Zamislite knjižicu od 200-tinjak stranica malog formata u kojoj se na jednostavan, intrigantan i vrlo upućen način sumira Krležin opus. Ili, zamislite isto takvo džepno izdanje u kojem se nadahnuto tumači, tj. prepjevava na jezik današnjih književnih nomada 'Ribanje i ribarsko prigovaranje'. Ili izdanje u kojem se sažeto interpretira Andrićev romaneskni mozaik, ili pak Ujevićevi revolucionarno-intimistički stihovi. Zamislite i autora koji uspijeva u takvoj knjižici, minimalističkim pristupom, prikazati poetsko-značenjski univerzum nekog od tih mrtvih klasika. Zamislite još k tome da to čini tako dobro da se poželite vratiti izvoru: klasiku o kojem piše i za kojeg ste do jučer mislili da je tek lektirni davež.

Nažalost, u domaćem kontekstu, to su samo snovi. Prilagođena popularno-stručna džepna izdanja o Krleži, Hektoroviću, Andriću ili Ujeviću ne postoje. Prvoga većina profesora i akademskih stručnjaka smatra intelektualnom gromadom o kojoj se mogu pisati isključivo enciklopedije, Krležijane i Krležologije. Osuvremeniti drugoga značilo bi svetogrdno nepoštivanje tradicije. Kod trećeg autora, misle oni, treba najprije bezrezervno utvrditi koja njegova knjiga pripada kojoj nacionalnoj književnosti, a to iziskuje puno stranica. Četvrti autor je navodno bio previše revolucionaran u mladosti i neprilagođen u starosti, što otežava stručnjacima lakoću interpretiranja.

Francuski recept za književno ljetovanje

I dok tako čekate buđenje domaćeg književnoznanstvenog aktivizma i profesorsko osvještavanje činjenice da danas mladi ljudi masovno bježe iz knjiškog u virtualno polje, preporučam da se okrenete Francuzima. U njihovoj, kao i nekim drugim kulturama, potiče se kritičko-znanstveni pluralizam i diskurzivna različitost, pa se o istom piscu i istoj temi pišu stručne studije-mastodonti i džepna, popularno-esejistička izdanja, knjige za više i manje upućene čitatelje.

Izdanja iz poznate edicije 'Jedno ljeto s' odličan su primjer posljednjega; riječ je o mini-studijama u džepnom formatu u kojima se na dinamičan, pristupačan i stručan način interpretiraju klasici. Edicija je potaknuta serijom istoimenih emisija na francuskom javnom radiju, a dosada su u njoj objavljene uzorne knjižice o Montaigneu, Victoru Hugou, Baudelaireu, Pascalu, Machiavelliju, Proustu. Njihovi autori su poznati teoretičari, povjesničari i pisci, poput Antoinea Compagnona (potpisuje 'Jedno ljeto s Montaigneom' i 'Jedno ljeto s Baudelaireom)', izvanrednog književnog povjesničara, teoretičara i profesora francuske književnosti na Collège de France i njujorškoj Columbiji.

Upravo objavljeno 'Jedno ljeto s Homerom' peto je izdanje iz ove edicije dostupno u hrvatskom prijevodu i izdanju TIM pressa. S Homerom je ljeto proveo francuski pisac Sylvain Tesson, i to još 2017., kada su najprije emitirane spomenute radio-emisije, a zatim napisana samostalna knjiga. U međuvremenu je objavljeno novo prošireno izdanje knjige, snimljen serijal o njegovu putovanju rutom Homerovih epova u produkciji Artea i najavljeno da će ovo ljeto autor provesti na radio valovima s Rimbaudom.

Odisej - 'naš brat'

Po obrazovanju geograf, Tesson je autor nagrađenih knjiga putopisa i kratkih priča, mnoštva novinskih tekstova, radio i TV emisija i dokumentaraca. Među brojne njegove poduhvate, spadaju i putovanje Sibirom pješice po itineraru jednog bjegunca iz Gulaga i putovanje motorom od Moskve do Pariza tragom Napoleonova kretanja, o čemu je također napisao knjige. Tesson (dosada u nas neprevođen) čini se zanimljivim autorom, i to koliko zbog avanturizma, nomadstva i spoja kulture i geografije, toliko i zbog ekspresivna stila, optike u kojoj promatra književni tekst i vještine da neopterećen teorijom, ulovi i dalje čitatelju prenese dragocjenu umjetničku iskru nekog djela.

Za Tessona, Homer je naš suvremenik. U zoru književne civilizacije on je prikazao ljudske emocije, želje, umijeća i ograničenja, kao i međuljudske odnose, dužnosti i smisao života u zajednici na vanvremenski, univerzalan način. Iako su junaci njegovih epova iznikli iz bitno drukčijeg svijeta u kojem su društveni odnosi i vrijednosti te poimanje religije, povijesti i sadašnjosti bili toliko različiti od naših, u njima se reflektira ono što je imanentno čovjeku u svakom vremenu i na svakom prostoru.

'Ilijada' i 'Odiseja' govore tako i o nama i našoj sadašnjosti: današnjoj srdžbi, okrutnosti i porivu za ratovanjem; lutanjima, prelaženju granica i traganju za mjerom i unutarnjim smirenjem. Ti su epovi 'antičko čudo' koje pomaže razumjeti današnji svijet i njegove posebnosti, jer 'iako je promijenio odjeću' čovjek je 'uvijek isti lik, jednako bijedan ili veličanstven, jednako prosječan ili uzvišen, s kacigom u dolini pored Troje ili dok čeka autobus na linijama 21. stoljeća'. I mitski junaci koje preplavi oholost (hibris) i nesavršeni bogovi koji se međusobno stalno nadmeću – naši su srodnici. Najviše od svih takav je Odisej. Za Tessona on je 'naš brat', a njegove avanture nakon Trojanskog rata i žudnja za Itakom (domom i kraljevstvom) odražavaju naš nemir, lutalačka iskustva i želju za 'povratkom u sebe'. Ideje o Odiseju kao prototipu moderna čovjeka i njegovu putovanju kao metafori za čovjekov životni put, nisu novost i one su u modernoj književnosti i kulturi varirane na mnogo različitih načina (od Joycea do Kubricka). Ipak, Tesson takve ideje posebno ističe s punim pravom, znajući koliko je interdisciplinarnost zanemarena u aktualnim školskim tumačenjima i koliko je danas rašireno 'umrtvljenje antike', tj. pretvaranje žive književne riječi u nezanimljiv monument.

'Ilijada' i 'Odiseja' snažno ukorijenjene u Mediteranu

Tesson nadalje posebno ističe i 'homersku geografiju' te opću obilježenost čovjeka prostorom u kojem prebiva (citira Durrellove riječi: 'mi smo djeca našeg krajolika'). 'Ilijada' i 'Odiseja' su tako snažno ukorijenjene u Mediteranu, a znakovi podneblja vidljivi su u brojnim opisima, slikama i figurama vezanim uz karakteristično raslinje, plodove, vjetrove, plovidbu, brodove i otoke kao mikrokozme rasute po 'unutarnjem moru'. No, prije svega, tu je svjetlo i stalna žudnja za još više sunca (vitalizma, avanture, slave). Slične utjecaje podneblja na književni tekst, autor nalazi i kod modernih pisaca mediteranskog bazena poput Pessoae, Calvina i posebno Camusa u zanosnim tekstovima o djetinjstvu u Alžiru. Po Tessonu, i u antičkom epu, kao i u stvarnom životu na Mediteranu, 'ostati bez sunca najzlokobniji je usud'.

Osim takvih poetsko-esejističkih pasaža, Tessonove interpretacije 'Ilijade' i 'Odiseje' dijelom idu i očekivanom rutom, pa se on dotiče tema antičkog shvaćanja junaštva i dužnosti, odnosa bogova i ljudi, mjere i prekoračenja, sudbine i ispunjena života. Sve to nastoji ilustrirati odgovarajućim Homerovim stihovima, a zatim i paralelama s nama bliskim iskustvima. Pri tome su vrlo zanimljive neke autorove digresije i komentari poput naglašavanja različitosti ljudskog mozaika u tumačenju 'Ilijade'. Ili, poput njegove kritike današnje uniformnosti i egalitarizma koji je donijelo 2000 godina kršćanske tradicije u kojoj se 'u zvijezde kovalo slabića umjesto ratnika'.

S druge strane, u takvom efektnom umrežavanju antike i suvremenosti, postoji i nekoliko propusta. Jedan od njih je zanemarivanje muško-ženskog aspekta, pa je, za Tessona, Odiseja 'niz avantura koje su muškarci doživjeli, a žene izazvale', što gledano iz tekstualne ravnine nije daleko od istine, ali svakako traži komentar ili dodatni uvid u tadašnje društvene stratifikacije i tipske muško-ženske uloge. Mitska zadanost takva svijeta ili za Tessona nije upitna, ili on nije čitao djela poput 'Homerove kćeri' Roberta Gravesa ili 'Penelopeje' Margaret Atwood u kojoj se cijela 'Odiseja' pripovijeda iz ženske perspektive.

Ipak, takvi propusti ne oduzimaju puno od kvalitete knjige. Naime, 'Ilijada' i 'Odiseja' su višeslojna, metaforama i značenjima silno bogata djela: to su i mitovi, i kulturne paradigme, i civilizacijske memorije, i alegorije naših unutarnjih i vanjskih proživljavanja. Takva mnogolikost Tessona nadahnjuje, a taj eros s kojim on čita, tumači i uranja u Homerove stihove daje najveću jezičnu i interpretacijsku vrijednost njegovoj knjizi. Naime, on je mogao šansu da ispriča Homera iskoristiti za razglabanje o 'homerskom pitanju' i heksametru ili prepričavanje slavnih tumača u rasponu od Ernsta Curtiusa do Petera Sloterdijka. Umjesto svega toga, prepustio se ljepoti i posebnosti teksta: značenjima, geo-poetici, imaginaciji i 'zveketu' Homerovih riječi koje otvaraju cijelu zapadnu književnost.

Ambrozija riječi

Ukratko, Tessonov užitak u čitanju Homera može biti zarazan i izazvati iste simptome užitka i predanosti kod njegovih čitatelja. Zato se čini da bi 'Jedno ljeto s Homerom' trebalo pokloniti svakom srednjoškolcu koji se susreće prvi put s 'Ilijadom' i 'Odisejom'. Neka ga ta knjiga zavede, neka mu pokaže koliko su široki okviri imaginacije i slobode interpretiranja književnosti i neka ga uvjeri da ti epovi nisu književni fosili jedne iščezle civilizacije.

Uz to, Tessonova knjiga može imati još jednu, u domaćem kontekstu specifičnu ulogu. Ona može poslužiti kao putokaz za razumijevanje 'Ilijade' i 'Odiseje' i premošćivanje postojećeg jaza između antike i suvremenosti uzrokovana zastarjelim hrvatskim prijevodom. Naime, prijevod 'Odiseje' jezikoslovca i klasičara Tome Maretića koji je danas posvuda u upotrebi datira iz 1882., a 'Ilijade' iz 1883. godine. Koliko god ti prijevodi bili cijeljeni, prilagođavani i objavljivani uz komentare, oni ipak ne odgovaraju jezičnom senzibilitetu današnjih čitatelja. Ljepotu Homerovih stihova, tu 'ambroziju riječi' (prema Tessonu), većina jednostavno ne može razumjeti. Dok se ne pojavi novi prijevod – ako se to ikada dogodi – inspirativna literatura o Homeru poput ove može poslužiti kao dragocjena leća koja bistri čitateljski pogled prema epskim (i antičkim i suvremenim) prostranstvima.