Prva priča Lucije Berlin koju sam ikad pročitala govorila je o djedu zubaru i alkoholičaru koji je radio najbolja umjetna zubala u Teksasu i kojem jedne nedjelje unuka povadi sve zube da bi mogao i sam sebi staviti zubalo. Priča se odvija u deliričnom ritmu, puna je bizarnih detalja koji izvanredno ocrtavaju karaktere i ambijent. Vrećice čaja koje u usnoj šupljini zaustavljaju krvarenje, boca viskija kao anestezija, prljavi laboratorij s plamenicima, djedovi albumi puni izrezaka o Japancima, Nijemcima i raznim zločinima, ploča s natpisom 'Dr. H. A. Moynihan. Ne primam crnce', bakine prijateljice koje bdiju uz njezinu samrtnu postelju čitajući Bibliju, unuka koja je izbačena iz škole jer je udarila časnu. Na desetak stranica priče otvara se tako jedan uzbibani fikcijski svijet pun markera na stvarnost i toliko osebujnih likova da vam neizbježno pada na pamet kako sve to mora da je potaknuto dijelom autentičnim autoričinim iskustvom.

Mali dragulji

Priča o ludom djedu zubaru pod naslovom 'Dr. H. A. Moynihan' vjerojatno je, kao meni, i mnogim drugim čitateljima bila prvi susret s književnošću Lucije Berlin. Naime, ta priča otvara njezinu zbirku 'Priručnik za spremačice' objavljenu u originalu 2015., i to 11 godina nakon njezine smrti (na hrvatskome zbirka izlazi 2017. u izdanju OceanMora). Iako je Berlin objavila 70-ak priča u nekoliko zbirki za svoga života i iako je bila čitana u užem krugu, tek s posthumnim objavljivanjem te zbirke njezina književnost postaje prepoznata i priznata među kritikom i širom publikom. Ubrzo po objavljivanju knjiga je uvrštena na najuglednije bestseler liste i godišnje izbore, dobiva važne nagrade, a o pričama i burnom životu Lucije Berlin piše se u poznatim zapadnim medijima (od Vanity Faira do London Rewiev of Books), tako da je 'najbolje čuvana američka književna tajna' konačno otkrivena.

Sve priče koje slijede nakon ove o djedu Moynihanu u prvoj posthumno objavljenoj zbirci zapravo su mali dragulji. Razorne i suptilne, ironične i suosjećajne, posebno prema životu žena u američkoj provinciji, ekspresivne i melankolične. Nekad pankerski izravne u prikazu obiteljskog života, nekad profinjeno sugestivne, čak melodramske. I što je najvažnije: sve su odlično napisane, s umijećem najboljih autora/ica kratkih priča i u maniri specifičnog 'čehovjanstva', kakvo su u američkoj prozi i kulturi njegovali mnogi modernisti. Sve u svemu, čitanje samo jedne knjige Lucije Berlin iznimno je čitateljsko iskustvo, ono koje vas intimno dira na način na koji to čini velika književnost.

Neiscrpnost običnoga

Druga njezina zbirka priča 'Večer u raju', nedavno objavljena na hrvatskome (iznova u OceanMoru i odličnom, tečnom prijevodu Vjere Balen-Heidl), na gotovo je istoj razini kao i prva. Između njih postoji mnogo sličnosti: od likova i mjesta do motiva i semantičkih čvorišta, a i mnogo razlika, jer Berlin o istome piše stalno različito. Takvo umijeće mijenjanja perspektiva dok se piše npr. o raspadajućim ljubavima, ženskoj emancipaciji, ovisnosti ili provincijskoj sredini koja svodi život na malu mjeru pokazuje svu neiscrpnost građe iz 'običnog života' u rukama pravog/e pripovjedača/ice.

Paralele između tih dvaju zbirki vidljive su već od prve priče 'Muzički neseseri' u kojoj srećemo baku Mamie, ženu onog djeda zubara iz prve zbirke, koja sad sama čita Bibliju te se prikazuje kao anđeoska zaštitnica pripovjedačice, ona koja razumije i zna opraštati. Odnos provincije prema strancima koji je u prvoj priči o djedu natuknut spominjanjem zabrane da se unuka igra sa susjedima Sirijcima, u drugoj priči postaje dinamički motiv. Pripovjedačica i njezina prijateljica Sirijka od vrata do vrata prodaju kartice u igri u kojoj je nagrada (nepostojeći) muzički neseser. Avanturizam ih vodi preko granice, u meksički Juarez (sinonim opasnoga grada) u krčmu u kojoj jedne večeri također trguju (u atmosferi sličnoj onoj u Bolañovim 'Divljim detektivima'). Ženska želja za neovisnošću, svijetom i uzbuđenjem (npr. kod Čehova iskazana u glasovitoj replici triju sestara 'U Moskvu, u Moskvu!'), često se kao tema varira u ovoj zbirci, npr. u prikazima djevojaka koje opčinjeno zure s večeri u vatru dimnjaka jedne talionice ('Ponekad ljeti') ili prikazu mladenačkih žudnji i gubitka nevinosti u priči 'Andado', napisanoj u duhu turgenjevljevskih doživljaja sa sela i gotskih priča Angele Carter.

Žudnje u noći iguane

Da naizgled ni iz čega Lucia Berlin jezikom stvara magiju pokazuje priča 'Dnevnik putovanja' u kojoj nema nikakva spektakularnog obrata ili događaja, ali se ipak sve nepopravljivo mijenja dok djevojka putuje iz Santiaga u Ameriku na studij presjedajući u nekoliko gradova. Za razliku od toga, u nekim pričama naglašeno je završno poentiranje, pa bi one mogle poslužiti kao ogledni uzorak za učenje pisanja u formi toga žanra (npr. 'Kad trešnje procvjetaju' i 'Čuvar brata svoga'). U nekim pričama pak dolazi posebno do izražaja dijalogičnost i sposobnost autorice da mijenja glasove i transponira autobiografske fragmente u različite fikcijske situacije i likove, pa se jedna priča odvija kao vrtoglavi dijalog dviju bivših žena koje se odaju alkoholu ('Supruge'), a jedna kao sučeljavanje dviju optika: susjede-koja-zabada-nos-u-tuđi-život i junakinje-koja-nastoji-živjeti-svoj-život ('Moj je život otvorena knjiga').

Uz takvu tematsku i formalnu raznolikost, Berlin postiže sugestivnost, emotivnost i formalnu kompaktnost i na mikrostilskoj razini, u tehnici pletenja teksta u kojoj veliku važnost imaju brojni vizualni detalji, kulturološki signali, efektno montiranje s naglim prelazima i iščašene perspektive. U naslovnoj priči zbirke 'Večer u raju' izvanredno je prikazana atmosfera večeri u hotelu Oceano, nakon snimanja 'Noći iguane' u kojoj se redatelj Señor Huston, Ava Gardner i dr. miješaju s lokalnim dilerima, žigolima, barmenima i bogatim usidjelicama, svi skupa opijeni meksičko-američkom egzotikom u traganju za osobnom srećom.

Mladi mjesec

Za razliku od prve zbirke priča u ovoj više dolazi do izražaja takva kulturna heterogenost: specifičan kolorit Teksasa, pograničnog područja i hispano-kultura. U tome je možda i presudno stvarno autoričino iskustvo, njezina česta seljenja u djetinjstvu zbog očeva posla i životna putanja koja uključuje Aljasku, Idaho, Montanu, Arizonu, Čile, Mexico, Colorado, Californiju... Identitet pojedinog mjesta (npr. El Pasa) za smisao i razvoj priče imaju veliku ulogu. Važni su također i razni mikrokozmi, u prvoj zbirci to su npr. bolnice, Hitna služba ili praonice rublja, a u drugoj velike polunamještene kuće, susjedstva ili krov s kojeg junakinja promatra božićnu proslavu u svome domu.

Uopće, udio autobiografskoga u prozi Lucije Berlin je dosta važan, iako to samo po sebi ne jamči književnu vrijednost. Sudeći prema njezinoj biografiji i nekim navodima iz knjige uspomena objavljene na engleskome, ona je često fikcionalizirala vlastita iskustva svoja tri braka (indikativno, na jednom mjestu spominje muža kipara koji ju je želio preoblikovati i muža džezistu koji s njom nije razgovarao), života s četvero sinova, muževljeve ovisnosti, majčina i vlastitog alkoholiziranja, raznih poslova (rada u bolnici, pospremanja kuća, pisanja).

U svim tim pričama ženski su karakteri dominantni, a teme ženske emancipacije i podređenosti, (ne)komunikacije u obiteljskim i bračnim vezama, ograničenja sredine, solidarnosti, prava na vlastiti izbor i ljubav zapravo ključne. Berlin se tako pridružuje povorci suvremenih majstorica pripovijedanja (poput Alice Munro, Margaret Atwood, Dubravke Ugrešić) koje borbu za žensko oslobođenje izvanredno prevode u jezik književnosti. Posljednja priča iz ove zbirke 'Luna nueva' primjer je toga: dvije žene: mlada pripovjedačica i starica zajedno plivaju u bazenu uz ocean. Sumrak je, na nebu mladi mjesec, u daljini pjevaju marijači, a one u jednom trenutku prepoznaju sličnu sudbinu, slično 'oslobođenje'. Iako, s humorom primjećuje prva plivačica: ''oslobođenje' – bila je to tako američka riječ'.

Ukratko, Lucia Berlin stvara blistave i moćne priče. Prave male dragulje.