'Pitanje nije: Fašizam – da ili ne? već Koliko fašizma?. Ono što stenografski nazivamo 'fašizam' strukturni je moment u instalaciji i reprodukciji ovdašnjeg 'semi-perifernog' kapitalizma.' Napisao je to 1995. slovenski sociolog Rastko Močnik u knjizi 'Koliko fašizma?', u kojoj na stanovit način anticipira današnje globalno političko stanje. I dok je u vrijeme nastanka te knjige u javnoj sferi prevladavalo mišljenje da je fašizam povijesna devijacija i da ne može oživjeti u demokraciji i Europi nakon Zida, danas je jasno da (neo)fašizam nadire posvuda u zapadnom svijetu.

Alternativa za Njemačku, grčka Zlatna zora, francuska Nacionalna fronta, proustaške formacije, ultradesni i konzervativni pokreti koji u ime vjere, nacije i obitelji provode tzv. duhovnu obnovu i zagovaraju novu društvenu totalnost. Fobija od stranih radnika, protumigracijske mjere, odbacivanje multikulturalizma, uzlet nacionalizma, ideje o višim i nižim kulturama. Ukratko, fašizam mutira i uspijeva se vrlo dobro kamuflirati u demokratskim sustavima i neoliberalnim politikama. Nije bio moguć samo u jednom opskurnom povijesnom trenutku koji je bio sasvim različit od našega. Moguć je sada, u Europi i ovdašnjem dvorištu. Čak i ako inzistiramo na užem značenju riječi, povijesnom fašizmu i nacizmu, i za današnje pojave koristimo blaže izraze poput radikalna desnica, ekstremizam i sl., ne možemo negirati narav tih pojava i njihovu srodnost s najmračnijom doktrinom 20. stoljeća.

Šamar neoliberalnoj samouvjerenosti

Da bismo danas prepoznali takve (neo)fašističke pojave i potom osmislili politike koje ih mogu poraziti, potrebno je dobro poznavati anatomiju fašizma. To znači poznavati rituale, retoriku i vanjske reprezentacije, ali još više samu građu: naracije, ideje i shvaćanja o društvu, ekonomiji, vlasti, pojedincima.

U takvom prepoznavanju fašizma uvelike može pomoći knjiga 'Šegrtov čarobnjak: Liberalna tradicija i fašizam' izraelskog povjesničara Ishaya Lande. Riječ je o izvanrednoj, dubinski fundiranoj studiji koja pripada onoj rijetkoj grupi knjiga koje mijenjaju uobičajena vjerovanja i uče kako misliti stvarnost. Studija je to koja se ne može lako i brzo pročitati, ali niti lako i brzo zaboraviti. Njezine postavke djelovat će poput šamara današnjoj neoliberalnoj samouvjerenosti, vjeri da je neoliberalizam najsavršeniji od svih mogućih poredaka. No i marksistički demagozi neće osjećati trijumf nakon čitanja jer iako razobličuje liberalizam, Landa ne zagovara socijalizam u njegovu povijesnom ozbiljenju niti stvara neku konkretnu političku platformu. Jedina politička poruka koju izravno artikulira jest zahtjev za još više demokracije.

Fokus Landina istraživanja je na fašizmu i liberalizmu u njihovoj povijesnoj pojavnosti, na onome što su te doktrine značile u određenom vremenu i na koji način su ključni ideolozi, političari, povjesničari, filozofi shvaćali odnos između ekonomije i države, demokratizaciju politike, pitanje rada i prihoda, posjedovanja, upravljanja i dominacije. Landa inzistira na strogom historijskom pristupu i gotovo filološkoj, dubinskoj analizi tekstova odbacujući načelno, ahistorijsko brbljanje i apriorno prihvaćanje općih istina. Precizno i usporedno čitanje djela Oswalda Spenglera, Carla Schmitta, Alexisa de Tocquevillea, Vilfreda Pareta, Alfreda Rocca, Hitlera i drugih omogućava mu da čvrsto utemelji svoju interpretaciju o međusobnoj bliskosti fašizma i liberalizma te demontira brojne mitove koji danas uzrokuju sljepoću prema fašizmu.

Fašizam - odgovor na krizu liberalizma

Nasuprot raširenoj naraciji da je fašizam blizak socijalizmu, tj. naraciji o dva povijesna totalitarizma koji su strukturno jednaki a orijentacijom različiti i okrenuti desno (fašizam) i lijevo (komunizam), Landa smatra da 'fašizam puno toga duguje liberalizmu'. Naime, uobičajena naracija glasi: fašizam i liberalizam su krajnje suprotnosti i fašizam znači 'poraz liberalizma', a dokaz je i to što su se sami fašisti deklarirali kao antiliberali. Analizom stavova o ključnim pitanjima ekonomskog i političkog poretka spomenutih ideologa i političara, Landa dokazuje da je fašizam izniknuo iz liberalizma i krize modernog, kapitalističkog društva. Fašistički ideolozi su doveli do krajnosti shvaćanja koja su propagirali liberali. Fašizam nije pao na Zemlju niotkuda, on nije ne-normalan i karakteru zapadnih društava sasvim stran poredak, niti je proizvod pomahnitalog vođe i šačice njegovih sljedbenika.

Ukratko, fašizam je 'postao moguć zato što je liberalizmu bilo teško nositi se s izazovom što ga je uputio onaj mnogostrani fenomen koji zovemo masovnim društvom'. Otuda i naslovna metafora knjige preuzeta iz slavne Goetheove pjesme o čarobnjaku i šegrtu. Liberalizam je šegrt koji zaziva čarobne metle (moderne radnike) koje su mu isprva korisne, međutim uskoro metle više ne uspijeva kontrolirati i one počinju prijetiti. Šegrt tada zaziva čarobnjaka – u ovom slučaju fašizam – da mu pomogne ponovno uspostaviti red. Fašizam je tako bio 'saveznik liberalizma', nudio je pomoć u kontroliranju mase radništva i osiguravanju premoći starih elita u vrijeme masovnog društva i demokratizacije politike.

Strogo kontrolirana demokracija

Kriza zbog koje je liberalizam pozvao 'fašističkog čarobnjaka' proizašla je iz 'napetosti političkog liberalizma' u kojem svatko može sudjelovati u vlasti i 'ekonomskog liberalizma' koji i dalje stvara velike društvene razlike zbog vlasništva, oporezivanja i eksploatacije. Nakon što je buržoazija preuzela ekonomske resurse od plemstva, ona ih je u 19. stoljeću morala braniti od masa jer mase prije ili kasnije traže da i same dođu do posjeda. Demokratizacija politike, uvođenje parlamentarizma i prava glasa zapravo izaziva prije ili kasnije ekonomske promjene, a na to liberalna posjednička elita nije bila spremna. U trenutku kada je demokratizacija političkog polja zaprijetila gubitkom dobara i privilegija vladara, prizvan je autoritarni poredak i represija da obuzdaju situaciju. Stvari su tada izmaknule kontroli. Zato, po Landi, liberalizam uključuje ambivalentne pojave: s jedne strane otvaranje, snošljivost i slobodu, a s druge zatvaranje, moć manjine i povlastice za odabrane. Ukratko, demokracija je poželjna, ali ne smije izmaknuti kontroli.

Osim preko suštinskih ekonomskih pitanja, Landa analitički dokazuje bliskost fašističkog i liberalnog poretka preko njihovih jednakih ili srodnih shvaćanja o ulogama elita i masa, individualizmu i naciji, načelu postignuća, nužnosti društvene selekcije i preživljavanja samo najboljih. On podsjeća da su mnogi liberalni mislioci (Mill, Tocqueville) i fašistički ideolozi (Rocco) zastupali isto: 'obranu prava manjine imućnih od tiranije većine siromašnih'. Demokracija je u liberalnom poretku prihvatljiva samo u mjeri u kojoj priječi put širokim masama ka vlasništvu i ne ugrožava kapitalizam. Čak je i Hitler, čiji se govori uzimaju kao paradigma za populizam, gajio prezir prema širokim masama (masama slabih) i zastupao ideju o vladanju nadmoćne elite.

Landa nadalje ističe i širok utjecaj eugenike, posebno u stvaranju teze o zrcaljenju prirodnog i društvenog poretka. I liberali i fašisti vjerovali su tako u nužnost selekcije i opstanak samo najboljih kako bi se osigurao vitalizam i društvo spasilo od degeneracije. Iako on o tome ne govori izravno, mnogošto ukazuje na to da današnja neoliberalna mantra o 'izvrsnosti' i način na koji se njome manipulira krije u sebi mnogo elemenata povijesne naracije o 'načelu postignuća' i selekciji koja čuva rasu/naciju/društvo/kulturu od slabosti, onečišćenja i propasti.

Englesko lice fašizma

Knjiga sadrži još mnogo pronicljivih analiza i hrabrih zaključaka, od kojih ću izdvojiti još opservacije o engleskome (i zapadnome) kriptofašizmu te ezoteričnosti politike. Naime, Landa se ne bavi samo talijanskim i njemačkim porecima, nego i zapadnim imperijalizmom i posebno britanskom dvoličnom međuratnom politikom. Tako podsjeća na danas često marginalizirane činjenice da je dio britanske vladajuće elite godinama podržavao fašizam, smatrajući ga odgovarajućim odgovorom na komunizam i lijeve ideje koje su tada zanosile mase. Njemačku su vidjeli kao 'branu od sovjetskog komunizma', pa su prešutno odobravali i osvajanje Čehoslovačke jer je otvorilo put njemačkom prodoru na Sovjetski Savez. Paranoja od komunizma i revolucije masa bila je tolika da su se u realpolitici opravdavala sva sredstva u borbi protiv njih. Landa provokativno poručuje: 'Iako nije postala fašistička, Engleska ipak jest podlegla fašizmu, samo što nas nikad nisu obavijestili o toj činjenici.'

Ezoterija vladajućih

Drugo, za nas danas vrlo bitno upozorenje tiče se političkog diskursa i njemu svojstvene ezoteričnosti koja se previđa među nestručnjacima. Kako bi se istodobno očuvale i (prividna) demokracija i dominacija elita, često se u političkoj sferi koristi kodirani jezik. Zato je za razumijevanje političkih poruka važno ne nasjesti na doslovnost te ići na dubinsko čitanje i odgonetavanje značenja. Ezoteričnost jezika karakteristična je i za današnje političare, pa se oni često 'prave da zagovaraju demokraciju', dok se 'potajno iza leđa masama razvijaju kritički procesi i donose odluke koje nemaju veze s demokratskom agendom'.

'Čarobnjakov šegrt' tako otvara dijalog i razmatra teme koje su krucijalne i za našu današnjicu. Izlažući anatomiju fašizma, demontirajući uvriježene mitove i otvarajući nove perspektive u razumijevanju političke povijesti, ova knjiga omogućava i razumijevanje uzroka 'vječnog povratka fašizma'. Izloženi uvidi pomažu razjasniti neoliberalnu mišolovku i politički status quo: stanje u kojem se vlast mijenja, dok mehanizmi vladanja i društveno-ekonomske postavke ostaju jednake. Zaokret je po Landi moguć jedino uz uvođenje još demokracije. Kako piše u 'Predgovoru hrvatskom izdanju': 'Najbolji mogući lijek protiv radikalnodesničarske i neofašističke politike je da se najzad uvede čista demokracija.'

Što uključuje ta 'čista demokracija'? Je li ona izlaz iz arene mržnje prema drugima ili pak jačanje 'moći odozdo' može značiti neku tiraniju, negativne aspekte egalitarizma, amaterizaciju upravljanja i sl.? Pitanja su to za čije odgovore ova knjiga priprema odličan teren.