Subversive film festival iznova okuplja autore koji "kritički promišljaju svijet oko nas i opiru se tržišnoj logici i pasivnoj konzumaciji slika."

Festival u nedjelju 14.05. u Kinu Tuškanac otvara otvara pobjednik Berlina, "Na Adamantu: Nitko nije savršen" Nicolasa Philiberta, o plutajućem dnevnom centru za skrb smještenom na Seini u centru Pariza.

Igrana konkurencija donosi još nove filmove Cristiana Mungiua, Aleksandara Sokurova, Hong Sang-sooa, Lava Diaza i drugih renomiranih autorskih imena.

U dokumentarnom programu očekuje nas i najbolji dokumentarac ovogodišnjeg Berlinala "El Eco" Tatiane Huezo te pobjednici CHP:DOX-a, "Majčevina" Alexandera Mihalkovicha i Hanne Badziake i "Sedam zima u Teheranu" Steffi Niededrzoll.

Osim navedenog, tu su i bogat popratni program, gostovanja autora i autorica te jedna retrospektiva koja donosi ključna djela filmaša afričkog porijekla.

Natjecateljski i popratni program 16. Subversive Film Festivala održat će se od 14. do 21. svibnja u kinu Tuškanac, Dokukinu KIC i MSU-u, a uoči festivala porazgovarali smo s njegovom direktoricom Dinom Pokrajac.

Stiže nam 16. SFF, ozbiljna brojka. Kako se festival mijenjao kroz godine?

Kroz šesnaest godina postojanja Subversive Film Festival kontinuirano otvara nove filmske horizonte donoseći filmove koji razmišljaju naglas i propituju postojeći poredak stvari. Festival je krenuo kao suočavanje s proturječjima filmskog i misaonog nasljeđa maja ’68. da bi zatim bile održane važne (i prve na ovim prostorima) retrospektive poput one posvećene dekolonizaciji i pokretu Treći film ili pak zabranjenim i cenzuriranim filmovima iz bivše Jugoslavije. Godine 2013. je pokrenut natjecateljski program za dokumentarni i igrani film te u fokus dolaze nova autorska imena i suvremena subverzivna kinematografija, no značajan dio programa i dalje čine programske linije koje donose (često zaboravljena) remek-djela filmske povijesti i političke emancipacije.

Kako biste opisali ovogodišnji Natjecateljski program 16. Subversive Film Festivala? Koje su tematske i estetske preokupacije autorica i autora, što izdvajate iz dokumentarnog i igranog programa?

Ovogodišnja festivalska tema Od distopije do utopije: sve je još uvijek moguće prelijeva se i na filmski dio festivala pa tako u mnogim ovogodišnjim naslovima redatelji otkrivaju utopijske potencijale u naizgled distopijskim scenarijima i lokacijama te pronalaze solidarnost i zajedništvo na neočekivanim mjestima. U programu koji donosi okruglih pedeset naslova ističu se novi filmovi Lava Diaza, Cristiana Mungija, Aleksandra Sokurova, Lucrecije Martel, Hong Sang-Sooa ali i filmskih debitanata koji svojim djelima pomiču granice filmskog jezika. Donosimo pobjedničke filmove Berlinalea, Locarna, CPH:DOX-a i Visions du Réel uključujući i ovogodišnjeg dobitnika Zlatnog medvjeda Na Adamantu: Nitko nije savršen koji ukazuje na krhkost mentalnog zdravlja i važnost pažnje koju posvećujemo jedni drugima.

Izabrani filmovi bave se između ostalog nasljeđem kolonijalizma, poigravaju seksualnim konvencijama, rogobore s militarizmom i ksenofobijom, zalažu za ženska i LBBTQ+ prava, demaskiraju radne odnose u neoliberalnoj ekonomiji, pokazuju da je moguć ravnopravan odnos s prirodom i drugim živim bićima, te podrivaju granice virtualnog i stvarnog svijeta. Svima je zajedničko povjerenje u transformativni utjecaj filmske umjetnosti na društvo kao i inventivnost s kojom pristupaju svojim temama i subjektima.

Kako to da u programu nema filmova hrvatskih autorica i autora?

Ove godine je naprosto tako ispalo jer su mnogi imali premijeru na ZagrebDoxu, tu su i Dani hrvatskog filma koji se također održavaju u svibnju, dok neki čekaju Sarajevo ili druge velike festivale koji uvjetuju premijerni status. Nije da kod nas nema hrvatskih autora, proteklih godina prikazivali smo recimo filmove Nicole Hewitt, Srđana Kovačevića, Damira Radića…

Filmovi na SFF-u tradicionalno se opiru tržišnoj logici i pasivnoj konzumaciji slika. Koliko ste optimistični oko budućnosti koju će, izgledno je, obilježiti daljnja tiktokizacija vizualne kulture?

Hito Steyerl današnja audiovizualna djela naziva orphans of attention iliti siročad pažnje. U beskonačnom nizanju slika i sjećanja njihov je vijek trajanja sve kraći i kraći dok ne budu posve zaboravljene i napuštene. Mislim da je kino i dalje jedino utočište u kojem ta nezbrinuta čeljad može dobiti adekvatnu pažnju koja joj je uskraćena, ali i u kojem učimo gledati i misliti o filmu. Zahtjevnija filmska djela traže više od gledatelja i gledateljica ali i višestruko vraćaju – moramo preuzeti odgovornost za to što gledamo jer kako kaže Makavejev gledatelj je "ustvari mesto gde se film dešava i dovršava". Filmovi su tu da postavljaju pitanja a ne da nude jednoznačne odgovore.

Ovogodišnji filmski program opet donosi najnovije filmove renomiranih autorskih imena. Koliko je teško dovesti glasovite autorice i autore i na festival?

Prvenstveno nam je bitno zagrebačkoj publici omogućiti da vidi filmove koje nema priliku vidjeti na drugim festivalima, a smatramo kako je riječ o djelima koja pomiču granice filmskog jezika i imaju nešto važno za reći o našem dobu. Pokušavamo već godinama dovesti neke glasovite autore poput Kena Loacha i Apichatponga Weerasethakula u Zagreb no to je dakako izazovno što zbog naših financijskih kapaciteta to zbog njihovih pretrpanih rasporeda. Nedavno sam tijekom žiriranja na Visions du Réel imala priliku upoznati Lucreciju Martel i Alice Rohrwacher pa se nadam da bi one mogle biti buduće gošće Subversivea. No također puno me više veseli otkrivati i prezentirati publici neka rubnija djela i autore, poput recimo onih zastupljenih u retrospektivi Crnog filma koju je za nas pripremio Greg de Cuir Jr.

Retrospektiva "Sve što ste htjeli znati o Crnom filmu (ali vas je bilo strah pitati)" u selekciji kustosa Grega de Cuira Jr-a donosi ključna djela filmaša afričkog porijekla iz SAD-a, Francuske, Velike Britanije, Senegala, Angole i Mauritanije. Što ste htjeli postići ovim dijelom programa?

Retrospektiva Sve što ste htjeli znati o Crnom filmu (ali vas je bilo strah pitati) predstavlja jednu drugačiju filmsku povijest i rijetko viđena remek-djela Crnog filma u širem kontekstu borbe za dekolonizaciju kulture. Riječ je o svojevrsnom spinoffu velike retrospektive Black Light koju je Greg de Cuir Jr izvorno priredio za Locarno Film Festival a za nas je s velikom erudicijom i strašću probrao stilistički radikalne i politički subverzivne naslove filmaša afričkog porijekla iz različitih geografskih područja i vremenskih razdoblja. Uz klasike koji se redovito pojavljuju na listama najboljih filmova svih vremena (Touki Bouki) tu su i filmovi o važnim figurama poput Frantza Fanona i Malcolma X-a kao i radovi novih imena poput Kevina Jeromea Eversona, Christophera Harrisa i Ephraima Asilija. Uključena su i djela crnih autorica Cauleen Smith i Sarah Maldoror te kultni queer video-esej Tongues Untied Marlona Riggsa. Tu je i kultni film Sweet Sweetback’s Badasssss Song, koji je Melvin Van Peebles snimio nakon što je raskinuo holivudski ugovor – sada po vlastitim pravilima a Greg ga naziva "alfom i omegom kanona subverzivnog crnačkog filma".

Nagrada Wild dreamer za najbolji igrani i dokumentarni film ove godine opet nosi i ime Dragana Rubeše. Zašto ste to smatrali važnim?

Ovo je već drugo izdanje Subversivea koje radimo bez Dragana, našeg dugogodišnjeg prijatelja i festivalskog selektora, no i dalje se teško pomiriti s tim da ga nema. Bilo je nekako prirodno da uz naše "divlje sanjalice" stoji i njegovo ime jer ako itko utjelovljuje duh te nagrade onda je to on.

Ovogodišnji Hommage posvećen je nagrađivanom britanskom avangardnom filmašu Johnu Smithu koji više od 50 godina stvara eksperimentalne filmove svih oblika i formata, a koji će u Zagrebu tijekom SFF-a održati i masterclass. Kako biste predstavili Smitha i njegov rad?

John Smith je kultna figura eksperimentalnog dokumentarnog filma i njegov gigantski opus proteže se na pet desetljeća. Cijelo to vrijeme ostao je vjeran svojem underground etosu te je i dan danas jednako zaigran s filmskom formom kao i na početku karijere pokazujući kako duhovitost i politički angažman itekako idu zajedno. U svojim filmovima, poput genijalne The Girl Chewing Gum zafrkava se sa srednjostrujaškim autorskim egom i kako dobro primjećuje Ed Halter istovremeno dokazuje da čak i s oskudnim mehaničkim sredstvima umjetnik može upravljati svemirom. U jednom od najnovijih filmova COVID Messages na tapeti mu je bivši premijer Boris Johnson i katastrofalna reakcija britanske vlade na pandemiju. U Zagreb nam dolazi direktno s DocumentaMadrid gdje mu je održana velika retrospektiva a radovi su mu između ostalog prikazani i na Venecijanskom bijenalu, u MoMA-i i Tate Gallery. U masterclassu (koji organiziramo zajedno s Restartom) fokusirat će se na to kako je razna samonametnuta ograničenja i povjerenje u slučaj pretvorio u principe svoga kreativnog rada.