U posljednjih trinaest godina, kad god bismo gledali Ivu na filmu, ili televiziji, ili ga susreli u Donjoj Mahali, Magdalena, moja kći, zamolila bi me da joj ponovim što je ona, vezano uz Ivu, rekla u jesen 2005. Njoj su tada bile tri i pol godine, bio je početak rujna, samo četiri mjeseca nakon što smo njezinog oca Ivandu ispratili na groblju Karaula. Ivo Gregurević, veliki prijatelj Magdalenina oca, pozvao nas je na Dane hrvatskog filma. Jutro nakon otvaranja organizirao je, u svojoj avliji, doručak za sve glumce i prijatelje. Stigle smo i nas dvije. Nakon nekog vremena malena me zamolila da krenemo kući jer 'ima previše glumaca u jednom dvorištu'.

Drugoga siječnja, prije tri dana, negdje oko devet navečer pročitala sam na Facebooku objavu svoje prijateljice Slavice Šnur, majstorice filmske maske. Kratka rečenica, nabrojene samo tri Ivine uloge, iznad fotografije iz njegovih mladenačkih dana. Rečenica nije bila napisana u prošlom vremenu. Pomislila sam da su te večeri njih dvoje zajedno popili piće dobrodošlice godini u koju smo tek zakoračili, pomislila sam da su se našli da bi joj on kazivao kako mu je na snimanju novog filma. Ipak, nazvala sam je. I čula ono što nisam nikako bila spremna čuti. Završivši razgovor, pogledala sam u mobitel. Uz Ivino ime neobrisana SMS poruka u kojoj me poziva da s Magdicom dođem na Dane hrvatskog filma, a ja mu odgovaram da smo umorni od selidbe i da ću doći sljedeće godine.

Da je bio velik, danas najveći hrvatski glumac, nije potrebno ni izgovoriti glasno, ni napisati. Rijetko je nešto toliko jasno i neupitno. Podrazumijeva se i da smo odgledali sve filmove, sve serije u kojima je igrao. A mogao je odigrati sve. Ne zbog toga što je završio zagrebačku Akademiju, ne zbog toga što se disciplinirano odnosio prema poslu i što je bio talentiran za ono čemu je posvetio svoj život, nego zbog toga što je poznavao život i što je volio ljude. On je živio svoje uloge, a nije glumio u kazalištu i na filmu. Na setovima je, pričali su mi njegovi prijatelji, pomagao režiserima i glumcima. Baš onda kad je scenarij trebalo vratiti životu, da gledateljima odgledano bude uvjerljivo i blisko.

Savom iz Zagreba put Orašja

Ono po čemu je Ivo bio još veći, ako uopće komparativ imam smisla koristiti, njegov je odnos prema zavičaju. Bio je dečko svoje Donje Mahale. Nije govorio čak ni da je iz Orašja, većeg i poznatijeg mjesta. U svojoj Mahali je išao u osnovnu školu. U svojoj avliji, i na sokacima, sa svojim prijateljima igrao se filmova. Prepričavam priče iz prve ruke, onako kako sam ih o Ivi čula iz usta prijatelja mu Ive Ž., Magdalenina oca.

Kao klinci smislili bi scenarij, podijelili uloge i glumili. 'Radu na filmu' najpredaniji su bili ljeti, u vrijeme raspusta, kad se posavska ravnica približi suncu, a zemlja se pretvori u sanjivu prašinu. Voljeli su 'kaubojce'. Jednom su me uvjeravali, prvih dana 2001., kako se 'Divlja horda' mora gledati klečeći. Većina filmova događala se uz Savu, uz rijeku koju su obojica doživljavala svojim dvorištem. Pa kad ih je i plavila, nisu se ljutili. Rađala se nova inspiracija za neki još neodigrani film. A kako li je tek njihova Basutska bila divan ambijent za smještanje priča rođenih u glavama dječaka koji se nikada neće prestati družiti i koji nikada neće zamucati u odgovoru na pitanje odakle su. Odrastanje u Donjoj Mahali Ivo je vidio kao najveći kapital koji je ponio preko Save. I kad su mu mještani, nakon što je otišao na studij u Zagreb, rekli da će ih sigurno zaboraviti, on im je odlučio pokazati koliko nisu u pravu. Dvojica imenjaka nabavila su gumeni vojni čamac, spustila ga u Savu pokraj Jadranskog mosta u Zagrebu i krenula nizvodno…

Ne znam je li Fašo, kako su Ivu Gregurevića zvali u njegovu selu, o toj mladenačkoj pustolovini pričao svojim prijateljima glumcima. Pretpostavljam da jest. I ako se ikada bude snimao film po životu velikog Ive Gregurevića, ta se epizoda ne bi smjela izostaviti. Plovidba je trajala danima. Odmarali su se usput, upoznavali ljude, spavali pod šatorom. I onda su, nakon gotovo dva tjedna, 'uplovili' u Donju Mahalu; kao dokaz da je pokazivanje ljubavi prema zavičaju vrijedno i fizičke patnje, i muke, i straha. I borbe protiv svakog zaborava.

Na mahalskim ulicama, u oraškim kavanama on je bio i ostao samo dečko svoga kraja. Uvijek svjestan da se čovjek mora odužiti prostoru u kojem je rođen. Pokretanje festivala hrvatskog filma 1995. godine bio je još jedan dokaz toga. Dovesti u svoj kraj glumce, režisere, puniti kinodvoranu… Prijatelji su bili na platnu, prijatelji su sjedili kao gledatelji, a između njih je stajao Njihov Ivo, ponos svojih zavičajnika i ponos svojih kolega. Dug rodnom kraju vraćao je i u Zagrebu.

Danas mi je jasno...

Godinama smo bili u povjerenstvu za županijsku razinu natjecanja LiDraNo. Ravnatelj zagrebačke 3. gimnazije pozvao nas je kao ljude od struke, ali i kao svoje. Možda bi glumac Ivine veličine i značenja mogao reći: 'Ma, daj, Martine…' Ali Ivo je gledao te zanesene gimnazijalce, znajući što je to mladenačka ljubav prema kazalištu i filmu. Bio je odan prijatelj. Sada više ne govorim svjedočenja drugih. U mjesecima dok je njegov prijatelj, čovjek koji je tako lijepo čuvao sjećanja, ležao u Vinogradskoj bolnici svjestan neizlječivosti svoje bolesti, Ivo mu je blažio muku pričama o filmovima, Savi i ženama njihova kraja. 'Neki se filmovi gledaju klečeći'… Da, priznajem, nije mi bilo jasno što su mi tada govorili. Bila mi je čudna ta njihova rečenica. Danas mi je jasna. Da, filmovi u kojima je igrao Ivo Gregurević gledaju se klečeći.

U Ivino dvorište i dalje će ulaziti prijatelji glumci. I možda će neko dijete ponovno reći da ih je 'previše'. 'Možda će…' Baš 'nako kako završava roman 'Đuka Begović' Ive Kozarca. A i o toj vezi Ive i Đuke sporazumijevamo se šutnjom.