Neki junaci ovoga romana također su inficirani stajskom bolešću: neurotični su, nemirni, pokušavaju naći izlaz i udahnuti više zraka. I njihova bolest – kao i kod konja – ukazuje mnogo više na uvjete življenja, kontekst i društveni ambijent, negoli na psihofizičku bespomoćnost oboljeloga. Zapravo, ljudi koji uspiju napredovati u lošim okolnostima ili oni narkotizirani koji ugodno preživaju u svojoj svakodnevici, ne obolijevaju od stajske bolest. Bolest se ne razvija u slučajevima primjerene uklopljenosti u okolinu i pomirenja sa stvarnošću. Ona je izraz nemira koji prethodi svakoj pobuni, ne nužno revolucionarnoj pobuni koju prate velike kolektivne ideje i kolektivne laži, nego prije pobuni pojedinca i njegovu traženju prostora veće slobode. Vezano uz konje, isto govori i protagonistica romana Jelena odgovarajući korumpiranom vijećniku u jednoj, vrlo filmičnoj sceni: 'Njiše mi se konj. U pravu je, prepoznaje kad nešto postane nepodnošljivo, i reagira. To je vrlo zdrava osobina, koju su iz nepoznatih razloga nazvali bolešću.'

Čovjek i životinja

Roman 'Stajska bolest' Slađane Bukovac tako je fikcionalna varijacija na teme odnosa društva i pojedinca, mogućnosti individualnog otpora i traženja vlastitog izlaza – mimo ideoloških staza i društvenih zadatosti – iz kontaminirana područja. To je područje, naravno, hrvatsko postratno i tranzicijsko društvo poharano raznim bolestima i devijacijama: kriminalom, nasiljem, desnilom, tupošću, apatijom.

Teme romana nisu nove, ali su pristup, značenja i diskurs prilično autentični u kontekstu domaće proze. Počnimo od životinja: one u romanu nisu tretirane kao glasnici ljudskih poruka ili utjelovljenja ljudskih karaktera i odnosa kao npr. u 'Životinjskoj farmi'. Njihov svijet nije paralelan s ljudskim kao u kultnoj Tolstojevoj priči 'Tri smrti', već je isprepleten s njime i od njega u mnogome ovisi. Životinje imaju karaktere i vlastite, nimalo pastoralne, životne priče, kao što je ona sažeta u jednoj od niza odličnih mini meditacija unutar romana, onoj o životu Harlekina, bivšeg vrhunskog preponaša i osvajača trofeja.

Riječ je o romanu koji vjerojatno ponajbolje u ovdašnjoj produkciji uspijeva obuhvatiti kompleksnost odnosa između čovjeka i životinje te njihova zajedničkog života. Taj je život nekad ispunjen obostranom privrženosti i bliskosti, nekad ljudskom bezobzirnošću i nemarom, a nekad eksploatacijom i podčinjavanjem, tj. raznim oblicima 'našeg' gospodarenja tuđim životima.

Jelenin izbor

'Stajska bolest', nadalje, ima odlike i kriminalističkog i socijalno-psihološkog romana. Siže je izgrađen povezivanjem raznih motiva: ubojstva žene ispred sigurne kuće, trgovine ljudima, korupcije i kriminala lokalnih vlasti. No od otkrivanja zagonetki tih zločina u romanu su puno važniji psihologizacija likova, međusobni odnosi, ambijent, refleksija društvenih okolnosti na pojedinca i pitanje individualnog izbora.

Roman teče u tri pripovjedna toka i prati tri međusobno povezana lika, s time da Jelenina priča i njezin izbor nose cijeli roman. Naglašeno je to i time što je ona dobila vlastito ime, dok su drugi, iako precizno karakterizirani, reducirani na uloge: Istražitelj, Profesor, Pravednik, Vijećnik Y. Imena imaju i neke životinje: konji Vihor, Harlekin i Tara, i psi Falko i Tango.

Priča se većinom odvija negdje u kontinentalnoj provinciji, uz granicu s Bosnom, u sumornom polunapuštenom selu koje je svako toliko odsječeno zbog plavljenja obližnje rijeke. Jelena tu živi s Pravednikom na farmi konja; brinu se za stare i islužene konje, one koji više nisu korisni, već samo povremeno posluže za terapijsko jahanje. Barem tako misli Jelena, dok se ne pokaže da Pravednik nekad koristi konje i u druge svrhe, pravdajući to onako kako se i inače često pravda kriminal – nužnošću da se preživi.

Poput Vihora, Jelena je dugo u nekoj vrsti polusvjesnog transa; zaglavila je u rutinskoj svakodnevici i mučaljivom, emotivno disfunkcionalnom odnosu s Pravednikom i istovremeno ispunjena brigom i odanošću za životinje. Dopisuje se povremeno s Profesorom, postarijim prvakom borbe za ljudska prava koji, iako rezigniran, nastoji sačuvati proaktivan stav prema stvarnosti. Izvjestitelj je pak Jelenin susjed i usamljeni lokalni dopisnik novina koji će povezati kriminalne konce priče.

U jednom trenutku Jelena – koja se čini smušenom i slabom (ne i bespomoćnom) da bi promijenila život – počinje djelovati, pa sjeda u sedlo i kreće tražiti zadovoljštinu za sebe i svoju farmu. Scena njezina jahanja kroz pusti grad prikazuje oslobođenje iz boksa vlastite pasivne neurotičnosti. Jelena je oblikovana kao neobičan spoj melankolične provincijalke bez ambicija, otkačene heroine iz skandinavskih krimića i osobenjakinje koja na kraju romanu, na istoj životinjskoj farmi, počinje sama graditi svoju sreću.  

Na periferiji

Autentičnost koja se prepoznaje u tematizaciji odnosa ljudi i životinja, karakterizaciji i izborima likova, proteže se i na druge aspekte romana. Tako je pozornica romana zabačena: periferija periferne zemlje – istovremeno nespektakularna za velike prevrate i neudobna za anestezirani građanski život. Društveni milje je surov, a atmosfera sumračna – rekla bih prilično realna. Uz normalizirani kriminal svake vrste, tu su i prikrivena ekološka katastrofa (opasni otpad u cementari), nacionalizam, štand- i šverc-ekonomija, izbjeglice i refleksije svjetske politike na europskim granicama. Vrlo su zanimljivi dijelom u kojim se propituje odnos ovdašnjih ljudi prema selu, tj. opreka urbanoga i ruralnoga i trajno prevladavanje onoga mentaliteta koji je Radomir Konstantinović davno nazvao palanačkim. U tom društvenom okolišu nasilnici ubijaju svoje obitelji, lokalni moćnici trguju ljudima i u ratu i u miru, nezaposleni desničari truju pse. Tu prevladavaju 'teški temperamenti bez diplomatskih vještina', ljudi 'koje uzrujava bilo kakva tuđa aktivnost' i koji, po navici, mrze one od sebe različite. Autoricu zanima kako stvoriti vlastitu nišu za preživljavanje u takvoj stvarnosti.

Autentičnost glasa i optike

Za razliku od stereotipnih načina prikazivanja tranzicijske stvarnosti u domaćoj književnosti, npr. prekrcavanja romana prizorima iz crne kronike čime se umjesto šokiranja postiže samo efekt pornografske dosade, u 'Stajskoj bolesti' pristup je drukčiji. Bukovac ne igra na kartu spektakularnosti nasilja, ne pribjegava naturalizmu niti površno niže opscene scene. Nju zanimaju struje ispod površine, mjesta gdje se stvara dominantni tijek društvenog i privatnog života. Njezin pripovjedni glas nekad ima meku, poetičnu notu, posebno u prikazu ljudske i životinjske povezanosti; drugdje je analitičan pa detaljno i slikovito obuhvaća svakodnevicu, dok na trećem mjestu poprima fenomenološki ton i približava se esejizmu. Razni iskazi su ujednačeni istim, sporim ritmom. U komponiranju romana ima i nedostataka, poput slabijeg povezivanja nekih sekvenci ili sitnih neujednačenosti, no sve to ne mijenja opći vrlo pozitivan dojam. 

I ono što je za roman iznimno bitno – autorica se kloni propisivanja ispravnog recepta za pobunu, manifestnog zastupanja velikih ideja i razmetanja aktivizmom. Ona pokušava u okviru jednog romanesknog svijeta trasirati put mogućeg otpora junaka. Možete se s njime slagati ili ne, može vam djelovati kao ohrabrenje individualnoj pobuni ili kao eskapistički povratak prirodi. U svakom slučaju, taj je mogući otpor izboren samostalno i utemeljen u konkretnoj priči. Kolektivna vjerovanja i kolektivna rješenja ipak – čak i kada ih zagovaraju romani – prečesto mirišu na ideološke dogme i manipulacije.

Slađana Bukovac: Stajska bolest, Sandorf, Zagreb, 2016.