Sinoćnje otvorenje samo je potvrdilo važnost tog projekta te pojačalo žal što u našoj metropoli nemamo prigode češće gledati djela međunarodnih umjetničkih zvijezda i uistinu suvremenih umjetnika. Za Muzej suvremene umjetnosti ova izložba predstavlja i značajan pomak jer izuzev retrospektivne izložbe Gilberta&Georgea, program izložbi MSU-a u protekle je dvije i pol godine obilovao recikliranjem umjetničkih pokreta 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća.

'Ljubav prema riziku', s jedne strane, predstavljajući umjetničke radove nastale u drugoj polovici 20. stoljeća pa sve do danas, daje presjek, odnosno fragmentaran i necjelovit povijesni pregled. S druge strane, na izložbi su zastupljene najrazličitije umjetničke forme od skulptura, instalacija, fotografija, videoradova, slika, crteža do performansa koji smo imali prigode vidjeti na samom otvorenju izložbe. Naime, dvosatni tjelesni performans izvela je trenutačno jako popularna peteročlana francuska plesna skupina Les Gens d'Uterpan, u kojem su plesači međusobno povezani neprekinutom niti sline preispitivali granice ljudskog tijela.

Osim djela koja imaju historijsko značenje, na izložbi su prisutna i ona koja odišu suvremenošću, odnosno raznolikošću umjetničkih vizija i strategija te estetskom i problemskom svježinom, što možemo zahvaliti kustosima izložbe Lejli Topić, Pascalu Neveuxu te Emmanuelu Lattreilleiu, koji su je pripremali nešto više od pet godina i koji su zaslužni za izbor umjetnika.

Što se tiče sadržajnog djela, radove bismo mogli podijeliti u one koji se na jako ozbiljan, provokativan, angažiran, ekscentričan i radikalan način bave određenom idejom te ironično-satirične radove, u kojima se na humorističan način tematiziraju svakodnevica i egzistencijalna drama. Među radovima u kojima su prisutni ironija i humor svakako treba istaknuti skulpturu Paula McCartyja 'Spaghetti man', koja u motivu predimenzionirane dječje igračke uključuje seksualnu aluziju, instalaciju Carstena Höllera, inače poznatog po toboganu zagrebačkog MSU-a, jednominutne skulpture Erwina Wruma, u kojima umjetnik sebi ili modelima nameće neuobičajene odnose sa svakodnevnim predmetima koje zatim fotografira, radove Ateliera van Lieshouta koji potkopavaju mit o individualnom umjetniku-stvaratelju, instalaciju Alaina Séchasa 'Mačak na kuglanju' te autoironični videorad Simon Decker 'Air Bag', u kojem umjetnica diše s plastičnom prozirnom vrećicom na glavi.

Od tradicionalnijih medija svakako treba obratiti pozornost na sliku američkog umjetnika Stevena Parrena ironičnog naziva 'Mačka Franka Stelle'. Parreno je poznat po tome što u svojim slikama povezuje minimalizam i zombi filmove, a nazivali su ga i Frankenštajnom slikarstva zbog agresivnosti kojom je tretirao slikarsko platno. Od njegovih ekscentričnijih performansa najpoznatije je spaljivanje djela koja nije uspio prodati na samostalnoj izložbi, a 'Mačka Franka Stelle' posveta je jednom od rodonačelnika američkog apstraktnog slikarstva.

Jedan od najvažnijih europskih umjetnika nakon Drugog svjetskog rata, Sigmar Polke, također je prisutan na izložbi, i to akrilikom na tkanini iz 1985. godine koji nosi naslov 'Slika ne smije biti veća od kreveta'. To djelo velikog formata kombinira figurativno i apstraktno te je karakteristično za Polkeovo slikarstvo 80-ih godina, u kojem je eksperimentirao s tehnikama slikanja miješajući tradicionalne pigmente s otapalima, lakovima i smolama kako bi izazvao spontane kemijske reakcije, u čemu se nazire utjecaj američkog apstraktnog ekspresionizma.

Među provokativnim, subverzivnim i angažiranim radovima su i fotografije nizozemsko-kalifornijskog umjetnika s možda najvećom ljubavi prema riziku na izložbi u doslovnom smislu, Basa Jana Adera, posljednji put viđenog 1975, kada se otisnuo na Atlantski ocean da nastavi umjetničku akciju 'In Sarch of Miraculous'. Iza sebe je ostavio obujmom skroman, ali nevjerojatno značajan opus koji i nakon više od trideset godina od njegova nestanka utječe na nove naraštaje umjetnika.

U kategoriju provokativnih i angažiranih radova spadaju i dokumentarne fotografije Larryja Clarka iz 1963. godine, koje su ujedno najstariji radovi na izložbi, prikazujući tinejdžere hladno i bez empatije, zatim fotografije autoportreta Davida Nebrede kao zabilježeni psihogrami umjetnikovih shizofreničnih stanja, fotografije Luciena Pelena dokumentiraju umjetnikove izrežirane pogibeljne situacije, primjerice kako sjedi na stolici koja se sasvim nagnula preko ruba litice. Snažan vizualan dojam ostavljaju crteži Jeana Luca Verna u kojima se kombiniraju antičke teme, film, pop kultura i suvremenost, a jedan od crteža nosi naziv 'Premlaćeni homoseksualac'.

Otvorenju izložbe prisustvovala je i zvijezda izložbe, francuska umjetnica Orlan, koja je rekla da je u svojoj umjetnosti od sedamdesetih godina prošlog stoljeća 'puno puta riskirala, ali da ne zna voli li ga' te da se 'rizik podrazumijeva u svim radovima koji žele predočiti nešto novo'. Orlan je umjetničku slavu stekla baveći se ženskim identitetom i društveno-političko-religioznim statusom tijela, a na izložbi je predstavljena instalacijom, fotografijama 'Druga usta' i 'Osmjeh zadovoljstva', te serijom fotografija iz 1974. godine u kojima pratimo striptiz umjetnice od svetačkog lika Bogorodice do akta, odnosno nagosti.

Zašto izložba nosi naziv ljubav, a ne strast ili eros prema riziku? Kustosica Lejla Topić rekla je kako bi eros bila pretenciozna riječ za ono što su željeli pokazati, a riječ strast previše bi pozornosti usmjerila na ekscentrične umjetnike. Zbog toga su se kustosi izložbe odlučili na riječ ljubav koja je nježnija i opisuje kontinuitet umjetnika u pristupu umjetnosti. Iako, budimo iskreni, riječ ljubav u kontekstu umjetnosti ima sladunjavo-patetične konotacije, kustosi izložbe uspjeli su izborom radova postići pravu mjeru, ravnotežu između satirično-ironijskih i radikalno-angažiranih radova.

Što se tiče samog postava radova, treba reći da je izložba pregledna, svakom je radu ostavljeno dovoljno prostora za promatranje i ne predstavljaju prostorne prepreke s kojima ćete se sudariti. Zamjerka je jedino postav slike Stevena Parrena, koja je, zbog svoje monokromnosti i minimalizma, sama po sebi nevidljiva, a u velikom bijelom prostoru MSU-a sakrivena je iza ulaznih stepenica te je ispred nje ubačena instalacija Alaina Séchasa.

Pojedine prostorne cjeline skladno su komponirane pa se tako primjerice u zajedničkom prostoru nalaze fotografije Larryja Clarka i skulptura Paula McCartyja, koji se bave različitim aspektima iste teme pa se ti radovi međusobno nadopunjuju. Od najavljenih umjetnika na izložbi nema rada Žilvinasa Kempinasa jer je postavljanje njegove instalacije tražilo specifične prostorne uvjete, a najveća je zamjerka to što ni na jednoj legendi ispred mnogobrojnih videoradova nije označeno trajanje pojedinog videorada, što spada u propuste koji se vrlo lako mogu ispraviti.

Iako izložba u naslovu ima riječ rizik, kada se promisli o imenima umjetnika i kada se ima u vidu da su to mahom priznata i afirmirana imena svijeta umjetnosti, možemo ustvrditi da autori izložbe nisu poduzeli ama baš nikakav rizik. Jedino tko može ostati kratkih rukava je publika, i to ako ostane kod kuće. Stoga svakako pogledajte ovu izložbu jer u prostoru MSU-a ovoga puta nemate što izgubiti.