Nakon 'Ljute godine', objavljene u lipnju 2019., Julijana Matanović je nastavila pisati tekstove, često prave književne eseje za svoju Facebook stranicu, a listopadu prošle godine je objavila zbirku priča 'Djeca na daljinu'. Ne miruje, odlučila se prijaviti na natječaj koji je početkom godine raspisao nakladnik Društvo hrvatskih književnika.

'Znam da sam već mnogima i dosadila spominjući u mnogim razgovorima svoju nepromišljenu odluku vezanu uz odlazak u prijevremenu mirovinu. Vrlo brzo sam postala svjesna koliko mi nedostaju i studenti, ali općenito i razgovori o književnosti. Na natječaj Društva hrvatskih književnika, na mjesto urednika u 'Republici', ne bih se zasigurno javila da me na to nisu nagovorile neke kolege, ali ne bih se, u isto vrijeme, javila ni da je dosadašnje uredništvo namjeravalo ući u još jedan urednički mandat. Moram naglasiti da uređivanje časopisa nije popunjavanje mojih penzionerskih praznina i moje nastojanje da u životu i to probam. Upravo suprotno. Još kao studentica književnosti sudjelovala sam u uređivanju časopisa 'Rijek' . Bila sam u uredništvu časopisa za književnost 'Revija', ali i urednica u časopisu 'Quorum'. 'Republika' je, kao što bi rekli naši pandemijski političari, novi izazov u poznatom prostoru', govori nam.

U vrijeme njezinog literarnog odrastanja, pojavljivanje u književnom časopisu bila je, kaže, itekako važna stepenica u 'napredovanju'. Do objavljene knjige dolazilo se puno teže nego li danas.

'Kad me je sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća pozvao tadašnji urednik, pjesnik Branko Maleš, da za 'Republiku' napišem Kritičarev izbor, ja sam bila toliko sretna da sam tih dana Osijekom hodala ne dodirujući tlo. Teško je danas to razumjeti. 1986.godine časopis preuzima Velimir Visković i on me poziva da za prvi broj napišem književnu kritiku. Sjećam se da sam pisala o romanu 'Ivanjska noć' Drage Kekanovića. Nakon što sam se na početku Domovinskog rata iz Osijeka doselila u Zagreb, znala sam utorkom naići u prostorije Društva hrvatskih književnika, baš u vrijeme kad je tamo zasjedalo uredništvo 'Republike'. Prisluškivala sam razgovore koje su vodili Dalibor Cvitan, Antun Šoljan, Branimir Donat, Velimir Visković, Branko Čegec, Pavao Pavličić, poslije i Sibila Petlevski, Jozefina Daubegović. To je za mene bio praznik. Voljela bih kada bismo kolega Mario i ja mogli vratiti barem malo te atmosfere', kaže.

Prvi dvobroj pokazuje odmake, sadržajne i grafičke, a istovremeno su, ističe, nastojali istaknuti kontinuitet časopisa.

'Nisu mi dragi ljudi koji prešućuju one koje su naslijedili. Kroz jednu rubriku, naslovljenu 'Iz povijesti Republike', podsjećat ćemo starije, a upozoravati mlađe čitatelje na već objavljene ali još uvijek važeće tekstove, od same 1945. prema našim danima. U prvom broju odlučili smo se za tekst Viktora Žmegača 'Dileme književne kritike danas', tekst iz 1986. Vratili smo i 'Kritičarev izbor', odlučili smo se i za uvodnu rubriku 'Portret'. U prvom broju je tu 'opisan' akademik Boris Senker, u drugom će biti književnik Ludwig Bauer. Kroz rubriku 'Antikvarijat' vraćat ćemo se nekim važnim, ali zaboravljenim knjigama (ovaj put je to roman 'Orden' Stjepana Čuića). Važna nam je i rubrika 'Knjiga u fokusu' u kojoj više kritičara piše o istom naslovu. Želim istaknuti da ćemo prostor otvoriti i sasvim mladim pratiteljima književnosti. Pratimo ih na društvenim mrežama, i pozivamo one koji su po našoj ocjeni, 'zreli' i za stranice časopisa. Rečenice razbijamo i likovnim prilozima. U prvom broju su to prilozi Fadila Vejzovića', rekla nam je.

Časopis je otvoren samo za članove Društva hrvatskih književnika ali i za sve dobre književne tekstove i tekstove o književnosti. 'Mi imamo veliku književnost, samo morao nadrasti te podjele na 'naše' i 'vaše'. Primjer Nagrade Ksaver Šandor Gjalski, već nekoliko godina za redom dokazuje da pisci mogu nadrasti model ponašanja naših političara', poručuje književnica. Novi angažman je itekako raduje, ali priznaje da ima samo jedan problem, kojeg bi imala i da je četrdeset godina mlađa.

'Osjećam veliku nelagodu kad nekom autoru moram reći da prilog ne možemo objaviti. O tome jedino nisam mislila kad sam se prijavljivala na natječaj. Nisam računala ni s tim da ćemo naslijediti jako puno priloga stavljenih u mandatu prošlog uredništva 'na čekanje', a nisam računala ni na to da će Ministarstvo kulture bitno smanjiti sredstva, čak za jednu trećinu. Prošla je godina bila financirana s 150 000 kuna. Ova je s 100 000. Od Grada smo dobili još 50 000… I sad s tim iznosom treba pokriti šest dvobroja; autorske honorare, lekturu, prijelom, tisak, poštarinu... Svjesna sam da autorski honorari nisu nimalo stimulativni, da za ozbiljan tekst ne možete odvesti članove najuže obitelji na ručak u osrednji restoran. Prvi smo dvobroj složili kao da su 'stara sredstva', bacili smo se u vodu, moramo i isplivati.