Brojna istraživanja o čitanosti koja se provode godinama i u zapadnome svijetu i u Hrvatskoj ukazuju na trend pada ili stagniranja interesa za knjigu. Dobiveni podaci redovito idu na ruku katastrofičnim predviđanjima o kraju Gutenbergove ere i kulture pisanja i čitanja kakve poznajemo. Fenomeni kao što su smanjenje naklada knjiga, propast tiskanih medija, snižavanje pismenosti, navika čitanja digest verzija i gledanja filmskih adaptacija umjesto čitanja lektira i sl. tumače se kao signali civilizacijskog potonuća u eru analfabetizma i digitalne površnosti.

Dnevno 34 gigabajta ili 100 000 riječi!

Ipak, unatoč tome što knjiga gubi primat, odgovori na pitanje koliko doista čitamo nisu jednostavni niti su zaključci statistika jednoznačni. Ako proširimo poimanje medija čitanja i odmaknemo se od artefakta knjige, tj. tiskanog formata, pokazuje se da se danas čita puno, možda i više nego ranije. Takvu pretpostavku potvrđuje i istraživanje centra za informacijske industrije iz San Diega po kojem svaka osoba dnevno u različitim medijima procesuira oko 34 gigabajta, što odgovara veličini teksta od 100 000 riječi!

No, za čitanje nije ključno samo pitanje koliko? nego što?, zašto? i osobito kako? Dakle, što najviše čitamo i zašto čitamo to što čitamo? Kako čitamo sadržaje u formi knjige a kako one digitalne? Kako činjenice da čitamo više u digitalnom nego u tiskanom formatu i da danas u kratkom vremenu percipiramo puno više različitih sadržaja i medija nego ranije utječu na našu pozornost i kognitivno-spoznajne sposobnosti? Kako sam digitalni medij određuje oblikovanje sadržaja? Kako sve to mijenja čitateljske kompetencije, ali i pismenost i razinu akumuliranog znanja potrebnog za snalaženje u svijetu? Kako to utječe na sposobnost dubinskog čitanja i kritičkog mišljenja? Konačno, kako promjene čitateljskih navika i medija mijenjaju društvo u cjelini?

Čitateljski mozak u digitalnom svijetu

Za razliku od danas česta lamentiranja nad teškom sudbinom knjige, demoniziranja digitalnih tehnologija i moralizatorskog zgražanja nad klincima koji su ovisni o ekranu umjesto o papiru, američka znanstvenica Maryanne Wolf nastoji se uhvatiti ukoštac s aktualnim stanjem i epohalnim promjenama u sferi čitanja i pisanja koje nose nove tehnologije. Njezina nedavno na hrvatski prevedena knjiga 'Čitatelju, vrati se kući' primjer je takvog prijeko potrebnog konstruktivnog suočavanja sa stvarnošću i pokušaja da se protumače suvremeni fenomeni, ali i usmjeri budući razvoj čitanja i pismenosti.

Wolf smatra da se nalazimo 'u tranziciji od kulture zasnovane na pismenosti do kulture zasnovane na digitalnoj dimenziji' i da to neminovno transformira čitateljski mozak i kognitivno-spoznajne sposobnosti, dok su očekivane i reperkusije na ukupni društveni razvoj. Danas se, općenito, čita više sadržaja, ali manje koncentrirano i znatno površnije, dok je sam proces čitanja kao 'uranjanja u sebe u tišini' isprekidan brojnim distrakcijama. Kognitivno smo preopterećeni, izloženi neprekidnom bombardiranju novim 'senzornim podražajima', nestrpljivi i neurotični zbog stalnog pritiska da procesuiramo mnoštvo informacija u kratkom vremenu.

Kako bi protumačila što sve obuhvaća ta tranzicija i kako se naš mozak nastoji prilagoditi novim praksama, Wolf poseže za spoznajama mnogih disciplina pa kombinira neuroznanost, razvojnu psihologiju, edukativne metode, književnu teoriju, antropologiju, lingvistiku itd. U maniri najbolje tradicije angloameričke popularne znanosti, ona uspijeva svu tu teoriju zadržati u pozadinu i ispisati zanimljiv i poticajan tekst, čak i za one čitatelje koji nemaju znanja iz spomenutih područja. Uz to, kako bi postigla prisnost u dijalogu sa čitateljem, odabrala je starinsku epistolarnu formu, pa se knjiga sastoji od devet pisama posvećenih raznim aspektima kompleksne priče o 'čitateljskom mozgu u digitalnom svijetu'. I najvažnije, uz visoku profiliranost i upućenost, u knjizi se prepoznaje da je sama Wolf strastvena čitateljica i da je njezina znanstvena misija zagovaranja čitanja proizašla iz sati i sati užitka u knjigama. Citati i primjeri koje spominje preuzeti su iz vrlo raznolike lektire: od Prousta preko Waltera Benjamina do Yuvala Noah Harrarija; i upravo to njezinim stručnim uvidima daje pečat vjerodostojnosti i angažiranosti.

Prilagodljivi unutarnji mehanizam

Na početku autorica podsjeća da 'ljudi nisu rođeni za čitanje', već da je 'ovladavanje pismenošću jedno od najvažnijih epigenetskih postignuća Homo sapiensa'. Savladavanje čitanja je tako u samo 6 000 godina omogućilo krucijalne promjene u ljudskom životu i nastanak kultura kakve poznajemo. U toj evolucijskoj priči fascinantno je kako je mozak – zahvaljujući svojoj plastičnosti i fleksibilnosti – 'prekoračio svoje izvorne, biološki dane funkcije' i razvio nove vještine kao što su 'pismenost i računanje'. Jednako kao što se mozak intenzivno mijenjao npr. u vrijeme prelaska iz usmene u pisanu kulturu ili iz kulture čitanja naglas u kulturu čitanja u sebi (rašireno od 9.-10. stoljeća), tako se on intenzivno transformira i prilagođava novim digitalnim iskustvima.

Kako bi istaknula važnost promjena načina čitanja za razvoj kognitivno-spoznajne osobnosti, Wolf opisuje i minuciozni rad našeg unutarnjeg mehanizma dok čitamo. Ističe složene interakcije brojnih neuronskih sklopova koje se odvijaju u djelićima sekunde i uzbudljive mozgovne oluje koje izazivaju slova, riječi, rečenice, značenjske cjeline, a kojih uopće nismo svjesni. Dok mirno i usredotočeno čitamo neki tekst u našem se mozgu odvija vratolomna igra između polutki, režnjeva i slojeva, neurotransmitera i neuralnih mreža, vidnog, jezičnog, spoznajnog i emotivnog prstena.

Što ako se izgubi tišina?

Tranzicija iz pisane u digitalnu kulturu, iz čitanja s opipljivih stranica knjige u čitanje sa simuliranih stranica ekrana, postavlja nove zahtjeve koje mozak treba savladati. Distrakcije, senzorni podražaji, brzina, rastresena pažnja, cik-cak čitanje ('točkanje') karakteristično za digitalne medije itd. traže prilagođavanje našeg unutarnjeg mehanizma. Po Wolf, u toj tranziciji najveće opasnosti prijete sposobnosti dubinskog čitanja i kritičkog mišljenja, zamišljanja života drugih i suosjećanja, te refleksije i promišljanja svijeta. Uloga književnosti u razumijevanju života, osjećaja i postupaka drugih te stjecanju iskustva izvan sebe samih iznimno je velika, tvrdi Wolf, slijedeći tako interpretaciju odnosa etike i književnosti (stvarnosti i fikcije) koju je utvrdila i filozofkinja Martha Nussbaum.

Ako se izgubi tip pozornosti potreban za svladavanje pojedinih knjiga, bit će ugroženi temelji humanosti poput empatije, razumijevanja drugih i etičnosti. Ako se izgubi tišina (strpljenje, sporost) koja je preduvjet uranjanja u čitanje, izgubit će se i potrebni uvjeti za promatranje, uspoređivanje, postavljanje hipoteza, emotivno uživljavanje, zaključivanje, što su ključne sastavnice procesa spoznaje. Da su opasni simptomi već primjetni, pokazuje poznato istraživanje sa sveučilišta Stanford koje je utvrdilo 40-postotni pad empatije među studentima u posljednja dva desetljeća. Uz druge razloge (npr. ranu izolaciju od obitelji), u istraživanju je naveden i pad interesa za čitanje knjiga.

Digitalna dominacija utječe i na promjene u odnosu između znanja i informacija, pri čemu autorica kao negativne pojave ističe preveliko oslanjanje na vanjske izvore znanja, smanjenje predznanja koje nam je potrebno da bi se oblikovala spoznaja, lažne informacije i podložnost manipulacijama. Sve to slabi refleksivnost i impuls za samostalno, kritično promišljanje svijeta, što dalje ugrožava temelje demokratskoga društva. 'Moć jednih počiva na gluposti drugih', ističe Wolf, a u kontekstu današnjeg rasta populizma to su itekako kurentne opomene.

Najbolje od oba svijeta

U nekoliko pisama Wolf se fokusira na konkretne strategije pomoću kojih se može prevladati jaz između digitalnoga i tiskanoga, posebno u ranim razvojnim fazama mozga kada su negativni utjecaji novih tehnologija najpogubniji. Ona ne predlaže povratak u 'nevino doba' niti rigorozne metode prisile čitanja klasika u tvrdom uvezu, već nastoji osvijestiti važnost onoga kako i u kojem mediju čitamo te ponuditi alternativne kombinacije. Tako predlaže poticanje 'razvoja dvopismenog čitateljskog mozga', što znači uzimanje 'najboljeg iz obaju svjetova' i 'nadogradnju dodatnih opcija'. Konkretno, u razvoju do pete godine, naglasak bi trebao biti na knjigama i tiskanom formatu, pričanju priča i roditeljskom čitanju naglas kao najboljim načinima za razvoj jezično-govornih, kognitivno-spoznajnih i dr. sposobnosti. Nakon toga se intenzivnije trebaju uvoditi kvalitetni digitalni sadržaji i razvijati nove kognitivne prilagodbe (simultanost, kodiranje, brzina i sl.). Po tom scenariju djeca između 10 i 12 godina trebala bi biti sposobna čitati u više medija, prebacivati se iz jednog registra u drugi te istovremeno razvijati i dubinsko čitanje i složene vještine koje potiče digitalno iskustvo.

Možda su zamisli o razvoju dvopismenog čitateljskog mozga i optimistična predviđanja da će neuroplastičnost ići u pozitivnome a ne patogenome smjeru zapravo utopije. Možda je oblikovanje dječjih kognitivnih sposobnosti već izmaknulo kontroli roditelja, učitelja i pedagoga. Možda su razmjeri moći tehnoloških kompanija nad našim životima dosegli razinu fantazmagorijske distopije. No, unatoč takvim sumnjama, promišljanja i prijedlozi poput ovih Maryanne Wolf čine važnu podlogu za trasiranje budućnosti. To što za budućnost kulture čitanja i pisanja (znanja, kritičkog mišljenja, senzibilnosti za druge, građanske samosvijesti) ovdašnje vladajuće elite ne mare, ne bi nas kao pojedince – sa svojim malim, ali i velikim moćima – trebalo odvratiti od želje za promjenom i ostvarenjem (ne)mogućega.