stradali ljudi, baš oni koji u politici i državi vide puno više nego što nalaze. Zato su najbolje prošli oni koji nisu čekali državu nego odmah potražili pomoć humanitarnih organizacija i pojedinaca. Bit će velika stvar ako ljudi ne dočekaju sljedeću zimu u kontejnerima. A to što mi je konkretno poznato samo je djelić situacije. Institucije vlasti nemaju sposobnosti reagirati, čak i da znaju ne mogu jer su same sebe ugušile birokracijom: dokumentima, aktima, odlukama, potvrdama, zahtjevima. U ovome je trebao jedan vrhunski operativni tim, a hrvatska politika ga nije bila sposobna stvoriti.

Prošlo je godinu dana od potresa, ljudi i dalje žive u kontejnerima. Kako, uopće, izgleda život u kontejneru? U knjizi se pitate kako su ljudi svoje čitave živote pospremili u tih nekoliko kvadrata. Doista, kako?

Tu dolazimo do jednostavnog odgovora: sva filozofija života sastoji se sama u sebi – živjeti. Sve na ovom svijetu događa se živim ljudima i oni i dalje žive. Kako, samo oni znaju. Mnogi bi ljudi mogli povući dobru pouku iz ove naše nesreće. Nitko ne zna što ga čeka sljedeću minutu, pa čak ni sekundu. Ne treba zbog toga sve nipodoštavati, ali puno životnih situacija treba relativizirati. Dobro znam neke kuće, ne samo u Glini, nego, na primjer i u Petrinji, na čijem mjestu je sada zaravnati šljunak. Što preostaje tim ljudima nego sa svom hrabrošću živjeti dalje, korak po korak, plesati unutar zadanoga rama i kulisa koje je postavio novi režiser, pojavivši se niotkuda!!! Da li baš???

U knjizi pišete i o zemlji, koja postaje u potresu neprijateljska prema onima koji po njoj miroljubivo koračaju. Kako se uopće odnositi prema takvom 'neprijatelju', koji bi 'ljubav mogao uzvratiti trajnim uzimanjem sebi'? Zemlja koja čovjeku daje sve, a može ga i ubiti.

Zemlja bi trebala biti naš Bog, vrhunaravno biće svih vjera i nacija. Često razmišljam o sitnom zrnu sjemena mrkve, paradajza, salate, jedva vidljivo zrnce, a u zemlji izraste i do metra visine i još ima hranjive plodove. Ta uloga zemlje čovjeku je postala manje važna od betoniranog dvorišta, novoizgrađenih trgovačkih centara s kilometarskim asfaltom i betonom okolo. Preusmjeravamo tokove velikih rijeka, koješta tražimo bušenjem zemljine utrobe. Sve to zemlji krade nju samu i negdje mora nastati poremećaj. Da se sada zaustave svi veliki zahvati u zemlju, što je nemoguće čak i zamisliti, previše je štete napravljeno da bismo u bilo kom kutku planete mogli mirno spavati.

Na mnogo mjesta u knjizi spominjete žute leptire, ali i cvijeće uokolo banijskih ruševina. Što su vam značili i govorili ti prizori u takvim okolnostima?

U banijskoj zabiti, nekoliko kilometara od granice s Bosnom i Hercegovinom, policijski auto danonoćno dežura a toranj termovizije i noću hvata ljude koji pokušavaju ući u Hrvatsku, pa onda, ipak, dalje. A na asfaltu punom rupa zbog neizbrojivih kamiona koji prevoze teret iz obližnjeg kamenoloma i trupce iz banijskih šuma, kradući Baniji i kosti i pluća, auto prate žuti leptiri. Neizbježno pitanje: na kojoj su strani granice ugledali svjetlost svoga dana. I žuti leptiri i žuti narcisi znakovi su proljeća i buđenja života. Usred pustoši i porušenosti kao da su poručivali: snažniji smo od vas ljudi, naučite nešto od nas, radujte se svakom zamahu krila i širenju pupova. Znak života i ljepote bili su u proljeće 2021. godine.

Tijekom rada na knjizi, slušali ste mnoge nevjerojatne priče ljudi koji su umakli sudbini u zadnji čas i tako izbjegli da im dimnjak ili dio kuće padne na glavu i sl. Možete li izdvojiti jednu?

Nekoliko vjerodostojnih. Slušala sam mnoge autentične priče. Onih koji su zadovoljni što se ispred njih izvalio ormar pa spriječio padanje dijela hodnika po njima, drugih koje je trešnja bacila u ćošak, na pod i tu su ostali najbolje zaštićeni. Netko je sekundu prije sišao niz stepenice i bio u dvorištu onda kad su se stepenice odvojile od zida. – Da smo iz kuće krenuli ravno, u dvorište, dimnjak bi nas poklopio, spasili smo se jer smo se kretali uza zid kuće – priča muškarac. U selu Dragotina, bračni par se spasio od vlastitih kukuruza koje su kominjali/krunili u kukuruzani, kad je, nešto poslije dvanaeste ure, gazda predložio da prekinu posao i popiju kavu. Izašli, zatreslo, klipovi se svalili na mjesto gdje su maloprije stajali, sve živo bi zatrpali.

O Majskim Poljanama pišete vrlo dojmljivo kao o 'banijskoj Hirošimi'. Možete li se prisjetiti što ste vidjeli i osjetili kad ste prvi put ušli u to selo nakon potresa?

Dvije su priče u zbirci posvećene Majskim Poljanama. Zbirka priča bi se o njima mogla napisati. Rodno su selo čuvenih matematičara Đure i Svetozara Kurepe. Pored priče naslovljene 'Banijska Hirošima', to je i priča 'Stepenice za Nebo' o mladiću od 20 godina koga je zatrpala vlastita kuća. Selo je veliko, razgranato, putovi vode na više strana, puno zaselaka poznatih po prezimenima stanovnika im. Iz Gline se u selo može s dvije strane, biciklom, pješice. Prva pomisao: možda kod nas jest bilo 6,2 stupnja Richtera, ali to nije 'mjera' za Poljane. Taj stupanj ne bi selo tako srušio. Prvi glas koji je stigao bio je: sravnjene Poljane. Ne vjeruje čovjek, ne može tako veliko selo biti sravnjeno. Od sedam poginulih u banijskom potresu čija imena navodim u knjizi, pet je iz Poljana. Hoće li ikada stići odgovor što se s dijelom podzemlja na kome je izraslo selo zapravo dogodilo i koliki je stupanj potresa bio baš u Poljanama?

U knjizi se često bavite i sitnicama, naoko nevažnim detaljima… 'Krupno kadrirate', da biste nam onda širili sliku i dali poantu. Zašto se i kako svijet i banijsko društvo nakon katastrofe ogledaju upravo u takvim, 'nebitnim detaljima'?

Zato što se od njih grade bitni. Metalna roletna u glinskoj Karlovačkoj ulici na kojoj je utisnut žig: Mirko Benić, Zagreb, Radovčeva ulica 30, tel. 33-14, svjedoči o nečemu mnogo važnijem, o bogatom i razvijenom trgovačkom i industrijskom gradiću od koga su, bez potresa, ostale civilizacijske ruševine. Pola rečenice o doktorima koji svi rade u kontejnerima u dvorištu doma zdravlja govori o njihovoj profesionalnosti i brizi za pacijente, ali i o tome da su oni i danas u istim kontejnerima a pacijentima prostor između novih ordinacija nije čak ni provizorno pokriven. Može izgledati sitnica spominjanje popularnog izletišta koje ne radi 30 godina, ili nepostojeće željezničke stanice, ali prije nekoliko mjeseci srušen je i autobusni kolodvor, bit će ne samo zbog oštećenja nego i zbog atraktivne lokacije.

Što mislite, kako će Banija i Glina izgledati za godinu, ili dvije? Vjerujete li da će doći do uspješne i ubrzane obnove?

Bit će to dugotrajan proces, slažem se s onima koji kažu: deset sekundi potresa, deset godina obnove. Nešto se hoće ulickati, niknut će neke nove zgrade i kuće, ali život nikada neće biti isti. To i nije loše jer mladi ljudi kroje stvari po svojoj mjeri i njihovi kriteriji dobrog života su drugačiji, što je jedino pozitivno u cijeloj situaciji. Mislim da je za Baniju osnovno pitanje: opstati ili nestati. Ne može nestati, a što će opstati od ovoga što ima sada, vrlo je teško odgovoriti. Ponekad razmišljam: da nas je zatrpalo totalno, pa da smo postali hrvatski Pompeji, država bi od nas imala koristi, definitivno i jednom zauvijek. Ovako opstajemo kao rak-rana koja treba dugotrajnu terapiju čiji je ishod, ipak, gubitnički. Uvjerena sam da je globalno i dugoročno tako jer predugo nije uloženo ni u kakav oblik razvoja. Ponovo povlačim paralelu: Glina-mjesto iste veličine u Istri, Dalmaciji, Zagorju… samo minusi za Baniju.

Knjiga je prožeta i umjetničkim radovima koji tematiziraju potres i taj kraj. Na koji način ste ih birali, zašto vam je bilo važno uvrstiti ih u knjigu?

Na početku zbirke kažem: Što ne može riječ, može umjetnička slika! Na taj način u ovoj knjizi progovaraju samozatajni zaljubljenici u poteze na platnu koji ostavljaju neizbrisive tragove: Nevenka Božiček, akademska grafičarka Katarina Fabijanić, Ana (Županić) Išek, Milan Keleuva, Lucija Ličina, Hajrudin Osmanagić, Ljubica Prica Tomaš i akademski slikar Nedeljko Tintor. Osam autora s 14 crno-bijelih slika dodatno dočaravaju i ljepotu i tugu Banije. Neke od njih osobno poznam, s nekima sam surađivala u dvije dosadašnje zbirke-poeme, a donedavno nepoznati su mi umjetnici koji dolaze na likovne kolonije u Sisak, Petrinju i Glinu.

Pišete kako je Banija i prije potresa 'samo šutjela u svojoj ljepoti i siromaštvu, a nije imala nikoga da urla u njezino ime'. Čini se ponekad da živimo u svijetu blebetanja i urlanja, gdje doista onaj koji ne urla, nema šanse biti zapažen. Kako smo se našli u tim okolnostima? Može li se danas biti tih i zapažen?

Našli smo se zato što smo pogrešno shvatili demokraciju. Manji je broj onih kojima je donijela mogućnost napretka, to su ljudi sami po sebi zainteresirani za vlastiti napredak. Većini je donijela manjak obrazovanja i kulture zato što im za njihove bezlične živote nisu potrebni. Svako silikonsko ljepilo kad-tad popusti. Zbog nekog, nama zasad nepoznatog razloga, i silikon pod kojim je ovaj prostor, šire od Hrvatske, će se raspasti. Nametljivci koji ne znaju više od pukog blebetanja i hvalisanja će potonuti, ljudske i civilizacijske vrijednosti će opstati i isplivati. Da u to ne vjerujem, ne bih pisala i trudila se objaviti knjige. Sada se ne može biti istovremeno tih i šire zapažen, pojedinac mora sam izabrati što mu je važnije.

Kakve su reakcije na knjigu do sada stigle do vas? Što kaže publika s Banije, ljudi involvirani u tekst sa svojim pričama i iskustvima? Vjerujete li da knjiga danas ima tu snagu da promijeni stvari, skrene pozornost, pomogne nekome - a da nije sam čitatelj u trenutku druženja s tekstom?

Iako knjiga prolazi 'ispod radara' što se tiče njene zapaženosti u književnim i kritičarskim krugovima, a dozvoljavam da je razlog tome i njen nezanimljiv sadržaj, oni radi kojih je pisana prihvaćaju je kao istinski svoju. Na promociji u Glini bilo je između 50 i 60 ljudi, to je veliko priznanje za autora, a meni dodatno značenje ima dolazak ljudi koji su pretrpjeli velika oštećenja svojih životnih prostora, a neki žive u kontejnerima. Baš prije nekoliko dana stiže glas čovjeka koji nije imao ni moj telefonski broj nego se morao raspitati, ali je želio reći: Banija je u propadanju, izgubljena sa svih strana, a bez ove knjige bila bi još siromašnija. Nema knjiga snagu promijeniti situaciju i odnose, može samo malo olakšati onome koji u njoj nalazi razumijevanje i za sebe.

Puno u knjizi pišete o volonterima, dobrim ljudima koji su dolazili sa svih strana Hrvatske u prvim tjednima kako bi pomogli. Možete li sažeti neke od najzanimljivijih takvih susreta koje opisujete i u knjizi?

Nekoliko sati nakon potresa prvi kombi pred kućom, u prtljažniku nabacanih artikala, vidi se na brzinu: što trebate – ništa – tužan pogled mladića – kako ništa, evo voda, mlijeko, salama – to se ne odbija i ne zaboravlja. A 3. siječnja napisala sam: I jučer, prve moje suze, nakon puno, puno mjeseci, tvrdo je srce u mene jer je obloženo čelikom ličnih tragedija. Na kutiji higijenskih potrepština pristiglih u Glinu iz Vukovara, pa od volontera u moju ledenu kuću, piše: Udruga 'Tko se boji sutra još'. Crtež drvenim bojicama u njoj: bor, djed mraz, kutije s nevidljivim poklonima, potpis: Martin Blaževac. Prvi-drugi osnovne, rekla bih. Ne piše.

Divan crtež, vrele suze, hladne ruke i noge, ali, sve je to naš život i idemo dalje, ne plačemo, ne kukamo, javimo se nekima trećima da čujemo kako su i možemo li nešto za njih učiniti.

Zbirka 'Kuća sa zelenim barkodom' svojevrsna je zahvala Banije svim ljudima koji su na bilo koji način pomogli u velikoj nesreći.