Portal o ruskom društvu i kulturi Russia Beyond (koji ima i hrvatsku verziju) nedavno je objavio popis od 112 najboljih ruskih pisaca svih vremena. Iako je takav 'best of' žanr zapravo ne-znanstven te komodificira književnost i banalizira literarne vrijednosti, njegova je uloga ipak pozitivna. Naime, u vremenu prevlasti analfabetizma u kojem se zazire od 'ozbiljne književnosti', a dubinskom čitanju pretpostavlja gledanje sličica ili klikanje, skrolanje i prelijetanje leadova, takvi prilozi vraćaju u fokus književni tekst, književnu vrijednost i predano čitanje.

Sve u svemu, na toj listi portala Russia Beyond našla se većina najcjenjenijih ruskih pisaca, i to uvrštenih prema prevladavajuće književnim, a ne politički ili ideološki motiviranim kriterijima. Očekivano, vrh liste zauzeli su klasici, dok je najviše rangirani suvremeni pisac (na 25 mjestu) Jevgenij Vodolazkin. On je tako pretpostavljen sjajnim ruskim suvremenim autorima/icama: Borisu Akuninu, Vladimiru Sorokinu, Viktoru Pelevinu, Ljudmili Petruševskoj i dr. I dok su u nas njihova djela prevedena i čitana (iako nedovoljno, s obzirom na vrijednost), tek je nedavno na hrvatskom objavljen prvi Vodolazkinov roman Avijatičar. Za razliku od toga, na srpskoj je sceni ovaj autor višestruko prisutan (u prijevodima, gostujući na sajmovima), što je dobrim dijelom odraz prevoditeljske tradicije, kontinuirane kulturne razmjene i politike prevođenja koja je uvijek povezana i s geopolitičkim odnosima u dugom trajanju.

Književna garda za Avijatičara

Vodolazkina, dakle, hrvatska publika tek treba otkriti i pozicionirati na svojoj čitateljskoj mentalnoj mapi. Riječ je o vrlo prevođenom i od kritike hvaljenom romanopiscu poznatom najviše po romanima Lavr (nagrađen 2013. važnom nacionalnom nagradom Boljšaja knjiga) i Avijatičar (nagrađen 2016. istom nagradom /drugo mjesto/). Uz to, Vodolazkin je stručnjak za srednjovjekovnu književnost, učenik slavnog Dmitrija Lihačova te autor niza znanstvenih knjiga i publicističkih članaka.

Iako su mu i u pisanju fikcije vrlo važna povijesna zbivanja, historiografska znanja i dokumentarni izvori, Vodolazkinova proza nije historicistička niti realistička u prikazu nekoga vremena. Tako je i Avijatičar, prije svega, inovativno zamišljen i izvanredno ispripovijedan roman u kojemu se prepleću elementi povijesnoga, kriminalističkoga, ljubavnoga, psihološkoga i idejnog romana, a parafrazira se prije žanr hagiografije negoli biografije. Iako napisan u starinskoj formi dnevnika, roman je sasvim suvremen i dinamičan. Vodolazkinova imaginacija i sloboda oblikovanja dijelom proizlaze i iz blistave ruske romaneskne tradicije u kojoj ruku pod ruku idu fantastika i realizam, naracija i metafizička razmatranja, avangardizam i konvencija, memorija prostora i teror vremena. Književnu pistu s koje je uzletio Avijatičar trasirali su tako Andrej Bjeli (s Petrogradom), Bulgakov (s ranim prozama), Dostojevski (sa Zločinom i kaznom), Bunin (s lirskom prozom Život Arsenjeva), Blok (s pjesmama, među kojima i onom „Avijatičar“, višestruko citiranom i kodiranom u romanu).

Vršnjak stoljeća

U Avijatičaru se kroz pojedinačnu sudbinu nastoji odraziti i ruska prošlost i suvremenost, i vrijeme diktature i vrijeme demokracije, uopće čitavo stoljeće: ne samo ključni događaji, nego društvene mijene, kolektivne ideje i osobni izbori. Pri tome, autor nije odabrao istrošen model romana-freske u kojem se „velika“ povijest tematizira preko njezina odraza na sudbine više generacija jedne obitelji. Upravo suprotno, ovdje se cijelo stoljeće zbija u jednom liku: u Platonovu koji je njegov „vršnjak“.

Platonov je rođen 1900., odrastao je u predrevolucionarnoj građanskoj sredini, preživio revoluciju, vlast Sovjeta, 'komunalke' i logore. On je 'vršnjak 20. stoljeća', ali je dobar dio stoljeća propustio – bio je tu, ali opet kao da nije. Naime, Platonov je u boljševičkim čistkama ranih 1930-ih deportiran u logor na Soloveckim otocima u Bijelome moru. Riječ je o jednom o najozloglašenijih logora, „majci Gulaga“ kako ga je nazvao Solženjicin, u kojem je bilo zatočeno stotine tisuća ruskih intelektualaca (među njima i Lihačov), protivnika režima, kao i kriminalaca, koji su uz ostalo poslužili i kao radna snaga za Staljinov graditeljski pothvat: kanal Baltik-Bijelo more. Za nas je zanimljivo da je na Soloveckim otocima neko vrijeme robijao i jugoslavenski komunist Karlo Šnajder čija je knjiga 7000 dana u Sibiru, objavljena 1970-ih, iznimno važno svjedočenje o Staljinovu teroru i otriježnjenju od ideoloških dogmi.

Mnemozinina nit

Platonov je u logoru završio u grupi „lazara“, robijaša koji su podvrgnuti znanstvenom eksperimentu zamrzavanja u tekućem dušiku. Nehumani pokusi nad zatvorenicima, znamo, sastavni su dio svih koncentracijskih lagera totalitarizma. Neočekivano, Platonov je preživio (ni krionika u realnom svijetu još ne bilježi takve slučajeve). Odmrznuli su ga u 1999. godini, pa se kao fizički 32-godišnjak i duhovni 100-godišnjak probudio u sasvim drukčijem vremenu. Vremenu u kojem su svi njegovi suvremenici ili pokojni ili potpuno ostarjeli, u kojem nema logora, boljševičkog nasilja, progona, denunciranja, zajedničkog stanovanja. Vremenu koje je formalno demokratsko, tehnološki napredno i slobodno, ali ipak kontaminirano svojim ideologemima, dogmama i etičkim dubiozama.

Platonov se najprije ne sjeća svoje prošlosti, pa ga njegov doktor potiče na pisanje dnevnika kako bi obnovio pamćenje. Upravo od trenutka njegova buđenja u novom dobu počinje ovaj roman, pa se dalje kroz dnevničke zapise postepeno odmotava Mnemozinina nit. U početku njegovo sjećanje čine maglovite predodžbe koje izviru iz nesvjesnoga da bi s razvojem romana slike postajale jasnije i složenije omogućujući čitatelju rekonstrukciju prošlosti i Platonovljeva života. U tom ispisivanju procesa sjećanja vidi se izvanredno autorovo pripovjedačko i jezično umijeće (i prevoditeljev talent) da iskaže neiskazivo i otkrije unutarnje mehanizme ljudske psihe. U podtekstu romana traje stalni dijalog o pamćenju i amneziji, pri čemu se posebno demontiraju uvriježene predodžbe o 'velikoj' i 'maloj' povijesti i problematizira sam sadržaj, važnost i autentičnost svega što danas smatramo poviješću.

'Sa slobodom nije došla radost'

Fantastična zamisao da se čovjeka jednog vremena transponira u drugo vrijeme, omogućava piscu da na začudan način prikaže upravo to novo, naše vrijeme. Čitatelj promatra suvremenost u drukčijoj optici, kroz oči 30-godišnjaka koji je preživio cijelo stoljeće: revoluciju i smjenu epoha, logor i torturu, prijateljske izdaje i izgubljenu ljubav, stalni strah koji je dijelio s milijunima ljudi da lako, bez jasnog razloga, može zauvijek nestati. U drugom dijelu romana optike se utrostručuju pa se Platonovljevi zapisi izmjenjuju s onim njegove nove-stare ljubavi Anastazije i doktora Geigera. Šteta je dalje otkrivati tijek romana i sve motive, simbole i značenja. Zato ću samo dodati da se na kraju sve ciklički povezuje u kompaktnu i smisleno izgrađenu cjelinu.

Kao čovjek starog kova Platonov se našao u vremenu narcističke kulture, vladavine profita i ideologije tržišta. Ljudske sudbine su sada roba, vladajuća filozofija/religija je reklama i bez pravog marketinga nema životne sreće. Njegova priča postaje proizvod, njome se trguje i zarađuje; ona čak postaje brend. Uz to, vlast je jednako korumpirana i njezina glavna misao vodilja je i dalje pod-svaku-cijenu-ostati-na-vlasti. Otvorena represija je zamijenjena skrivenom, a diktatura kaosom. Jednostavno, kako kaže Platonov, 'sa slobodom nije došla radost'.

Revizionizam i ravnoteža

Kritički potencijal romana tako je usmjeren podjednako i na boljševizam i Staljinov model totalitarne države i na suvremenu demokratsku vlast i način na koji ona kontrolira pojedinca, znači na društvene anomalije i starog i novog poretka. Među mnogim refleksijama o povijesti i moći kojima je protkana ova knjiga vrlo su zanimljive teza koje iznosi sam Platonov, a po kojima je „diktatura ipak odluka društva“, „Staljin tumač narodne volje“, dok „narod uvijek nalazi onoga tko mu je u tom trenutku potreban“. Time se sugerira da totalitarni sustavi počivaju na samovolji vladara i izgrađenoj represiji, ali i na širokoj narodnoj podršci i šutljivoj većini koja takve sustave održava svojim ne-djelovanjem.

U vaganju totalitarnosti različitih epoha i sustava (što je domaća top-tema), Vodolazkin uspostavlja ravnotežu. On ne demonizira bez ostatka jedan poredak i divinizira drugi, niti s postolja zbacuje jedne i postavlja druge spomenike, a narod amnestira svake odgovornosti. Ipak, nenametljivo, ali primjetno, on afirmira neke etičke, opće-humanističke vrijednosti, upućujući stalno u romanu na ontološka, metafizička, filozofsko-religijska pitanja o tajni života. Između ostaloga, Avijatičar je tako i roman-ideja, ali pisan tako čitljivo i intrigantno da sva ta intelektualistička razmatranja ne zasjenjuju druge njegove aspekte, prije svega, ljepotu literarnosti.

U Avijatičaru se odlično demonstrira kako se sasvim romanesknim sredstvima može kritički pisati o mitemima povijesti i sadašnjosti bez da sve skupa miriše na revizionizam. Na primjer, onakav revizionizam kakav su na ovim prostorima u svojim povijesnim romanima prakticirali Dobrica Ćosić, Ivan Aralica i drugi pisci.

Dobar povijesni roman uvijek je i roman o suvremenosti, a dobar pisac onaj koji umije u pisanju izbjeći zamke ideologije i kolektiviteta. Takav roman teško da može imati prosvjetiteljski ton i mobilizacijsku ulogu kakve su imali neki romani spomenutih autora. Na njega se vlast ne može pozivati kao na svoj propagandni materijal. Fikcija je tu nadmoćna nad svakom dogmom. Kao takvog, Avijatičara doista preporučujem za čitanje.

Jevgenij Vodolazkin: Avijatičar, s ruskoga preveo Igor Buljan, Naklada Ljevak, Zagreb, 2018.