Mjuzikl Jalta, Jalta praizveden je 28. prosinca 1971. godine te je do danas skupio gotovo 1000 izvedbi sa stotinama tisuća gledatelja (320 tisuća u matičnom kazalištu do 1994. godine), putem postavši najslavniji hrvatski mjuzikl svih vremena. Redatelj Vlatko Štefančić38 godina od premijere, ponovno je postavio 'Jaltu' na Komedijine daske, čvrsto se oslonivši na originalnu izvedbu, od libreta i aranžmana do koreografije (Tina Vrtar Stipić i Mladen Mordej Vučković prema koreografiji Tihane Škrinjarić), scenografije (Dragutin Broz) i kostimografije (Elvira Ulip), ne pokušavši ga osuvremeniti ili čitati iz drugog kuta, znajući da gledatelji od 'stare dame' niti ne traže išta drugo do odličnih songova u univerzalnoj priči o slobodi u prostorima neslobode. Taj sloj priče je ionako uvijek aktualan.

Libreto Milana Grgića naslanja se na povijesni susret Roosevelta, Churchilla i Staljina 1945. u Jalti, gdje su odlučili prekrojiti kartu svijeta. U pozadini povijesnih događanja, scenska bitka i prava podjela zbiva se između njihovih sobara Griše, Larryja i Stanleyja, a sve kulminira pokušajem podjele Zelene livade, 'najljepšeg komadića zemaljske kugle', odnosno 'ženčuk dragulja', gdje 'nema rata, nema zla'. Tri zaraćena sobara miri i vezuje, u želji za očuvanjem tog idiličnog kutka, njihova domaćica Nina Filipovna.

Grgićev libreto tanušan je i neuvjerljiv, pun dramaturških rupa i nelogičnosti, posebice pri završnom zapletu koji stiže nemotivirano, a raspliće se neuvjerljivo. Likovi su tek skupovi karakteristika nacija koje predstavljaju, a dijalozi više-manje šaljive dosjetke bez stvarnih razvojnih elemenata, koje se čine tek pauzama između songova.

Ali libreto i nije ključan element 'Jalte', dapače. Ono što ju je izdignulo iznad ostalih hrvatskih mjuzikala jesu songovi Alfija Kabilja koji, gotovo operno, razvijaju dramaturšku nit. Sve redom klasici žanra, od Uvertire preko Tri sobara, Zelena livada, Whisky, votka, gin, Jalta, Jalta, Čunčurluk, Što će biti s nama sutra do himničke Neka cijeli ovaj svijet, nose radnju od prvih dramskih sukoba preko kulminacije do grandioznog finala.

Zaslužene ovacije Đaniju Stipaničevu

Premijera mjuzikla kao jedinu stvarnu novinu ponudila je, jasno, novu glumačku i pjevačku postavu. Originalnu i legendarnu Ninu Filipovnu, Sandu Langerholz, zamijenila je Sandra Bagarić (u alternaciji s Renatom Sabljak i Danijelom Pintarić), koja je na scenu stupila samozatajno, što je u glumačkim dijelovima i zadržala, ne uspjevši se nametnuti muškim partnerima. Odličnog glasa i pjevačke tehnike, tek prenaglašeno operetne, dijelom joj je nedostajalo emocije u pjevanju te se čini kao da je u prečvrstoj naslonjenosti na notni zapis propustila u nekim trenucima pustiti glas.

Sandru i ostale izvođače pjevački je natkrilio odličan Đani Stipaničev (u alternaciji s Davorom Radićem) zamijenivši u ulozi Griše originalnog Borisa Pavlenića, koji se ovdje pojavio u ulozi ruskog generala i tako simbolički povezao dvije 'Jaltine' generacije.

Iako je glumački bio pomalo nespretan te je u jednoj sceni razbio bocu, Stipaničev je svojim snažnim glasom s dobro pogođenom emocijom odlično dizao energiju predstave, što je kulminiralo njegovom, zasluženim ovacijama nagrađenom, izvedbom naslovne pjesme.

Dražen Čuček (alternacija Dražen Bratulić) je nosio glumačke dijelove, obogativši lik Stanleyja šarmantnim dosjetkama i glumačkim minijaturama, dok je pjevački bio osjetno slabiji.

Tris sobara zatvara Ronald Žlabur (alternacija Damir Poljičak) koji je prenaglašeno ušao u amerikanizirani govor, što ga je ograničilo u izrazu te s tijekom predstave stvorilo zamor u ponavljanju. U pjevačkim dijelovima njegov glas nije imao odgovarajuću snagu.

Ostali glumci bili su u pravilu dobri, uz pokoju pogrešku koja je rezultirala djelomičnom scenskom zbrkom. Orkestar pod ravnanjem Veseljka Barešića (alternacija s Krešimirom Batinićem) odlično je nosio predstavu, pravovremeno je dižući i spuštajući, uz pokoji falš puhačkog dijela. U skupnim scenama Komedijin balet nije mogao doći do potpunog izražaja na premaloj pozornici, dok je zbor bio vrlo dobar.

U ispunjenom gledalištu bila je i Sanda Langerholz kojoj je Alfi Kabiljo pri naklonu dobacio cvijet. Upravo u tom odnosu velikog štovanja prethodnika kreće se povratak 'Jalte', koja ne pokušava pobjeći od bogatog nasljedstva, već se opravdano naslanja na njega u osvajanju novih ljubitelja scenske glazbe. A sigurni smo i da će se ne jednom vratiti i puno starih zaljubljenika. Takva, nemodernizirana, 'Jalta' izgleda dobro, kao dama koja je, istina, prošla najbolje godine, ali i u novim glumačkim i pjevačkim osobnostima započela neka nova proljeća. Prisutne pogreške ispravit će se s izvedbama pred, sigurni smo, punim gledalištem.