Lanjski uspjeh, kada je dobila brojne pozitivne kritike relevantnih autora, ali i mnoga, uglavnom usmena osporavanja umudrenoga dijela hrvatske intelektualne javnosti, bio je uvelike popraćen i usputnim primjedbama o najžilavijoj temi o suvremenoj hrvatskoj književnosti, a to je famozno žensko pismo. Posrijedi je, naime, bilo preispitivanje značenja roda i spolnosti u aktualnoj književnoj produkciji te uopće smisla isticanja ženskoga pisma i treba li onda početi prepoznavati i zasebnost muškoga pisma ili možda postoji samo jedna logična podjela, bliska praktičnome umu, a to je ona na dobru i lošu književnost. Ali, rečeni pojam o posebnoj ženskosti u književnosti postoji više od desetljeća, sintagma žensko pismo je općepoznata, uporabno veoma praktična za etiketiranje, premda nije u svakom kontekstu ponekad jasno ima li taj naziv, sam po sebi, i negativnih prosudbenih konotacija.

Osim svega, tu je na djelu bio i nezanemariv komercijalni efekt te ženske književnosti, i to na tržištu gdje se knjige rijetko susreću s takvim uspjehom. Neke su autorice postale prave bestselerice, za neke su odjednom pokazale veći interes ženski listovi, ali od literarno otprije ponajbolje kalibriranih autorica do lakoliterarnih početnica, odjednom se raširila lepeza sastavljena od zaista vrijednih umjetnica riječi do štancerica najjeftinijega chick-lita, žanra koji u nas još vapi za stabilnijom definicijom. No, ako to žensko pisanje načas shvatimo kao žanr koji je stasao i metastasao u nas u posljednje doba, onda treba reći da je: Mani Gotovac, novinarka, kazališna kritičarka, teatrologinja, dramaturginja, intendantica kojoj je pridodan jedan već poslovično neoriginalni medijski nadimak Čelična Lady, zapravo neosporna Big Mama takve vrste.

Naime, njezina dvodijelna knjiga u četiri vivaldijevski naslovljena poglavlja svrstava se u sjajna ostvarenja jer je, jednostavno, posrijedi, umješno i zanimljivo pisanje. U poglavlju 'Jesen' riječ je o bolesti sa smrtnim ishodom malodobne kćeri Ane. Spisateljica u toj životopisnoj tragediji ne prepisuje život, ona iz života samo metodom vlastite kože delikatno prenosi duboko osobno strukturiranje spoznaje da je njezino dijete pogođeno zloćudnim tumorom. Asocijacije nadiru istovremeno destruktivno i konstruktivno, događaji se uvezuju nepredvidivo, fabula glavinja, ali se ne prekida, rečenice često bivaju eliptične, spisateljičina ličnost se naočigled raspada, a ona još samo uspijeva pamtiti te raspolućenosti. A, samu kobnu neizlječivost pokušava zaboraviti, ali zapamćuje i te pokušaje. Tako je napisala: 'Ozdravit će, mislim. Stalno imam neki pritisak u želucu. I stalno mi se povraća. Želim je nečim darivati, ali Ani dječje igračke nisu pravi poklon. Za nju su to priče. Iz večeri u večer pokušavam se prisjetiti tisuće priča što su mi ih posijale bake, mama i Gorki. Čuvam ih, a da to i ne znam, govorim joj zbrkane riječi, sitne besmislice, maštarije.'

I tu Mani ponajviše, možda i nesvjesno govori o cjelovitosti svoje životne priče. Kazuje tako kako joj se ličnost raspala na Đivu od mora i M. G. kada je Ana umrla, a da to Mani ni samoj sebi nije priznala. Đive je pomalo mitološka ličnost iz njezinih obiteljskih zapamćenja koja je odjednom u njoj oživjela i koja zna da Ana nije umrla jer je s njom danomice, a M. G., inicijali su javne Mani, zaposlene žene koja bježi od ostatka života u bjesomučni rad u kazalištu. Zapisuje: 'M. G. ne misli o Ani. Za nju je Anin odlazak prošlo svršeno vrijeme na koje se ne valja vraćati. Bilo je, sve smo učinili, izgubili smo, gubitak je tragičan, ali o njemu ne želim misliti. Idemo dalje.'

Ali, 'spisateljica Mani Gotovac smislila je hrvatsku riječ za smrt djeteta koja se sastoji od dvije riječi: fališ mi', rekla je Andreja Zlatar na promociji i dodala da proces roditeljskog bolovanja za djetetom nema točku. Samo: Fališ mi

Također s promocije treba zabilježiti ovdje i sljedeće. 'Znamo se šezdeset godina. Bio sam joj prvi, ali urednik. U njezinoj knjizi ima seksa, šore i ševe', rekao je Igor Mandić, a Snježana Banović podsjetila je da je Mani već predstavom 'Buzdo' u HNK-u Split nagovijestila sveopću 'kerumizaciju' Splita. I treba još svakako istaknuti da je 'Fališ mi' zapravo ljubavni roman, autobiografijsko štivo u kojoj se stvarni likovi javljaju 'za stvarno', ali i fikcionalno. Samo dva lika su potpuno fikcijski predstavljena, dva muškarca u koje je spisateljica kobno zaljubljena, Gorki i Jill. Znatiželjna javnost već od izlaska prve knjige raspravlja tko su oni, ali piscu ovih redaka to se ne čini važnim. Da je to bilo odsudno važno za cjelovitost knjige autorica ne bi bila pribjegla fikcionalizaciji ili pseudonimizaciji. Naime, u otkrivanju sebe do krajnjih intimnosti, ako je to njezinu stvaralačkom egu potrebno, ide sasvim nezaustavljivo, pa tako zapisuje: 'Uzbudio me promukli glas Gorkoga. Opet i opet. Uvukla sam se u krevet i pokušala masturbirati. Ali nije išlo. Bila sam umorna.(…) Zaspala sam. Kada sam se ujutro probudila sve je bilo ljepljivo. Još je kapalo. Uporno, tamno crveno. Tada nisam znala da je to moja posljednja menstrualna krv. Nisam joj pridavala nikakvu pažnju. Upalila sam radio. Šest sati. Vijesti.'

Na vijestima je bilo da je umro ljubavnik njezina života.

Ali, Mani je tada već živjela samo za teatar. U teškim ratnim i olovnim poratnim vremenima upregla je sve svoje ljudske i intelektualne potencijale u preživljavanje i obnovu kazališta u Hrvatskoj. Iz kome izvlači legendarni Teatar &td, splitski HNK pretvara u kazališni centar Hrvatske, koji brani urbani Split od divljih hordi s Rive i Poljuda, predviđa buduću kerumizaciju i potjerana, zapravo, iz Splita nakon nekog vremena pojavit će se kao intendantica riječkoga HNK gdje će se, na nešto drukčiji način, ponoviti splitska priča. Sve to Mani zapisuje pedantno, opisuje akribički, komentira vehementno. Nakon toga, kada su popadali svi zastori, Mani se hvata pisanja knjiga 'Fališ mi' i uspjeh iako nije zasad još u potpunosti vidljiv, ali je nezaustavljiv, tu joj, naime, nitko ne može ni dati ni oduzeti mandat. Jer jedna je Mani.