Jasna Jasna Žmak (1984., Pula) dramaturginja je, spisateljica, istraživačica i psihodramatičarka, docentica na odsjeku dramaturgije na ADU. Autorica je više knjiga, scenarija, kritičkih tekstova, kratkih priča, slikovnica. Kao dramaturginja sudjelovala je na nizu izvedbenih i filmskih projekata, vodi individualnu i grupnu psihoterapiju i radionice, kao i radionice pisanja, dramaturgije i feminističke kritike.

Polazeći od osobnog iskustva iz 2011. godine kada je, kao članica publike na predstavi "Mandić stroj" redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića zbog pucnja kazališnim pištoljem dobila tinitus i hiperakuziju, Žmak u svojem prvom autorskom projektu "This is my truth, tell me yours" istražuje načine na koje umjetnost oblikuje stvarnost koju živimo. Iako naizgled nepovezane, teme tinitusa i patrijarhata postaju centralne okosnice ove predstave, koja operira na granici stand-upa i izvedbenog predavanja.

Stajući prvi put na scenu u ulozi izvođačice, Žmak se bavi pitanjima istinitosti i reprezentacije, participativnosti i odgovornosti, provodeći nas kroz vlastita dramaturška i seksualna iskustva postavljajući pritom sebi i publici pitanja o važnosti i smislu umjetničke proizvodnje u doba divljeg kapitalizma. Još neke teme kojima se u predstavi bavi su ženski orgazam, muška masturbacija, umjetnička odgovornost i zujanje u ušima, a spominje i Konstraktu, Jana Fabrea, Olivera Frljića, Xanax i Isusa.

Premijerna izvedba 19. svibnja u Kunst Teatru rasprodana je, kao i one 20. i 21. svibnja, no za izvedbe 5. i 7. lipnja još ima karata. Tim povodom, popričali smo s autoricom.

U sklopu 17. Vox Feminae festivala premijerno ćete izvesti svoju autorsku predstavu "this is my truth, tell me yours". U jednom intervjuu, na pitanje za čime žudi, Marina Abramović rekla je kako prvenstveno žudi za – istinom. Za čime vi, kao umjetnica i kao ljudsko biće, žudite?

Za razliku od Marine Abramović, ja žudim za nekim puno konkretnijim stvarima poput fer radnih uvjeta za kulturne radnike i radnice, netoksičnog radnog okruženja i poštenih naknada za rad odnosno autorskih honorara. Sama Marina Abramović, navodno, s nekima od tih stvari ima dosta problema, a ja pak probleme imam s njenim poimanjem istine. Ukratko, ja ne vjerujem u tu neku vrhnovnu, apsolutnu istinu u kakvu vjeruje Marina. Ali bitno mi je reći da vjerujem da neka vrsta male, osobne istine postoji za svakog od nas – samo ona nije baš tako glamurozna kao ova Marinina, nego se često tiče baš tih nekih neugodnih stvari poput našeg odnosa prema suradnicima ili pak stvari kojih se možda sramimo. Tako da bih rekla da smo Marina i ja u ovoj priči na dijametralno suprotnim pozicijama – zbog čega ona i nastupa u MoMA-i, a ja u Kunstu. Da se razumijemo, takva podjela meni je apsolutno draža i ne bih se mijenjala s njom.

Kako vi definirate istinu?

Kao što će, nadam se, biti jasno iz moje predstave, mislim da je istina jedna jako komplicirana stvar – ona ovisi o perspektivi iz koje govorimo, o poziciji na kojoj se nalazimo kada govorimo, mijenja se kako se mijenjamo mi, kako se mijenja povijest oko nas, a stvari dodatno komplicira činjenica da sami sebe često nesvjesno lažemo. U tom smislu, "istina" u mojoj predstavi moja je trenutna osobna istina i meni je bilo bitno da je ispričam. Iako naslov predstave funkcionira kao neka vrsta poziva na dijeljenje tuđih istina unutar umjetničkog konteksta, ne želim propisivati kakva bi umjetnost trebala biti. Riječ je samo o nekoj mojoj želji, koja bi mene učinila sretnijom, a umjetnost, bar za mene, smislenijom.

Naslov performansa, po vašim je riječima "citat citata". Riječ je o naslovu glazbenog albuma velškog rock benda, posuđenog iz govora velškog političara koji je pridonio razvoju britanske socijalne države. Kao da time performans svjesno definirate kao političku izjavu… Može li – smije li – umjetnost biti apolitična?

Svakako to može i smije probati biti, a da li će joj to uspjeti, to je druga priča. Drugim riječima, pripadam onom dijelu ljudi koji vjeruju da je svaki naš čin političan, da je i odluka da se ne bude političan zapravo – inherentno politična. Što se tiče naslova, on s jedne strane signalizira intertekstualnost kojom je prožeta i sama predstava, a s druge, kako sam već rekla, funkcionira kao neka vrsta poziva umjetničkom polju, njegovim aktericama i akterima, na to da se svi zajedno probamo više posvetiti tim svojim malim, skromnim, neimpozantnim istinama, umjesto onima koje su, poput istine Marine Abramović, navodno, veće od života.

Je li i vaša odluka da sebi nadjenete dva ista imena također bila politička izjava? Je li to bila prijelomna, transformativna odluka? Koliko se Jasna Jasna Žmak razlikuje od Jasne Žmak?

Odluka "preimenovanja" odnosno poduplavanja imena nastala je tijekom pisanja moje prve prozne knjige "Moja ti" u kojoj sam se također, kao i u ovoj predstavi, poigravala s konceptima autobiografičnosti i fikcionalnosti te granica između fikcije i zbilje. Kako je jedna od centralnih tema u knjizi i odnos prema jeziku i njegova ulogu u oblikovanju naše stvarnosti, u jednoj od priča glavni lik (koji sam možda ja, a možda i nisam) bavi se i svojim odnosom prema tome kako se zove te, posljedično, odlučuje promijeniti svoje originalno ime iz Jasna u Jasna Jasna te tako, prilično paradoksalno, rješava svoje nezadovoljstvo vlastitim imenovanjem. Drugim riječima, ta je odluka više bila stvar ludizma i Jasna Jasna Žmak i Jasna Žmak su zapravo jedno te ista osoba – ali valja napomenuti da ni jednu ni drugu ne valja miješati s Jasnom i Jasnom Jasnom iz knjige "Moja ti".

Zanima me vaš odnos prema politici izvedbe kao inherentno emancipatorskom i transformativnom iskustvu – osobnom, ali i kolektivnom. U tom smislu, kakvu vrstu interakcije tražite, očekujete, od publike? Što biste željeli da vaša predstava izazove u gledateljima?

Puno sam se načitala i naslušala o tim kvalitetama izvedbenih umjetnosti, a istovremeno bih na prste mogla nabrojati predstave koje su za mene imale snažno transformativno iskustvo i puno češće, nažalost, iz kazališta odlazim zbunjena, rezignirana ili razočarana. No, valja napomenuti da je upravo tih pet-šest predstava vjerojatno zaslužno za to što se i dalje bavim ovim poslom, što i dalje idem u kazalište. S druge stane, jasno mi je da je iluzorno, besmisleno i zapravo nemoguće tražiti od umjetnosti da neprestano bude transformativna. Ali vjerujem da u rasponu između rezignacije (koju često osjetim u našim repertoarnim kazalištima) i transformacije (koju češće pronalazim izvan institucija) egzistira cijeli jedan spektar jednako zanimljivih, poticajnih, pametnih, suludih, predivnih predstava koje su jednako važne i potrebne kao i ove koje ti promijene život. Ali rekla bih da je ovdje najveći problem zapravo hiperprodukcija koja često "jede svoje umjetnike" i onemogućava im dubinsko posvećivanje radu na projektima. Što se tiče "učinaka" moje predstave, meni je bilo bitno da napravim piece koji sam osjećala da meni samoj nedostaje na našoj kulturnoj sceni, koji progovara o nekim temama koje inače ostaju u pozadini onih stvari koje gledamo na pozornici. Meni je to bilo važno jer mi je donijelo određeni mir, slično kao i moja knjiga eseja o ženskoj seksualnosti "One stvari". Što se tiče učinka predstave na publiku, mogu samo ponoviti ono što sam napisala u predgovoru te knjige – Za mene je proces pisanja ove knjige bio proces oslobađanja od godina nataložene šutnje i srama. Nadam se da će njeno čitanje imati barem djelomično isti učinak.

U predstavi propitujete autorsku odgovornost i umjetničke pozicije, istražujući vlastiti odnos prema umjetnosti. Što određuje taj odnos u vašem slučaju? Taj odnos opisujete kao klackalicu ljubav-mržnja. Može li se umjetnost mrziti?

Moj odnos prema umjetnosti odredilo je gotovo petnaestogodišnje iskustvo gledanja predstava i filmova, iskustvo čitanja knjiga, kritika i intervjua, boravljenja na probama, festivalima i radionicama, okruglim stolovima i tribinama, svjedočenja tomu tko i kako dobiva financijsku podršku, medijsku pažnju i nagrade, svjedočenja tomu kako umjetnost stvarno funkcionira iznutra. A to mi iskustvo govori da o tome da umjetnost, odnosno umjetnici i umjetnice koji ju "proizvode", često rade jedno, a govore da rade drugo i da je umjetnost, čak i ona koja se deklarira kao jako emancipatorna, zapravo često samo deklarativno emancipatorna, a u stvarnosti sve suprotno od toga. U psihologiji se takav oblik komunikacije zove double bind i na primatelje djeluje tako da proizvodi anksioznost i zbunjenost. Nakon petnaest godina primanja takvih kontradiktornih poruka, anksioznosti i zbunjenosti, mislim da je logično da je jedan dio mene počeo mrziti jedan dio umjetnosti. Pogotovo ako u taj koktel dodamo i narcizam kojim umjetnička scena obiluje. No, valja biti fer i reći da postoji i drugi set utjecaja koji ulazi u tu računicu, a oni se tiču upravo onih radnih uvjeta i hiperprodukcije te činjenice da je umjetnost zapravo jedna mašina koja od umjetnika očekuje da bude pravi mali birokrat, da se redovito prijavljuje na različite natječaje, projekte i rezidencije, da redovito isporučuje dobro zapakirane proizvode – i u takvim visoko eksploatirajućim uvjetima teško je napraviti nešto stvarno emancipirajuće.

Tinitus u predstavi povezujete s patrijarhatom. U kakvoj su vezi to dvoje? Je li baš sve povezano s patrijarhatom? Jeste li do sad u svojem životu uspjeli pronaći makar jedno mjesto "sigurno" od patrijarhata?

Kako kažem i u predstavi – tinitus i patrijarhat su dvije stvari koje me jebu u mozak, jedna od rođenja, a druga zadnjih dvanaest godina. I u tom smislu, u mojem životu njihova je veza kristalno jasna. Inače, ne mislim da baš sve ima veze s patrijarhatom – ali puno toga ima, čak i puno toga na što nikad ne bismo nikad povezali s njim poput npr. airbagova ili jagoda. Ipak, vlastiti život se trudim što više osloboditi od patrijarhata i s obzirom na to da sam u lezbijskoj vezi i da se što više vremena trudim provoditi u planinama, moram reći da mi to dosta dobro uspijeva.

U svojoj knjizi eseja "One stvari" otvoreno ste progovorili o svojem putu razvoja govora o vlastitoj seksualnosti. Uz feministički se diskurs često vezuje vrlo eksplicitan jezik… Koliko vam je bitan jezik? Koju ste prvu riječ toga jezika morali naučiti da biste napokon "progovorili"?

Jezik mi je, i intimno i profesionalno, izuzetno bitan. U svim svojim autorskim radovima, uvijek se u velikoj mjeri bavim analizom i/ili dekonstrukcijom jezika, bilo da je riječ o kratkim queer pričama ili o slikovnicama za djecu. Jezik, u podjednakoj mjeri kao i neke materijalne stvari, gradi naš svijet i to je nešto što me ne prestaje fascinirati. Što se tiče feminizma, ja ga ne vežem toliko uz eksplicitan nego emancipirajući jezik, uz preuzimanje vlasništva nad time kako i tko govori o ženskim tijelima i užitku. I u pitanju nije samo jedna riječ, nego čitava nova sintaksa, u kojoj npr. riječi djevica i kurva prestaju postojati samo u ženskom rodu, u kojoj se riječ klitoris izgovara bez srama.

Čitajući "One stvari" osvijestila sam ne samo problem autohomofobnosti nego i nesvjesne homofobije straight osoba. Umorite li se ikad od objašnjavanja, od obitavanja u kućicama?

Moji susreti sa svjesno ili nesvjesno homofobnim strejt ljudima su zapravo dosta rijetki, tako da me ipak češće ne umaraju nego vesele jer je to prilika da razbijem neke stereotipe – i svoje i njihove. Naravno, veselje je tu ako nema prijetnje nasiljem, ako je u pitanju "nenamjerna" homofobija u čijoj su podlozi nesvijest i neznanje, koja se kroz razgovor i iskustvo može transformirati u nešto drugo. Ali da, imam frendice koje se ljute zbog tog dodatnog posla koji kao LGBTQIA+ osobe imamo, za razliku od strejt osoba koje ne moraju nikome ništa objašnjavati i smatraju da nam je taj posao nepravedno navaljen na leđa. Ali ono što, barem trenutno, mogu reći za sebe jest da je mi, čak i takva, queer kućica puna posla, draža od one strejt u kojoj je sav posao već obavljen.

Ljuti li vas i dalje autohomofobija drugih?

Moja ljutnja na tuđu homofobiju jako ovisi o kontekstu u kojem se ta autohomofobija manifestira i o osobi koja ju u sebi nosi tako da ne mogu dati jednostavan odgovor na to. Ali da, u knjizi sam pisala i o vlastitoj autohomofobiji i o ljutnji na tuđu homofobiju i, kako nemam pretenzije na svetost, za razliku od Marine Abramović, svakako se ponekad nađem u situaciji u kojoj nisam fer prema tuđoj autohomofobiji. Ali se isto tako nađem u situacijama u kojima je moja ljutnja itekako opravdana – a te situacije opet imaju veze sa temama kojima se bavim u predstavi, konkretno s umjetničkom odgovornošću i umjetničkim narcizmom koji često dovodi do toga da odgovornost nekako ispari, da se nekako zaboravi. Moja predstava je poziv umjetnicima i umjetnicima da osvijeste važnost i odgovornost koje ta pozicija nosi.