Istraživanja francuske 'nove povijesti' i povjesničara okupljenih oko 'pokreta' 'Anala' bez sumnje su najviše izmijenila zapadnu historiografiju 20. stoljeća. Počevši od Luciena Febvrea i Marca Blocha preko ikone 'pokreta' Fernanda Braudela do Jacquesa Le Goffa i Georgesa Dubyja, pod plaštem 'Anala' okupljalo se mnoštvo raznorodno orijentiranih povjesničara koji su dubinski izmijenili lice historiografije. Svi analisti nisu činili strogu školu, niti su dosljedno slijedili iste metode; štoviše među generacijama okupljenim oko časopisa Annales kao i među pojedincima bilo je mnogo razlika. Ipak, unatoč teškoći uopćavanja, većina stručnjaka se slaže: analisti su zaslužni za ključno širenje historiografskih tema, diskursa i strategija, za demokratizaciju, otvaranje i uslojavanje povijesti kao discipline. Oni se odmiču od događajne i političke povijesti (povijesti vladara, ratova i poredaka) te istražuju strukture i procese u 'dugom trajanju'. Okreću se ka temama mentaliteta, svakodnevice i privatnog života, marginalnim društvenim grupama i materijalnoj povijesti običnih ljudi te u historiografiju uključuju druge discipline poput psihologije, geografije, ekonomije, antropologije, statistike itd. Neki teže panoramskom, totalnom pogledu na predmet istraživanja i manirom velikih pripovjedača stvaraju impresivne povijesne freske (Braudel). Neki se fokusiraju na detalje: mikropovijest, 'slučajeve' i naizgled nevažne podatke u kojima se reflektira ukupno vrijeme-prostor.

Djevičanski teren

Unutar njihova bogatog naslijeđa, jedan dio čine zajednički istraživački projekti u kojima su sažeta znanja više istraživača koji su djelovali u okviru ili na tragu 'Anala'. Jedan od najpoznatijih takvih projekata je edicija 'Povijest privatnog života' u pet tomova koja započinje s Rimskim Carstvom i završava u suvremenosti, a koju kao urednici potpisuju Philippe Ariès i Georges Duby. Deseci drugih uglednih povjesničara, i analista i mlađih istraživača, sudjelovali su na projektu, tako da edicija predstavlja sumu spoznaja o privatnom životu u gotovo 2000 godina povijesti.

Ideju je koncipirao Philippe Ariès, povjesničar i demograf, utemeljitelj povijesti djetinjstva i obitelji, poznat također po svojim tekstovima o povijesti smrti na Zapadu. Ariès ne pripada magistralnoj struji 'Anala', priključio im se kao već priznat povjesničar, a njegove su radove neki pripadnici 'pokreta' kritizirali. Ipak, on je za ovaj projekt okupio povjesničare, organizirao prve zajedničke seminare i trasirao koncept temeljen sasvim na platformi 'Anala'. Sam, međutim, nije doživio objavljivanje prvih knjiga.

Georges Duby, drugi urednik edicije, do danas je ostao (uz Le Goffa) najutjecajniji kulturni povjesničar srednjeg vijeka; autor je, između ostalih, i u nas kultnih knjiga 'Vitez, žena, svećenik' i 'Doba katedrala'.

U vrijeme nastanka edicije, piše Duby, privatni je život bio istraživački 'djevičanski teren'. U ediciji zato nisu samo sabrani poznati fakti i priče, već je ona zapravo potaknula istraživanja i po prvi put nastojala prikazati složeni kontinuitet i diskontinuitet, trajnost i transformacije oblika privatnosti u dugome trajanju. 'Povijest privatnog života' tako rasvjetljava brojna područja, od onih koja danas uobičajeno smatramo privatnima: obiteljski život, bračne odnose, seksualnost, odnose gospodar-sluga, stanovanje, prehranu i sl., pa sve do krhkih mentalitetnih struktura i specifičnih fenomena za koje se zbog njihove statičnosti ili fluidnosti pretpostavlja da se ne mijenjaju u vremenu. Pri tome, 'Povijest' ima otvorenu strukturu, 'postavlja mnogo više pitanja nego što daje odgovora', pa se pretpostavljalo da će ona potaknuti daljnja istraživanja i 'dubinske razrade' onoga što je tu 'površinski iskopano'. Daljnji razvoj historiografije pokazuje da je tome tako; ta edicija djeluje i danas poput inicijalne igle za lansiranje u brojna nepoznata historiografska i kulturološka područja.

Od Rima do Bizanta. Od rođenja do transformacija.

Više od tri desetljeća nakon pokretanja te glasovite edicije napokon je došao red i na njezin hrvatski prijevod. Izdavačka kuća Mizantrop, poznata po pomno odabranim filozofskim i kulturološkim djelima, objavila je zasada prvi tom 'Povijesti privatnog života' koji obuhvaća period 'Od Rimskog Carstva do tisućite godine', a u pripremi su i ostala četiri. Iako danas u zapadnim okvirima svakodnevica i privatnost više nisu toliko revolucionarna područja istraživanja i iako su interdisciplinarnost i odmak od gole političke povijesti uobičajeni (u hrvatskoj znanosti baš i ne), objavljivanje međašne knjige o tim temama i s takvim pristupom trebalo bi biti izdavački događaj. No, u ovoj sredini izdanje je prošlo skoro neprimijećeno, posebno usporedimo li to s odjekom srpskog izdanja iz 2000. (do danas rasprodanim) koje je potaknulo čak autonomni projekt o privatnom životu Srba u okviru kojeg je, između ostalih, objavljena popularno-znanstvena studija 'Historija privatnog života Srba: od srednjeg veka do savremenog doba'.

Ipak, pohvale izdavaču zbog entuzijazma u objavljivanju ovako kapitalnog djela na hrvatskome, donekle zasjenjuju neujednačena kvaliteta prijevoda i urednički nemar vidljivi u tome izdanju. Prije nego nabrojim neke od problema, kratko ću se osvrnuti na sam sadržaj. Prvi tom 'Povijesti privatnog života' kao zasebni urednik potpisuje Paul Veyne, arheolog, povjesničar i stručnjak za antički Rim, u nas poznat po knjigama 'Jesu li Grci vjerovali u svoje mitove?' i 'Palmira'. Veyne je napisao i poglavlje o Rimskom Carstvu s kojim započinje pregled privatnog života, smatrajući da su Grci zapravo 'esencija Rima' jer su rimska kultura, književnost, društveni poredak itd. zapravo potekli od njih.

Pripovijedanje rimske privatne povijesti Veyne započinje uvidima u svijet djetinjstva, položaj djeteta u obitelji, natalitet i posebno figuru oca i gospodara, da bi opširno ocrtao bračne odnose te dominaciju i hijerarhiju unutar rimske obitelji, znatno šire shvaćene nego danas. Zatim opisuje svijet robova, oslobođenika, konkubina i drugih podređenih skupina, običaje klijentele koja je davala legitimitet nekom gospodaru, odnos vladara prema radu i dokolici, miješanje vlasništva i javnih funkcija, mrežu financijskih poticaja i korupcije te postupni prijelaz od 'građanskog čovjeka' do 'kućnog čovjeka'.

Autor drugog poglavlja 'Kasna antika' vrsni je povjesničar Peter Brown, u nas dosad nepreveden (zanimljivo je o njemu pisao romanist Nenad Ivić). On se fokusira na jedan od onih tektonskih društvenih pomaka koji skreću tijek povijesti, a to je 'promjena jednog oblika javne zajednice u drugi', 'preobrazba antičkog grada u kršćansku Crkvu' te na vrijeme prijelaza iz antike u srednji vijek, prve kršćanske zajednice i vjersku sinergiju, koji su i danas prilično zasjenjeni službenim verzijama crkvene povijesti.

Slijedi poglavlje o stambenoj arhitekturi, javnim i privatnim prostorima i organizaciji domusa (autor Yvon Thébert), i to na primjerima arhitekture sjeverne Afrike, dakle ograničenog koloniziranog područja koje reflektira mediteranski antički makrokozmos. Zatim se obrađuje 'Rani srednji vijek na Zapadu' (Michel Rouche) koji nosi mnoge transformacije, prekide i mutacije, a perspektiva se tu širi na 'barbarski' svijet: nove društvene stratifikacije, zajednički život u rodovima, opsesiju tijelom, probleme bolesti, ideal snage, vitalnosti i prokreacije, nasilje i odgoj u agresivnosti itd. Prvi tom zaključuje intrigantan tekst 'Bizant u 10. i 11. stoljeću' (povjesničarke Évelyne Patlagean) u kojem se, između ostaloga, skreće pažnja na problem nedostatnih povijesnih izvora iz kojih se rekonstruira slika vremena. Sve u svemu: po temama, pristupima i zahvatu u 'tajne' privatnog života riječ je o iznimnom i silno inspirativnom djelu.

Izgubljeno u prijevodu

Prijevod ovoga izdanja, vjerojatno zbog opsega i rokova, potpisuje petero prevoditelja (Jurica Polančec, Mirna Šimat, Leni Bastaić-Svilar, Sana Perić i Dorotea-Dora Held), što samo po sebi nije neuobičajeno, ali zahtijeva sigurnu i iskusnu uredničku ruku u usklađivanju konačne verzije teksta, posebno pojmova, stilistike i ritma. U ovome izdanju nedostaje takav urednički demijurg koji bi, nevidljiv, ali odlučan, iza kulisa uskladio različite autorske i prevoditeljske glasove. Na primjer, tekst Paula Veynea koji otvara cijelu pentalogiju 'Povijesti privatnog života' i koji je za nas posebno bitan, zato što je javno-privatni antički svijet fundamentalan za sve mediteranske kulture i razumijevanje njihova kontinuiteta – nije preveden u duhu našeg jezika. Prevoditeljica, ujedno potpisana i kao urednica izdanja (Dorotea Dora-Held), kao da se mjestimično posvađala s hrvatskom sintaksom i osjećajem za jezični ritam i izraz. Rezultat je kvrgav i zamoran prijevod, s nejasnim mjestima, bez elegancije i pripovjedačke manire. To je dodatno neugodno, zato što je Veyne jedan od prvih koji je ukazao na pripovjedački aspekt povjesničarskog pristupa, a i veličina čitave 'Povijest' dobrim dijelom leži u interpretacijskom umijeću njezinih autora da povežu mnoštvo aspekata privatnog života u jedinstvenu priču.

Nakon što se s mukom probijete kroz prvih 230 stranica knjige (od njih 600-ak), razina hrvatskog prijevoda s drugim prevoditeljima dolazi na očekivanu razinu. No, čitateljevo nepovjerenje je zbog lošeg početka uspostavljeno, pa imate potrebu provjeravati pojmove i preispitivati se jeste li sve dobro razumjeli. Izdanje je inače bogato ilustrirano, a u tekstu se često referira na neke od ilustracija. U hrvatskom izdanju, za razliku od npr. engleskoga, ilustracije su lošije kvalitete, što se prikrilo originalnim i efektnim dizajnom s dvije dominantne boje i preglednim prijelomom (oblikovanje Željko Serdarević). No, osim razlika u jasnoći i tečnosti prijevoda te pojmovnoj neujednačenosti, urednička nedoraslost se vidi u izostanku biografija autora, nejasnim potpisima pod slike i nedosljednom navođenju fusnota (neki se pojmovi tumače, neki ne). Upada u oči i ponavljajuća greška u pisanju imena krovnog urednika izdanja Arièsa – na naslovnici, stražnjim koricama knjige i u uvodnom tekstu pogrešno je imenovan kao Phillipe, dok je u impresumu ispravno naveden kao Philippe. Dva l ili dva p na takvim pozicijama u knjizi nisu periferna stvar.

Tipfeleri, previdi u pronalaženju zamjenskih riječi i stilske nezgrapnosti omaknu se svakom uredniku. No, pažljivim i upućenim urednicima, kakvi su u nas gotovo izumrla bića, to se događa dovoljno rijetko da ne narušava ukupni čitateljski doživljaj knjige, kao što je ovdje slučaj. Šteta što je tome tako, jer novi prijevod prvog toma 'Povijesti privatnog života' vjerojatno nećemo dobiti u naredna tri desetljeća, ako ikada. Ostaje nam nadati se da će drugi tom – koji obuhvaća razdoblje od feudalne Europe do renesanse i koji je uredio sam Georges Duby – biti preveden, uređen i redigiran s više preciznosti, znanja i jezičnog osjećaja.