'Samo su dva iskonska straha, jesi znala to? Rodiš se sa strahom od glasnih zvukova i strahom od padanja… Ostalih stotinu fobija naučiš od bližnjih. Neke te čuvaju od opasnosti, da. Ali, većina je tu samo da zbija šale s našim životima.' Tim riječima započinje roman 'Ciganin, ali najljepši' Kristiana Novaka. I doista, genski zapis ne bilježi većinu čovjekovih strahova. Njih usvajamo s odrastanjem; točnije – strahovima nas uči kultura. Bojati se pa zato graditi brane prema van, stalno očekivati udar pa zato biti spreman na protudjelovanje, čak nasilje, postali su uvjeti današnjega društvenog dogovora.

Kultura je ta koja (između ostaloga) u nas ucjepljuje strah od Drugoga; ona od toga što je 'neznatno ili donekle različito' stvara ono 'fundamentalno i sasvim različito'. U kulturi se formiraju i dalje prenose brojne predodžbe, naracije i stereotipovi o 'nama' i 'njima', o poznatom i nepoznatom, pozitivnom i negativnom, čistom i prljavom. U kulturi dolazi do dramatizacije postojećih međuljudskih razlika na način da se vlastiti identitet smatra boljim i više vrijednim, dok se identitet Drugoga demonizira ili pak prikazuje manje bogatim i manje vrijednim. U ime zaštite 'naše' kulture i 'našeg' identiteta pale se alarmi, proglašava opća opasnost, pa zato i ostaje dojam da, riječima jednog sociologa, živimo u 'permanentnom izvanrednom stanju'.

Kruno Lokotar urednik je i novog romana Kristiana Novaka

Istina u zrcalu

Ono što je započelo 'strahom' završava 'identitetom'. Naime, posljednja rečenica 'Ciganina, ali najljepšega' glasi: 'Od nadležne socijalne službe traži se (…) utvrđivanje identiteta.' Čitav Novakov tekst između prve i posljednje rečenice može se interpretirati kao odlično osmišljena i suvereno izvedena književna varijacija na ključne teme ljudskog postojanja: odnosa između identiteta i alteriteta, potrebe da sebe odredimo u odnosu na drugoga i kulturološke uvjetovanosti da, u tom procesu samospoznavanja, tog drugog redovito zamišljamo i tretiramo kao suprotnost i prijetnju.

Konkretno, 'Ciganin, ali najljepši' tematizira niz dramatičnih odnosa između matične/hrvatske i manjinske/romske kulture, između poznate/europske i nepoznate/bliskoistočne kulture, između domaćeg i izbjeglog stanovništva. No, napetost ne raste samo među različitim kulturama, nacijama ili grupama s kojima se graniči, već se Drugi detektira i unutar vlastite kulture ili grupe, kao onaj/ona koji/a prekoračuje zadane norme i ne ponaša se u skladu s očekivanjima većine.

Strah od Drugoga stoga je istodobno i strah da Drugog ne prepoznamo u sebi, a sebe u Drugome; to je, dakle, i strah od moguće bliskosti i sličnosti, od prepoznavanja u zrcalu. I o toj drami svih nas kao pojedinca također govori 'Ciganin, ali najljepši'.

Roman dijaloga

Novak zapravo sasvim književnim sredstvima i književnim diskursom, znači kroz pripovijedanje, suodnos likova, različite situacije, značenjsko uslojavanje itsl. uspijeva demontirati uvriježene predodžbe i stereotipove – kako pozitivne tako i negativne – o 'nama' i 'njima' i obuhvatiti u jednoj priči složenost i ambivalentnost svojstvene stvarnom životu. Za razliku od opsesije vlastitim iskustvom, 'tiranije ispovijedanja' i manjka imaginacije u dijelu autobiografske proze, Novak se izmiče iz udobnosti vlastitoga 'ja' i izlaže drukčijem zamišljenom iskustvu, osluškuje tuđe glasove i ispisuje tuđe priče.

U romanu se tako izmjenjuju četiri različita pripovjedača: Milena, usamljena četrdesetogodišnjakinja zaljubljena u puno mlađeg Roma, Nuzat, kurdski izbjeglica na putu prema Francuskoj, Plančić, policijski inspektor koji istražuje ubojstvo, i Sandi, Rom i Milenin ljubavnik koji pola romana lebdi između života i smrti. Sižejno vezivo čini ubojstvo, tijela nađena u zoru u međimurskoj šumi, blizu granice. No, roman nije složen po rašomonskoj shemi po kojoj se zločin sagledava iz raznih kutova pa se tako na kraju otkrije ubojica. Ubojica tu čak i nije presudan; važniji su različiti glasovi i različite optike, drukčija iskustva i mogući izbori.

Svaki pripovjedač govori vlastitim glasom jedinstvene boje, tonaliteta i ritma. Svaki ima svoju perspektivu, logiku, opsesije, osjećanja, ukratko svoj jezični i misaoni kôd. Riječ je o dosljedno provedenoj dijaloškoj romanesknoj formi, tj. polifoničnoj strukturi (Bahtinovu idealu) koja u romanu kao žanru može dobiti svoju osobitu realizaciju. Pisati u višeglasju doista je teško i pisac se izlaže opasnosti da izgubi kôd i čitatelje, umjesto dijalogu, izloži zbrci šumova. Zato se u 'Ciganinu, ali najljepšem' pokazuje i autorova hrabrost da odabere teži put i da se prepusti imaginaciji.

Izopćenik ili pripadnik

Sva ta četiri lika u romanu nisu 'glasnogovornici' svoje etničke ili socijalne grupe, nisu ni markeri kojim se podcrtava esencija nekog kolektivnog identiteta. Oni su, štoviše, stalno u opasnosti da budu izopćeni iz svoje kulture/grupe. Oni žive vlastitu dramu o pripadanju i nepripadanju, lojalnosti kolektivu i dosljednosti vlastitim željama i uvjerenjima. To se jasno vidi u karakterizaciji i pozicioniranju Sandija – koji nije 'tipičan Cigo', i Nuzata – koji nije 'tipičan izbjeglica'. Preko njihovih se priča pokazuje koliko su uobičajene predodžbe o homogenim i zatvorenim identitetima – romskoj zajednici/getu i izbjegličkoj koloni/kampu – površne i pogrešne.

Takve esencijalističke predodžbe o Drugima često se njeguju u novinarskom izvještavanju, pa se u podtekstu romana čita i kritika medijske stereotipizacije i egzotiziranja Roma, izbjeglica i njihovih života. Zapravo u svakom segmentu prikaza odnosa prema manjinama, prognanima i 'podčinjenima' autor se trudi unijeti slojevitost i izbjeći plošnu, površnu i unificirajuću optiku. Na taj način on odgovora i na onu temeljnu etičku dvojbu koja stoji pred autorom, dvojbu o tome: imam li ja pravo pisati o životu drugih; imam li pravo ispričati priču u ime jednog Roma ili Kurda, jedne marginalizirane žene?

Na te se teme nadovezuje i kritika ljudskopravaške retorike, pozerskog aktivizma na društvenim mrežama, tuposti političke korektnosti i specifičnog vida humanitarnog turizma (bezbrojna putovanja po konferencijama). Nju često iznosi inspektor Plančić; u jednoj sceni npr. priča o tome kako je od brojnih konferencija održanih u sklopu europskog desetljeća Roma samo na jednoj doista sreo Romkinju. Tražila je nešto konkretno: novac za osnivanje centra za pomoć romskoj djeci pri učenju, a 'kad je izložila plan i rekla da joj ne daju novce, jedna udrugašica iz publike zamolila ju je da ispriča na koje je sve načine teško biti žena u romskoj zajednici'.

Tamni slojevi

U građenju tih složenih odnosa napetosti između različitih kultura te između pojedinca i grupe, tj. individualne i kolektivne psihologije, pokazuje se koliko je ovaj autor spreman i opremljen ići u dubinu, u podsvjesno, u istraživanje mračnih slojeva društvene tektonike. U njegovu prethodnom romanu 'Črna mati zemla' to dubinsko sondiranje ljudske svijesti odražavalo se u motivima dječjeg, ali i fantazmagorijskog i mračnog svijeta uz Muru. U ovom se romanu kao takvi jezični znakovi javljaju zapušteni rudnici, rahla zemlja, rupe, kombi bez prozora s ilegalnim migrantima ili pak crteži ugljenom po zidu u jednoj romskoj kući. Tamni slojevi, kopanje u dubinu, mučna atmosfera u kojoj hrvatsko selo nalikuje onom iz filma 'Psi od slame' Sama Peckinpaha, prepleću se sa scenama kratkotrajne strasti ('savršenstva u trenutku', kaže Milena), duhovitim krokijima o mentalitetima i poetiziranim, donekle halucinantnim iskazima umirućeg Sandija.

Ukratko, 'Ciganin, ali najljepši' izniman je roman i zbog svoje jezične dotjeranosti i dijaloške forme; i zbog tematike, značenjske mreže i snažne imaginativnosti. Roman koji dokazuje kako književnost doista ima moć obuhvatiti i protumačiti kompleksnost svijeta oko nas. Nadam se da će takav roman imati ovdje i dugo trajanje.

Kristian Novak: Ciganin, ali najljepši, OceanMore, Zagreb, 2016.