Kristijan Smok je fotograf koji se bavi tzv. 'street', ili 'uličnom' fotografijom. On izađe na ulicu, bez posebnoga plana, pa reportažno-dokumentaristički bilježi gradski život oko sebe. Snima ono na što već naleti te pokušava ostati neprimijećen, kako svojom pojavom ne bi opteretio autentičnost prizora. Ponekad i 'ganja' svoje fotografije: predosjeća puls i ritam ulice pa zna što bi se za nekoliko sekundi moglo odigrati i otkuda bi to najbolje mogao snimiti. Ima oko za detalj, sitnice. Ne treba mu studio, najskuplja oprema ili iznimni produkcijski uvjeti. Dovoljan mu je život na ulici, nešto slobodnog vremena i jedan mali fotoaparat.

Njegovi su nam motivi istovremeno bliski, a opet tako neuhvatljivi. Inspiraciju pronalazi u običnim, 'malim prizorima' koje mnogi i ne primjećuju. Protagonisti njegovih fotografija sasvim su obični ljudi, slučajni prolaznici. U svome radu, fotograf donosi autentičan prikaz ulične kulture i života koji se upravo događa oko nas. I kada se netko, jedan dan u dalekoj budućnosti, bude interesirao za svakodnevicu u Zagrebu tijekom ovih, nazovimo ih potresnih, pa i kovidnih godina - sigurno će se dohvatiti i fotografija Kristijana Smoka. Iz njegovih će se radova, između ostalog, 'čitati život' kakav trenutno živimo, a koji će tada biti daleka povijest.

Mi smo s fotografom razgovarali danas, u 'špici' te povijesti koju svakodnevno bilježi. O ulici i fotografiji čitajte u nastavku, uz bogatu fotogaleriju koju nam je ustupio autor.

Što za vas znači ulična fotografija, što vas je privuklo njoj i kako ste se zatekli u tom žanru fotografije?

Odmah na najteže pitanje (smijeh). Ulična fotografija za mene znači život na ulici, miris grada, žamor, buku, trenutak neponovljivosti u milisekundi. Ulična fotografija privukla me zbog mog dugotrajnog bavljenja skateboardingom, zbog kojega sam proveo gotovo 20 godina na ulici. Ulica mi se uvukla pod kožu.

Što mislite, što čini dobru uličnu fotografiju?

Dobru uličnu fotografiju za mene čini ona koja nije izravna, tj. jasna, koju na prvo gledanje ne razumijem u potpunosti. Dakle to je ona fotografija na kojoj oko ide s lijeva na desno, odozgo pa dolje, tražeći što je fotograf njome htio reći. Najdraže mi je kada uočim nešto u drugom ili trećem planu što mi se sviđa.

Koji su najveći izazovi ulične fotografije?

Za mene je najveći izazov u uličnoj fotografiji dovesti um i tijelo u zonu komfora, u kojoj ta dva 'alata' rade kao jedno. Kada to nije sinkronizirano - i kada nisi u zoni komfora - tada te se lako uoči na ulici. A bit cijele priče je biti 'nevidljivi promatrač' i ne ometati trenutak svojom prisutnošću. U počecima mi je bilo teško osloboditi se da stisnem okidač na razmaku od 1,5 metara od subjekta.

Koji je vaš standardan fotografski setup za ulicu i reportažno-dokumentaristički pristup kojim se bavite na njoj?

Moj standardni setup za ulicu trenutno je kamera punog okvira (35mm) s objektivom 28 mm.

Snimanje na film u odnosu na digitalno snimanje - što preferirate, koje su im prednosti i mane?

Sve je stvar ukusa.

Prednost filma u boji vidim u tonalitetu boje, pogotovo boje kože. Također, prednost filma u boji veći je raspon između svjetla i sjene. Kod crno-bijele fotografije na filmu pak vidim prednost u konzistenciji 'rukopisa' i zabavi u tamnoj komori, u kojoj mašta i tehnika nemaju granice. Kao manu filma vidim samo financijsko stajalište i katkad nepostojanje osobnog vremena za produkciju, kako fotografiranja, tako i same fotografije.

Kod digitalnog fotografiranja, koje i sam danas rabim zbog manjka vremena, u biti ne volim skoro ništa osim što ima tu veliku prednost uštede vremena u ovom brzom i ponekad nedostižnom svijetu.

Snimate i crno-bijele ulične fotografije, kao i one u boji. Što vam donosi jedno, a što drugo?

U posljednje vrijeme više me privlači boja i razmišljanje o njoj. Tražim podudaranja istih boja u kadru, ponekad samo jednu boju koja odskače ili sveukupan koloristički dojam. Kod crno-bijele fotografije totalno je druga priča. Sve je drugačije, obraćam više pažnju na sjene, na oblike, na poziciju izvora svjetla i sve to pokušavam uklopiti u cjelinu.

Koliko je za vas važan sadržaj, dakle ono što je prikazano na fotografiji, njezina događajnost, a koliko njezina forma, estetika, frame?

Na početku bavljenja uličnom fotografijom najvažniji mi je bio sadržaj. Taj sadržaj bio je čovjek, ponekad i njih dvoje. Jako dugo mi je trebalo da se pomaknem s tog mjesta i da počnem gledati cjelinu, tj. formu. Da proširim pogled, da počnem spajati nespojive sadržaje, u mom slučaju ljude, u kadru. Doista je teško napraviti interesantnu uličnu fotografiju koja ima tu širinu.

Koliko vam je važan odnos sa subjektom ili subjektima na fotografiji? Snimate li iz 'prikrajka' ili tako da ljudi znaju da ih snimate? Jeste li imali neugodnih situacija, u smislu da netko nije htio da ga snimate?

Uvijek mi je važan subjekt. Oko njega kreće cijela priča. Uočim interesantnu osobu i u nekoliko sekundi krenem graditi priču oko nje. Morate brzo reagirati jer ste na ulici i stvari se mijenjaju u milisekundi. Gledam odmah i okolo subjekta: ima li nešto što bi bilo spojivo s njime ili pak totalno nespojivo - ali interesantno za cjelokupan kadar. Kao što sam napomenuo ranije, fotografiram s 28 mm objektivom, koji je doista širok, i moram stoga biti stvarno blizu subjektu. Između 1,5 metara do pet metara, ako obuhvaćam kompleksniju priču u kadru.

Manje-više ljudi vide da fotografiram, ali ne obraćaju pažnju. Za sada, na sreću, nisam imao neugodnih iskustava. Naravno da me neki mole da uništim fotografije. Učinim to, ali ako mislim da je fotografija po mom osobnom ukusu stvarno dobra, zamolim ih da pričekaju da im je pošaljem na mail i da prokomentiramo još jednom cijelu situaciju.

Kako uopće lovite prizore? Predvidite li ih nekad, pa pratite subjekta dok ne učini ono što ste zamislili? Je li u tom smislu ulični fotograf blizak lovcu? Prati 'žrtvu', a onda, u idealnom trenutku, kad se sve posloži - on 'puca'.

Ponekad mi se svidi pozadina, prema kojoj krenem graditi priču. Ta pozadina bude interesantne boje, ima interesantan plakat, sjenu, natpis i sl. Tada zastanem i čekam da se dogodi nešto ispred nje.

Da, katkad i pratim subjekta, ali ne previše dugo, jer mislim da to nije u redu. Pokušavam ne uvrijediti ljude ili ih dovesti u situaciju u kojoj bih se i ja osjećao nelagodno da sam na njihovom mjestu. Ponekad mogu i predvidjeti trenutak, jer naučiš s vremenom kako funkcionira ulica.

Što želite da vaši gledatelji, odnosno konzumenti fotografija dobiju od vašeg rada?

Teško mi je to reći. Naravno da svi težimo da se nešto što radiš i voliš svidi drugima, no najbitnije mi je da sam osobno zadovoljan svojim radom. Ovaj tip fotografije možda nije za sadašnjost, nego za budućnost, tako da se prisjetimo kako je izgledalo vrijeme u kojem smo sada. Jako brzo sve se mijenja. Od mode do ulice, kvarta, grada.

Koji su fotografi utjecali na vaš rad? Koja domaća imena ulične fotografije izdvajate?

Od naših, to su svakako Marija Braut, Tošo Dabac, Đuro Janeković i Slavka Pavić.

Od stranih fotografa izdvojio bih iduća imena: Joel Mayerowitz, Gerry Winogrand, Richard Sandler, Matt Stuart, William Klein, Robert Frank.

Od domaćih imena tu su još Mary Crnković Pilas te Olga Karlovac.

Jeste li ikad bili pred nekim prizorom i požalili što nemate fotoaparat sa sobom? Vjerujem da najbolji prizori u uličnoj fotografiji dolaze kada niste spremni na njih.

Da, imam prizor zbog kojega dandanas žalim i od toga dana uvijek nosim fotoaparat sa sobom. Dogodilo se to prije pet, šest godina, kada sam na ulici vidio osobu u gardističkoj uniformi kako se ljubi s istospolnom osobom u javnosti. Dosta kontroverzan kadar, pogotovo u našoj zemlji. Jedna od mojih za sada najdražih fotografija dogodila se pak u nekoliko minuta, kada sam iskočio iz automobila obaviti nešto u centru grada. Nisam mislio da ću išta fotografirati, no fotoaparat mi je uvijek u pripravnosti, namješten baš iz tih razloga.

Možete li izdvojiti svoju all-time najdražu uličnu fotku?

Možda ova, no uvijek volim misliti da će najbolja biti ona sljedeća. To me dovodi do konstantnog rada i razvijanja u ovom žanru.

Imate li najdražu fotoknjigu ulične fotografije?

Toliko ima dobrih knjiga da je teško izabrati. Trenutno mi je najdraža 'The eyes of the city' Richarda Sandlera.

Jeste li do sada izlagali?

Izlagao sam dosta puta fotografije na temu skateboardinga, kako kod nas, tako i u susjednim zemljama. Uličnu fotografiju još uvijek nisam nigdje izlagao, osim prošle godine, ali virtualno. Bilo je to na Remote festivalu.

Koliko je u uličnoj fotografiji riječ o instinktu, a koliko o planiranju?

Uvijek kada idem fotografirati na ulicu, imam neku ideju, viziju, želju. Gotovo uvijek ispadne totalno druga priča i to mi se sviđa.

Zašto uopće fotografirate? Ima toliko stvari koje čovjek danas može raditi.

Fotografija mi je odmak od svakodnevnice, od posla koji radim svaki dan. Trenutno ne živim od fotografije. Neko vrijeme živio sam od nje, no postalo je to riskantno u smislu da mi se više nije dalo fotografirati u slobodno vrijeme jer sam bio izmoren fotografiranjem kao poslom. Ovako mi bolje paše jer imam konstantnu želju za fotografijom i drži me u neizvjesnosti to kada ću moći ponovo na ulicu.

Koliko su vam važne društvene mreže u vašem radu i prezentaciji? Ponekad izgleda da se čitav svijet danas vrti oko njih. Ako tamo niste popularni - kao da i ne postojite.

Donedavno sam mislio da je to tako. Prošle godine sam si stvarno dao truda da mi Instagram bude stalno ažuriran, stavljao sam gotovo svaka dva dana po fotografiju. Postalo mi je to naporno i dobio sam osjećaj da vozim utrku s nekim tko u biti ne postoji. Na kraju shvatiš da stavljaš fotografije koje i nisu baš nešto. Dobiješ kontraefekt. Budimo realni, ne možeš svaki dan ili tjedan izbaciti odličnu fotografiju. Sretan si ako u jednoj godini imaš pet odličnih fotografija. Možda sam prevelik kritičar svoga rada. Malo sam se odmaknuo od Instagrama, tj. ažuriranja svaka dva dana ili svaki tjedan. Mnogi ljudi koje pratim na Instagramu i koji su mi inspiracija nemaju previše pratitelja.

Što je iduće za vas u vašoj fotografskoj karijeri?

Volio bih, za koju godinu, pripremiti svoju prvu knjigu te početi izlagati svoj rad na temu ulične fotografije.