Tradicionalni koncert Josipe Lisac posvećen Karlu Metikošu, koji će se održati 19. prosinca u K.D. Vatroslava Lisinskog, ove će godine dobiti posebnu dimenziju zbog obilježavanja 30. godišnjice njegove smrti.

Već više od dva desetljeća, prosinac je rezerviran za Josipine koncerte za Karla, a nakon četiri godine glazbenica se vraća u dvoranu Lisinski, koju je do sada rasprodala nebrojeno puta.

I ovoga puta dolazi u pratnji svog benda, a publiku će provesti kroz svoj golemi katalog pjesama koji obuhvaća nevjerojatnih 50 godina stvaralaštva.

Uoči koncerta u Lisinskom porazgovarali smo s glazbenom divom o svemu osim o samoj toj večeri. Bez spoilera, Josipa Lisac za tportal otvoreno o cjepivu, stvaranju, nekim drugim vremenima i svojoj najvećoj ljubavi Karlu Metikošu.

Kako se osjećate u ova čudna vremena? Što mislite o cijepljenju, ali i o tome kako je dio populacije reagirao na cijepljenje?

Mislim da je od samoga početka to sve krenulo preagresivno, pa su se ljudi zbunili. Znate, dovoljno je sasvim malo da se među ljude unese konfuzija i da oni ne znaju što bi odlučili. Nitko od nas za sada o tome svemu ne zna ništa. Sve ćemo saznati, no prvo treba proći neko vrijeme. Do tada, mislim da se svatko treba okrenuti samome sebi. Treba promatrati svoje tijelo, poznavati ga. Kako fizički, tako i duhovno. U ovakvim situacijama, treba biti svoj prijatelj.

Vi ste primili cjepivo?

Da, kao i mnogi. I svi mi smo ušli u rizik. Ali, pazite, rizik postoji svaki dan. Živjeti je rizik! Treba na neki način, unatoč svemu, pronaći mir sa samim sobom. Ja sam protiv euforije, ali i protiv zabrana, pa i protiv forsiranja raznih situacija u kojima se nešto mora. Meni se sve to skupa ne sviđa...

Unatoč riziku o kojemu govorite, napravili ste taj izbor.

Da, jer to jest bio moj izbor. U početku svega ovoga to je bilo dosta naglašeno. Izbor! I sada, ako je to već moj izbor, svatko bi se trebao okrenuti oko sebe i vidjeti kakva je situacija, a zatim donijeti i svoj izbor. Svi mi ljudi smo neprestano svjesni bolesti, smrti... No, koliko nam smrti još treba da napravimo taj izbor? Očito još malo. Ljude se ne može forsirati, tjerati na silu. Trebali bi svi biti malo više svjesni sebe, trebali bi pogledati bliži svijet oko sebe, pa vidjeti da su odjednom svi bolesni. Kaj je sad to? Nešto se, očito, događa. I svi smo mi znali u početku da se cjepiva moraju još više ispitati, da mora proći neko vrijeme... To se zna, kao što se zna da se vrši pokus na ljudima - ali takva je situacija. Kada sam ja odlučila cijepiti se, ja sam bila svjesna svega toga i mislila sam si: pa neću nikoga okriviti ako mi se bilo što dogodi. Nije vrijeme za to. Ja donosim odluku, idem u rizik, i nikoga neću prozivati ako je odlučio ne ići u to. Ali, onda nemojte ni vi mene prozivati.

Ljudi se strašno prozivaju, optužuju, dehumaniziraju jedni druge pri tom dijeljenju na cijepljene i necijepljene... I nije Hrvatska jedina zemlja u kojoj se to događa.

Ne treba se uspoređivati. Hajdemo mi biti uljuđena zemlja, da mislimo o sebi i drugima. Tek kad razmišljaš o sebi, možeš i o drugima. Zato mi se nije svidio ni onaj slogan 'misli na druge'. Ne! Na sebe misli, a tako ćeš i na mene.

Idemo na ljepše teme. Vi ste na sceni preko pedeset godina. To je fascinantno. A još je fascinantnije da uvijek uspijevate biti posebna, i nakon toliko godina. Kako vam to uspijeva?

Znate, ja uopće nisam opterećena time da budem posebna. Možda je to nešto odavno usađeno u meni. Mi se svi rađamo s određenim karakterom, temperamentom, razmišljanjima. Ja imam tu neku ljubav, veliku ljubav, prema svemu što radim. Imam ljubav prema svim djelima koja su mi poklonjena. Od samog Karla, ali i od nekih drugih kompozitora. Imam, dakle, ljubav i poštovanje prema svim tim ljudima koji rade, koji su radili, koji su svoji i koji su napravili u svojoj zemlji velike stvari. Iz te ljubavi ide i ponos prema onome što su napravili, prema tradiciji i identitetu koje su stvorili na svom jeziku. Jer to je kulturna baština, to je domoljublje. A onda ja... Ja sam tu, ustvari, jedan glazbeni izvođač, i ja sam također u zanosu i ljubavi prema toj glazbi, koja je rađena bez opterećenja - jer tako je Karlo radio, kao i mnogi drugi veliki - hoće li se prodavati, dakle puna sam ljubavi prema toj glazbi koja je autentična, koja nije stvarana s idejom da traje za sva vremena, a ipak traje . Strastvena sam i zanesena prema svemu tome. Možda je to ta 'posebnost' o kojoj govorite.

Prošlo je punih trideset godina od smrti vaše ljubavi Karla Metikoša.

Da. A ja sam svake godine njemu održavala koncert. Sada je najavljen za 19.12, a prije toga, 10.12, na njegov smrtni dan, bit će emitiran i dokumentarni film o Karlu Metikošu 'Za dva kovčega slave'. Gledajte, mene to sve veseli. Mi smo bili životno vezani, strastveno vezani, bili smo u velikoj ljubavi i meni je sve to dodatna snaga. Svaki moj idući korak, pokret inspiriran je time, i dok god ja sve to budem mogla raditi na nivou na kojem bi se to trebalo raditi, ja neću stati.

Vaš prvi zajednički LP album iz 1973. godine, 'Dnevnik jedne ljubavi', do danas je jedan od najboljih konceptualnih rock ostvarenja na ovim prostorima. Kako se prisjećate rada na tom albumu?

Učestale su priče o tom našem 'Dnevniku'. Atmosfera dok smo radili na albumu je bila fenomenalna, a sve te pjesme su naša djeca. Sjećam se Karla, za njega ništa nije bilo nemoguće. On je bio čovjek snažne energije. I najteže je takvima, zapravo, realizirati sve te silne ideje, kreativne zamisli. Jer znate, lako je misliti, ali teško je realizirati sve što si zamislio. I ja sam bila takva, i danas sam: zanimaju me rješenja, a ne priča. Radili smo na tom albumu svaki dan. Karlo, Ivica Krajač koji je napisao sve stihove, i dao naslov albumu. Treba spomenuti i fantastični rad Brane Živkovića, aranžera, ali i drugih glazbenika koji su radili na albumu.

Trebalo je proći neko vrijeme dok se na 'Dnevnik jedne ljubavi' nije počelo gledati kao na antologijski album.

Naravno, vrijeme treba potvrditi kvalitetu. Žao mi je samo što Karlo to nije doživio. Ali, ja sam doživjela za nas oboje, kao i Ivica. Dobili smo tu nagradu za antologijsko ostvarenje hrvatske glazbe i što da vam kažem, pjesme žive dalje, i nakon četrdeset, pedeset godina.

Pričamo o nekom potpuno drugačijem vremenu u kojemu ste stvarali taj album. Kako se prema glazbi odnosilo u to doba?

Prvo, tada su izlazile ploče. To je bilo vrijeme albuma. Danas se isto kaže album, ali to je sve digitalno, a onda je to zaista bila ploča, vinil koji si držao u ruci. Slušali su se čitavi albumi, a tako su se i stvarali - bez kalkulacija.

Poslije se stvari mijenjaju.

Znate, već za petnaestak godina kreće taj period gdje se najbolja pjesma stavlja na prvo mjesto, a onda onih devet, ili deset ostalih, za koje su autori procijenili da nemaju tolike šanse postati hit. Mijenjale su se i produkcije, naročito nakon 2000. godine. A danas, dvadeset godina kasnije, hiperprodukcija je astronomska. To je sve jedna euforija. Svakih tjedan dana nova pjesma.

Je li uopće moguće izdavati kvalitetne pjesme u takvom ritmu?

Ja mislim da nije. Za sve je potrebno vrijeme. Pjesme imaju svoj život, i treba im dati vrijeme i prostor da ga prožive i da se pokažu u najboljoj dimenziji. Pjesmama treba vrijeme da progovore i da dopru do ljudi.

Neki znaju reći da je hiperprodukcija u redu, jer to dovodi do više stvaranja, i potencijalno do više dobrih pjesama. S druge strane, meni se čini da mnogi glazbenici danas stvaraju puno glazbe, ali ne s ciljem da stvore što više kvalitetnih pjesama, već da skupe više pregleda, ostanu u trendingu na YouTubeu i sl. Naprosto, stvaraju silovito i mnogo da ih publika, uz sav taj drugi dostupni sadržaj, ne zaboravi.

Da, hiperprodukcija možda i može biti pozitivna, ali meni se čini da je prije svega kontraproduktivna. Zašto uništiti pjesmu nakon dva mjeseca izbacivanjem nove pjesme? Danas sve postaje brže i brže. Stalno neki singlovi. Testiraju se pjesme, gleda se koja će bolje proći. Koja će privući publiku, pa da i druge bolje prođu. Sve je postala matematika, strategija. Gledajte, sve je to jedan trgovački, marketinški pristup. To je ušlo u muziku, i napravilo ju je kaotičnom. Unesen je kaos u glazbu, i tko se tome odupre, možda će na neko vrijeme biti zaboravljen, ali vratit će mu se. Dobre stvari opstaju.

Možete li zamisliti da bi Karlo stvarao na takav ubrzani način?

Gledajte, Karlo nije stvarao muziku da bi dobio nagrade, da bi bio zapažen, kao, uostalom, niti jedan drugi veliki muzičar. Oni svi su samo htjeli iznijeti svoja dijela. U svakoj umjetnosti to se radi jer vjeruješ u to. Danas, primjećujem, ljudi manje vjeruju u to što rade. Važno im je samo da se proda. Je li to poanta? Moje je mišljenje da nije.

Je li vas ikada interesiralo u kojoj se mjeri vaše ploče, CD-i prodaju, koliko vas ljudi sluša, koliko ste često u eteru?

Ne. Nikada se nisam interesirala oko toga koliko se pjesme sviraju, puštaju... Uopće nemam nikakve evidencije oko toga. Sve te trgovačke analize me nikada nisu zanimale. Postoji nešto što je više i veće od sve te trgovine i strategija. Nešto o čemu se ne priča. To je karizma. Karizma je danas postala posebnost, ekskluzivitet. Pritom, ne govorim tu o sebi. Karizma se prepoznaje i opstaje, a ostali će proći kako su i došli.

Iz vaših suradnji znamo da vi pronalazite tu karizmu kod nekih naših mladih glazbenika. Dakle vidite ovdje i istinske glazbenike, a ne samo trgovce?

Vidim, na sreću, i ta mi fantastična spoznaja ulijeva dodatnu snagu. Naprosto, netko se pojavi i odmah se vidi da je poseban, da je drugačiji od drugih. I ta se osoba možda neće moći nositi s takvom brzinom produkcije danas, no ona to neće ni htjeti. Naprosto, neće ni moći - jer osobe koje puno daju ne mogu stvarati takvom brzinom. Pogledajte, recimo, modni svijet. Velikani mode odustaju od hiperprodukcije. Možda će se to dogoditi i glazbi.

Aktivni ste na društvenim mrežama. Vaš Instagram profil je često osvježen novim fotografijama, videima, najavama koncerta... Imate i Facebook stranice. Kako se odnosite prema mrežama, što vam one znače?

Moje profile vode profesionalni PR stručnjaci. To je njihov posao i oni to odlično rade, dok ja to ne bih znala. Ja sam im samo rekla da to sve mora biti pod kontrolom i uljuđeno. Dakle, ništa privatno. Stavljaju stare fotke, to vole fanovi... Na tim mrežama ima više mlađih, nego starijih. Meni je to sve u redu, no mora biti napravljeno s jednom profesionalnom ljepotom. I ne smije biti reklama. Jer, te mreže su danas postale prodajna mjesta. Sve je to postao jedan veliki oglašivač na kojemu se pokazuju pjene za kosu, sprejevi za zlatne noge, srebrne zube i slično. Na tome se zarađuje, ali ja to neću. Na Facebook profilima se iznose neke moje misli, prenose intervjui i rečenice. I to mi je u redu, a PR stručnjacima dala sam puno povjerenje. Sve što sam im rekla jest da ne smije biti euforije, analiza i strategija. Prodaje. Općenito, mislim da su mreže pozitivan fenomen, no sve ovisi tko će se i kako njima služiti.

Tradicionalni koncert Josipe Lisac posvećen Karlu Metikošu održat će se 19. prosinca u K.D. Vatroslava Lisinskog. Karte su dostupne u sustavu Eventim i na www.eventim.hr, kao i na blagajni Lisinskog, te na www.ulaznice.hr.