Svijet je doista malen, pogotovo ovaj naš. Sudbina je htjela da Radu Dragojevića, čovjeka čija se knjiga o Stipi Šuvaru nedavno - u izdanju Srednje Europe, kuće specijalizirane za povijesnu literaturu - našla na policama knjižara, za potrebe ovog intervjua portretira Šuvarov sin Ranko, fotograf koji nam je dodijeljen od strane agencije Cropix. Koliko je emocija prošlo njihovim tijelima prilikom tog susreta znaju samo njih dvojica.

Što se tiče knjige i književnog debitanta Dragojevića, valja reći da je odradio sjajan posao, što je posebno impresivno ako znamo da čovjek nije profesionalni povjesničar, što je u ovom slučaju možda bila prednost, s obzirom na to da je knjiga snažno obojana osobnim iskustvom. Autora smo za početak malo podboli i pitali kakav je osjećaj debitirati u šestom desetljeću života, zatim ga upitali kako se uopće našao u ovoj ulozi. Nakon šturih odgovora na pitanja osobne prirode, Dragojević se na pitanja o objektu svog istraživanja sasvim oslobodio, ponudivši svojevrsni sažetak ove kapitalne studije. Međutim, dojma smo da se o Šuvaru, tom renesansnom čovjeku, moglo razgovarati satima.

Naš ste poznati novinar i urednik, a ovo je vaša prva knjiga. Kakav je osjećaj objaviti je u šestom desetljeću života?

Ha, zgodno vam je ovo sa šestim desetljećem. Ja kao kasni debitant mogu se samo nadati da mi ova knjiga neće biti ujedno i labuđi pjev, he, he i da neću plesati samo jedno ljeto poput Tota Schillacija, talijanskog nogometaša koji je u repki zablistao samo jednom. Ne želim reći da će javnost ovu knjigu dočekati kao neki reprezentativni bljesak, ali ja sam zadovoljan s time kako je ispala.

Predmet vašeg istraživanja je Stipe Šuvar, jedna je od zanimljivijih ličnosti druge polovice našeg 20. stoljeća. Što vas je potaknulo da napišete njegovu biografiju?

Već sam negdje rekao, knjiga je naručena od jednog zagrebačkog izdavača. Ja osobno nisam imao ideju da napišem bilo kakvu knjigu. Sve je splet okolnosti. Sad kad je knjiga tu, drago mi je da sam se poduhvatio tog posla.

Šuvara ste, kažete u opsežnom uvodu knjizi, poznavali i s njim se redovito družili. Ne mislite li da je za pisanje nečije biografije ipak potrebna distanca?

Možda sam pretjerao, jer nekog redovitog druženja nije bilo. Napisao sam nekoliko tekstova u njegovoj 'Hrvatskoj ljevici', jednom mi je čak uspio i nešto platiti, iz novčanika je izvadio 50 maraka i dao mi ih. Stalno je 'Ljevica' kuburila s parama, vječno bez potpore javnih fondova i oslonjena samo na prodaju jedva je preživljavala. Uza sve još je dobivala i tužbe ponekih hadezeovskih veličina koje su se znale naći uvrijeđenima zbog nekog teksta u magazinu. Kasnije ni ja nisam više uzimao honorar, trebalo je pomoći. Osim toga, našli bismo se u širem društvu pokoji puta, jednom sam bio i na novogodišnjoj fešti koje je on znao organizirati u prostorijama sindikata grafičara u Brešćenskoga 4. Što se distance tiče, ona je, svakako, potrebna jer, kako znamo, protok vremena razbistri neke stvari iz prošlosti. Međutim, ne treba bježati ni iz novelističkog ili emotivnijeg pristupa pisanju o povijesnim ličnostima i povijesti općenito. Neki su mi kritičari već sitničavo prigovorili da miješam afektivnu dimenziju s onom objektivnom. Mislim da kombiniranje vokabulara doprinosi živosti i plastičnosti. Ako se samo ostane na faktografiji često takvo pisanje završi u činovničkom knjiženju, pretvori se u nekakvo antikvarno evidentiranje i filistarsku pedanteriju koja ima malo veze s današnjim trenutkom.

Milenijalci, moja generacija, Šuvara slabo pamte. U sjećanju većine nas tek je legenda o njegovoj reformi školstva, posredovana iz druge ruke. Što je bila njena suština?

Zaoštreno kazano on je bio za ukidanje srednje škole kakva je dotad bila poznata i koja se dijelila na gimnazijsko školovanje za djecu iz povlaštenih društvenih slojeva i šegrtske škole u koju su išla djeca iz siromašnih društvenih klasa, dakle iz redova radnika i seljaka. Zapravo je bio protiv dotad važećeg devetnaestostoljetnog koncepta obrazovanja. On je bio za radikalno rješenje - ukidanje srednje škole koja se isključivo shvaća kao odskočna daska za daljnje studiranje. 'Do kraja likvidirati opću srednju školu kao opću obrazovnu školu shvaćenu samo za nastavak obrazovanja, za odlazak na studij... Morali bismo dokinuti osamostaljeno izvođenje zajedničkih osnova i izvoditi ih usporedo sa obrazovanjem za struke i zanimanja, a što se tiče količine općeg obrazovanja koju pružaju, zajedničke bi osnove morale ostati netaknute, štoviše one bi se mogle i povećavati', reći će na jednom mjestu. I još: 'Cilj reforme obrazovanja u socijalizmu mogao bi se svesti i na - ukidanje inteligencije! Svi bismo trebali postati intelektualci, bez obzira na konkretno radno mjesto; cilj je… da se dokine i nekvalificirani radnik, da se dokinu u neku ruku suvremene parije u proizvodnji, iz čijeg robovanja otuđenom radu proizlazi i svojevrsna 'nedodirljivost', izoliranost i potisnutost…'

Također, sjećanje na Šuvara je uglavnom obojeno negativnim tonovima, a nerijetko ga se i redikulizira. Zašto je tome tako?

Šuvar je pripadao liderima iz prethodnog režima, a u javnosti su se poslije 1990. godine takvi likovi često i rado ismijavali, kao da je na djelu bilo nekakvo kolektivno otpuštanje kočnica, nekakvo kolektivno paljenje pusta, fašnika. Šuvar je u to vrijeme prošao lošije, vjerojatno i zato jer se nije htio adaptirati novom režimu, prkosno je odgovarao kad su ga u ljeto 1990. Vladimir Šeks & co. smjenjivali u Saboru s mjesta potpredsjednika tada još uvijek postojeće Jugoslavije, pa je zbog svega toga platio dodatnu cijenu tog svog inaćenja. Višekratno je fizički napadan, a jedan se nasrtaj na njega s kraja devedesetih godina može okarakterizirati kao pokušaj njegove likvidacije. U moralno-političkom smislu Šuvar je u hrvatskom kontekstu predstavljao gotovo pa kuriozitet, njegovo je političko ponašanje bilo krajnje neinstrumentalno, nekoruptivno, nekonjunkturno i uporno se pokazivalo neadaptabilno novom poretku.

Osim političara, Šuvar je bio i marljivi znanstvenik. Koji je njegov doprinos u tom polju?

Ovdje je bolje riječ prepustiti nekim od njegovih kolegica i kolega čijim sam se izjavama i sam koristio u knjizi. Sociologinja Dušica Seferagić misli da je Šuvar na neki način domaću sociologiju deprovincijalizirao. 'Počeli smo s istraživanjem potreba stanovnika u urbanim centrima, služeći se pri tome pojmovima francuskog sociologa Henrija Lefebvrea, pisali smo i istraživali teme o opremljenosti naselja, o slobodnom vremenu, o komunalnom standardu, i svi su ti elementi kasnije dali jedan sintetski pojam - pojam kvalitete života. Inače, Šuvar je naročito inzistirao na statistici, bio je zaljubljenik u brojke, bio je velikog pamćenja, imao je kristalnu memoriju. Bio je otvoren čovjek, ali nije bio naročito ugodan za suradnju. Ali nas je ipak sve spajao, napravio je cijelu jednu mrežu istraživača iz različitih struka iz kojeg je nastala sociologija prostora.' Odmah nakon Šuvarove smrti struka je obilježila njegov rad i tom je prilikom Antun Petak, Šuvarov kolega, rekao da Šuvar marksističkom pristupu nije robovao nego ga je dopunjavao, bilo teorijom srednjeg dometa, bilo uvažavanjem subjektivnih motiva i vrijednosti u istraživanjima i objašnjavanju društvenih pojava. 'Dijelio je Mertonovo mišljenje o 'value-free sociology' kao pukoj zabludi zbog društvenih izvora problema… Metodologijski je također znakovito što je smatrao kako ljudsku akciju možemo razumjeti tek uzmemo li u obzir njezine subjektivne sastavnice: Weberovim i Thomasovim riječima - što ljudi doživljavaju, osjećaju, u što vjeruju i što žele… Zato sam slobodan Šuvara prepoznati kao veberijanskog racionalistu lijevog svjetonazora.'

Šuvarov doprinos našoj kulturi je i velebna zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice, projekt kakav nijedna vlast u međuvremenu nije nadmašila. Kako mu je pošlo za rukom realizirati ga?

Projekt izgradnje nove zgrade Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu nije ušao u petogodišnji plan krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tadašnji ministar kulture Božidar Gagro i premijer SR Hrvatske Ante Marković preferirali da u petogodišnji plan za izgradnju (1986.-1990.) umjesto zgrade NSB-a uvrste zgrade Elektrotehničkog fakulteta (u tom aranžmanu krajem osamdesetih izgrađena je zgrada D ETF-a/FER-a) i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (izgrađene zgrade na Bijeničkoj cesti početkom devedesetih). Stipe Šuvar te 1985. godine, tada na mjestu izvršnog sekretara CK SKH-a, dosjetio se jadu. Organizirao je svojevrsnu crowdfunding kampanju na ondašnji način. Ideja je bila da privredne organizacije izdvajaju 0,18 posto iz svog dohotka, a Šuvar je uza sve to još organizirao i brojne popratne priredbe. Danas je to teško zamislivo, ali odigrana je i prijateljska benefit utakmica između Zvezde i Dinama. Sportski rivalitet između srpskih i hrvatskih klubova je i tada bio velik i redovito je bio garniran nacionalizmom, pa je to i tada izgledalo neobično, a danas kad je taj rivalitet prerastao u pravi rat, tako nešto je posve nezamislivo. Bilo je tu još koncerata, izložbi i sl. U svakom slučaju kamen temeljac je položen u ožujku 1988., a godinu i nešto dana kasnije proslavljena je tzv. gliha tj. postavljanje zgrade pod krov. Godine 1995. novu zgradu je otvorio Franjo Tuđman. Šuvar je dobio pozivnicu, ali na proslavu otvaranja nije otišao, kazavši da ne želi gledati u potiljke onih koji se kite tuđim perjem. Ne treba ni reći da na samom otvaranju, ali ni kasnije Šuvarovi doprinosi izgradnji NSK u javnosti nisu spominjani.

Kako biste ocijenili Šuvarovo djelovanje krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina? Je li mogao učiniti više da zaustavi ratno ludilo koje je uslijedilo?

Danas se, uglavnom, olako zna zaključiti da je mogao. Međutim, njegov glavni takmac, Slobodan Milošević, bio je političar drukčijeg profila, njih su se dvojica sukobila kao dvojica političara različitog pristupa prema javnom djelovanju. Milošević je bio politički kampanilist, obraćao se uglavnom 'svojoj' publici, Srbima te eventualno nacionalnoj kombinaciji Srba i Crnogorca, ostajao je u svojim nastupima i istupima u to vrijeme orijentiran i usmjeren gotovo isključivo na područje Socijalističke Republike Srbije, bio je gorljivi branilac srpskih nacionalnih interesa, da bi na kraju završio u kombinaciji nacionalnog mesijanizma, neostaljinizma i bonapartizma, dakle, vladavini njega i njegove klike, djelomično i porodice, s podvrgnutim vojnim i policijskim aparatom koji je kompletno stavio pod svoju kontrolu. U svom političkom provincijalizmu bio je 'slijep' na interese bilo kojeg drugog naroda u kompozitnoj Jugoslaviji osim srpskog, bio je krajnje destruktivan u svojoj politici i liderski nastrojen. Šuvar je bio sve suprotno od toga. Bio je nadnacionalno i internacionalno orijentiran, 'slijep' na nacionalne razlike u smislu da nijednoj republičko-nacionalnoj komponenti nije davao prednost, obraćao se publici u čitavoj Jugoslaviji, nije imao neku svoju ekskluzivnu javnost, hrvatsku možda čak i ponajmanje, zanimala ga je socijalistička jugoslavenska sinteza, odbijao je ulogu lidera, bio je anti-populist.

Dobrim dijelom života Šuvar je bio vlast da bi se potom pretvorio u najvećeg autsajdera hrvatske politike. Kako je podnio taj preokret?

Teško da je bio najveći autsajder. Svakako nije bio jedini. U odnosu na hadezeovce koju su tada okupirali sve oko sebe, svi smo bili autsajderi. Jednostavno je dijelio sa svima nama sve ono društveno sivilo iz devedesetih godina i u tim političkim maglama snalazio sa na bolji ili lošiji način, baš kao i bilo koji od nas. Kad je s dolaskom tuđmanizma na površinu isplivao sav onaj talog polukriminalnog i kriminalnog tipa, a nakon rata se to samo uvećalo, Šuvar je pokušavao naći saveznike za novu političku borbu. Uspjeha u užem smislu, odnosno da je njegova stranka - Socijalistička radnička partija - ušla ili se barem približila ulasku u parlament, nije bilo. Međutim, Šuvar je oko sebe okupio respektabilan broj intelektualaca, mislećih ljudi, kako se to kaže, koji su pokušavali ponuditi drukčija rješenja, od tada prevladavajućih, za društveni razvoj. Evo, samo da navedem neka od tih imena koja su se ili priključila stranci ili sačinjavala Savjet stranke krajem devedesetih godina prošlog stoljeća: Vladimir Velebit, Predrag Matvejević, Ivo Perišin, Milan Kangrga, Dara Janeković, Slavko Komar, Silvije Bombardelli, Lujo Lozica, Ante Jelaska, Stanko Šram, Ivan Kuvačić, Pavle Gaži, Bogdan Denić, Ante Zemljar, Zlatko Zlatić, Vjera Rašković Zec, Borivoj Dovniković-Bordo, Rafael Talvi, Pero Kvesić, Šime Pilić, Fedor Škubonja, Izet Hajdarhodžić i drugi.