Julijana Adamović živi i radi u Vukovaru, po struci je socijalna pedagoginja, a paralelno je spisateljica te kolumnistica za tportal. Za prvu je zbirku priča, 'Kako su nas ukrali Ciganima' iz 2008., dobila Kiklopa za najbolju debitantsku knjigu, a potom i nagradu Ivana i Josipa Kozarca, za najbolji prvijenac Slavonije. Ušla je i u finale književnog festivala Galovićeve jeseni. Godinu kasnije objavila je novu zbirku priča, 'Konzerviranje', nakon čega je slijedilo nekoliko knjiga za djecu, ali i zbirka poezije te, napokon, 2016., i treća zbirka proze 'Glineni anđeli'.

'Sve to, međutim, prema riječima književnih kritičara, trebate zaboraviti', poručila je urednica njenog prvog romana 'Divlje guske' Marina Vujčić iz izdavačke kuće Hena com, citirajući Jagnu Pogačnik koja je u svojoj kritici u Expressu napisala:

'Slobodno možete zanemariti sve što ste do sada pročitali, kao što možete zaboraviti i sve dosadašnje opaske o Julijaninoj prozi koja predstavlja model tzv. malih knjiga, o običnim ljudima, svakodnevnim situacijama, često s fokusom na ženske sudbine. To o ovoj autorici zapravo govori još malo pa ništa nakon što je objavila svoj prvi roman 'Divlje guske', nakon kojega je, ako je pravde, njezino visoko mjesto u suvremenoj hrvatskoj prozi zagarantirano.'

Miljenko Jergović, dodala je Vujčić, u kritici za Jutarnji također navodi kako 'Divlje guske' nadmašuju sve što je Adamović dosad napisala, a Ljerka Car Matutinović u Vijencu navodi kako 'autoričina spisateljska nadarenost doseže kulminaciju u imaginativnim epizodama koje su povezane čudesnim naslovima'.

'Naravno da nećemo zaboraviti sve što je Julijana dosad napisala. Nadamo se da će kritike koje je roman 'Divlje guske' dobio biti poticaj da čitatelji potraže i njene ranije naslove, ali u vezi njene najnovije knjige svakako je nešto dojmljivo i impresivno', rekla je Marina Vujčić, priznavši da ju je tekst, kad ga je prvi put pročitala, duboko potresao.

Na promociji je govorila i književna kritičarka Jadranka Pintarić ocijenivši da roman 'Divlje guske' dotiče univerzalni sloj, a to je ono djetinje i ljudsko u nama.

'Prema romanu ne mogu biti objektivna jer sam odrasla u Osijeku, doduše nešto prije Julijane i doba koje opisuje, ali svejedno vrlo dobro prepoznajem taj ambijent, te likove i odnose jer je život prije bio puno sporiji i stvari se nisu tako brzo mijenjale kao danas. Tako da me Julijana začarala tim svojim jezikom nakon samo nekoliko stranica, i prije nego me uvukla u priču, jer sam prepoznala slavonski idiom, te duge vokale, tu mješavinu germanskog, turskog, mađarskog, srpskog, bosanskog. Sve je sadržano u tom romanu, autorica je na njegove stranice uspjela unijeti sve jezično bogatstvo svoga kraja. Kao što je Kristijan Novak sa svojim romanima promovirao međimurski, ja se nadam da će Julijana sada promovirati slavonski. Užasno sam ponosna na nju zbog toga', komentirala je Pintarić.

Posebnost romana je i u tome, dodala je, što Adamović donosi priču u prvom licu množine, kroz glas dviju djevojčica, oslikavajući njihovo odrastanje u seoskoj srijemskoj obitelji 1970-ih, dok još nisu ni krenule u školu.

'Nakon samo nekoliko stranica opčini vas taj mikrokozmos u kojemu žive djevojčice, te 'mi', jedna duša u dva tijela. One se u svom mikrokozmosu pokušavaju snaći, ali se u svemu stalno zrcali makrokozmos, koji se svako toliko probije i razbije sliku. Nevjerojatno je kako je Julijana uspjela uloviti dječji glas, odnosno glas starmalih djevojčica, koje imaju samosvijest. Nije se pretvarala da je dijete koje doslovno pripovijeda, nije išla direktno prenositi, već je književno stilizirano i vješto, u malim prizorima, oslikala mikrokozmos sela, a makrokozmos, povijest nacije, društveni odnosi, tekuća i prošla politika, u svemu tome se tek zrcale. Naznačeni su dovoljno da čitatelj razumije o čemu je riječ', ocijenila je Pintarić.

Na glas starmalih djevojčica osvrnula se i Marina Vujčić, ističući kako je upravo to ono što čitatelja zarobljava od prvih stranica.

'To je dječji glas, ali opet ne plošno infantilan. Autorica je našla pravu frekvenciju da pripovjedačice shvaćamo ozbiljno i da suosjećamo s njima', rekla je i pitala Adamović je li se mučila s traženjem ovakvog glasa u romanu.

'Iskreno, odmah sam kliknula s djevojčicama', rekla je Adamović, dodajući da joj je bila namjera prikazati ih kao starmale.

'One komuniciraju samo s odraslima. Silno žele imati prijateljicu, ali ona jedina kojoj se obraćaju šuti, ne uzvraća im. Tako da sam to što su starmale iskoristila da pripovijedam o stvarima kojima djevojčice u tim godinama ne bi bile izložene, ozbiljnim sukobima odraslih koje ponekad vrlo jasno razumiju, a ponekad ih interpretiraju na svoj infantilan način', objasnila je Adamović, a Vujčić i Pintarić podsjetile su i kako u domaćoj književnosti nema romana napisanih u dvoglasu.

'U početku može biti čudno, ali priča te tako brzo obuzme da se uskoro više ne pitaš o tome 'mi', niti ga dovodiš u pitanje jer je toliko čvrsto da ne možeš posumnjati', komentirala je Pintarić, dodajući kako, osim toga, svi imamo neko iskustvo koje je slično onome opisanom u romanu, a koje potakne duboko potisnuta sjećanja.

'Tako mi jednostavno to 'mi' posvojimo kao vlastito. Uostalom, zašto ne bi bilo 'mi'? Zar nemamo svi mi neko 'mi' u sebi', pitala je upozoravajući kako dvoglas daje dodatnu očuđenost tekstu koji se, što također već dugo nije bio slučaj u domaćoj književnosti, bavi odrastanjem u maloj seoskoj, rubnoj zajednici.

'Uglavnom se književnost u zadnje vrijeme bavi urbanim odrastanjem, a ono u seoskoj sredini proizvodi sasvim drugačije vrste trauma u dječjoj psihi, na koje smo već i zaboravili. Selo samo po sebi ima svoje karakteristične tipove, a onda još u svemu tome slavonsko selo ima svoje specifičnosti. Nismo već dugo čitali roman o ovakvom iskustvu', rekla je Pintarić.

Marina Vujčić dotaknula se i toga da je Jergović u svojoj kritici roman 'Divlje guske' usporedio s 'Velikom bilježnicom' Agote Kristof, prvim dijelom trilogije o blizancima Clausu i Lucasu.

'Kristof sam pročitala prije puno godina i jedina je na čije sam knjige imala baš teške fizičke reakcije. Zavidjela sam joj na tome kako piše i pitala se kako bi bilo obrnuti njenu baku, koja je grozna prema tim dječacima, i pisati o djevojčicama koje su ograničenije od Clausa i Lucasa, samim time jer se nemaju pravo kretati u tolikom radijusu kao njih dvojica i biti toliko nestašne. Jednostavno, od djevojčica se takvo nešto ne očekuje. Ali mada je 'Velika bilježnica' svakako referenca, nije mi bilo ni u peti da bih se mogla ikako približiti Agoti Kristof, koja mi je jedna od najdražih spisateljica', rekla je Adamović, čiji je roman teško svrstati u bilo kakvu književnu ladicu.

'To je i bildungsroman i psihološki i socijalni roman, a ponegdje su ga opisali i kao 'panonski magični realizam' ili kao 'ravničarski magični realizam'. Stvari su, dakako, puno kompleksnije i knjiga se, po uzoru na guske iz njenog naslova, otima bilo kakvom ladičarenju', rekla je Vujčić, a složila se i Pintarić.

'To je roman o traumatičnom odrastanju i kad ga pročitate, razmislite o jednoj stvari, o priči koju su nam prodali, a ta je da je djetinjstvo najljepše doba u životu. Nije, najkompliciranije je jer tek ulazimo u svijet. Tek smo svladali jezik, koji je bitan alat za razumijevanje svijeta i za sporazumijevanje, ali nismo svladali metaforu, ironiju i cinizam odraslih, kao ni sve njihove geste. Stah je velik, a svijet je mali, ukratko. Tako se i djevojčice ne usude otići na drugi kraj sela, nego žive u svom sokaku, a i on je sam po sebi dovoljno zastrašujući', rekla je Pintarić.

''Divlje guske' su prije svega roman o nedostatku ljubavi i nježnosti u djetinjstvu', ocijenila je Vujčić. 'Katkad je te ljubavi i previše, onda kad je nezdrava, ali je u svakom slučaju u pitanju roman o okrutnosti svijeta odraslih koji ne vode računa o tome kako će njihovi teški i grubi odnosi i međusobna mržnja utjecati na djecu koju odgajaju. I ne samo to, nego ti odrasli u djeci još izazivaju grižnju savjesti jer se ne prilagođavaju njihovoj mržnji i jer ne pristaju na granice koje su si postavili', komentirala je Vujčić te je Adamović pitala koliko joj je magisterij iz dječje i adolescentne psihijatrije pomogao u pisanju romana.

'Ne razmišljam previše na taj način. Taj je roman bio kompozicija. Osjetila sam ritam i melodiju, pisala ga sluhom i nisam previše racionalizirala. Izbacila sam jedino dijelove koji su mi se činili preozbiljnima za godine o kojima pišem. Znanje iz struke mi odmaže više u pisanju kolumni jer imam potrebu ići u širinu, objasniti uzorke, a kratka forma mi to ne dopušta. U romanu sam pak mogla dati mašti na volju i stvari za koje znam da su karakteristične za određenu vrstu psihičkih problema prikazati na stiliziran način. Rekla bih da mi struka ovdje nije odmagala', ocijenila je autorica, u čijem romanu divlje guske, osim što su predstavnice seoskog ambijenta, imaju simboličku važnost, kao lajtmotiv koji nosi težinu i nježnost. Zato je njihovo mjesto u naslovu i više nego zasluženo, komentirala je Vujčić.

Prema Pintarić, stručno znanje Adamović je više trebalo za odrasle u romanu, a manje za djevojčice.

'Slavna Baba iz knjige i majka su u sukobu i djevojčice su rastrzane, a djetinjstvo je u odabirima jednostavno. Mi tada ne znamo za pragmatičnost i kompromis, jedva negdje oko treće naučimo lagati, nešto kasnije naučimo prešutjeti. Za djevojčice je bilo najvažnije da nauče prešutjeti u sukobima odraslih i tu se divlje guske pojavljuju kao pročistač i kao utočište, kao netko tko uvijek razumije. One su simbol bezuvjetne ljubavi koje djevojčice nemaju. Zato su tako bitne i dobro da su u naslovu', ocijenila je Jadranka Pintarić.

'To je i bio radni naslov romana, ali bila sam skeptična prema njemu jer jednu od mojih prijašnjih knjiga, 'Konzerviranje', redovito traže među kuharicama. Brinula sam se da će 'Divlje guske' tražiti na odjelu lova i ribolova', našalila se Adamović, kojoj je na zagrebačkoj promociji ulomke iz romana čitala glumica Vesna Tominac Matačić.