Samo mjesec dana prije promoviran je zbornik priča Burza rada, 12 priča, 12 autorica o 12 zanimanja. Julijana Matanović idejno je osmislila projekt, potpisala ga kao 'referentica', ali se u njemu i pojavila kao autorica pričom 'Tkalja'. Svi su naslovi objavljeni u Umjetničkoj organizaciji Lađa od vode.

NOVA KNJIGA – SVE BRATOVE ADRESE

Sve bratove adrese četvrti su roman Julijane Matanović napisan za djecu. Prvi je naslovljen One misle da smo male i napisan je u suradnji s liječnicom Ankom Dorić. Objavljen je 2010. godine i nagrađen je sljedećim nagradama: Nagradom Kiklop, Nagradom Anto Gardaš (za najbolji roman za mlade u Republici Hrvatskoj), Nagradom Mali princ (najbolja knjiga za mlade u regiji i Nagradom Biser mudrosti – Nagrada Eu za projekte vezane uz borbu protiv HPV-a). Roman je objavljen u 6 izdanja. Nakon toga uslijedio je roman Rečeno-učinjeno (2014.), roman do sada objavljen u 3 izdanja, čija bi se tema najbolje mogla pogoditi opisom 'nasilje pet nula nula'.

Roman Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom (2017.), svojevrsni nastanak romana Rečeno-učinjeno našao se u projektu 'Čitanjem do zvijezda' (2018/2019.). Radnja je smještena na otok Prvić.

I većina njezinih knjiga za odrasle tematizira djecu, mlade, komplicirana odrastanja izvan obiteljskog doma, potrage za pravim identitetima, složene obiteljske odnose prepune napuštanja, izdaja, osveta, mržnji, zatajivanja… (Samo majka i kći, Djeca na daljinu, Bit će sve dobro, mama).

U središtu novog romana Sve bratove adrese (knjiga se pojavila u biblioteci Zeleni tigar Umjetničke organizacije Lađa od vode) je jedanaestogodišnji dječak Krasnodar, dječak koji je ime dobio po slavnom nogometašu Krasnodaru Rori. Dječaku je ime dao njegov djed. Skladna obitelj u kojoj dječak živi s majkom, ocem i Sekom u jednom trenutku se ruši. Majka sve napušta i odlazi. Seka nastavlja živjeti s ocem i njegovom novom obitelji, a na Krasnodaru se prelamaju bolni obiteljski nesporazumi. Srećom, ima dobrog prijatelja Luku čija je majka spisateljica. Luka je zaljubljenik u nogomet. Roman se i razvija kroz prepisku prijateljeve majke i Krasnodara. I to je njegova posebna vrijednost. Tako da se iu priči prepliću i dva vremena; vrijem u kojem dječak piše i vrijeme priče koju piše Sve što dječak napiše, on šalje gospođi Nataliji i ona mu kroz odgovore daje savjete o pisanju, čitanju i o životu. U tim se dijelovima roman čita i kao priručnik za pisanje i čitanje. I grafički je uređen kao e-mail prepiska.

Kako se oduprijeti nasilnicima, kako zaslužiti gledati zajednički u školi igru naše nogometne reprezentacije (Svjetko nogometno prvenstvo u Kataru), kako prepoznati prijateljevu bol i pomoći mu u pravom trenutku, kako voljeti svoje najbliže i onda kad njihovi postupci za bole… na sva ta temeljna pitanja, ali bez imalo težine i osude, odgovara ovaj roman. A koji su razlozi zbog kojih je na naslovnici Luka Modrić, otkrit će čitatelji.

*** roman se nakon samo dva mjeseca pojavio u 2. izdanju

Čitatelj koji se na početku pita mogu li se među koricama iste knjige naći prijateljstva, obiteljski odnosi, Svjetsko nogometno prvenstvo, upute za pisanje romana i Luka Modrić, a da sve to bude čvrsto povezano i da tvori uzbudljivu priču, na kraju će dobiti jasan odgovor. Mogu, i te kako. U to će se uvjeriti svi oni koji će pročitati još jedan napet i ganutljiv roman ove autorice.

O KNJIZI:

Katarina BUDIĆ – knjižničarka, voditeljica Čitateljskog kluba za mlade (Gradska knjižnica KUTINA)

'Riječi imaju moć', doista imaju. Nije to moja izmišljotina. Izgovara ju dječak Krasnodar, učenik četvrtog razreda, glavni lik iz romana za djecu 'Sve bratove adrese' Julijane Matanović. Svi vi koji čitate Julijanina djela za odrasle, uputite se u pustolovinu čitanja njezinih romana za djecu 'One misle da su male' u koautorstvu s Ankom Dorić, 'Rečeno učinjeno', 'Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom'. Vjerujte mi, ući ćete u svijet odrastanja, roditeljstva, prijateljstva, podrške, ali i nerazumijevanja. Sve ono što nas tišti u životu tišti i našu djecu iako su mali i ne bi trebalo. Obitelj bi trebala biti mirno utočište, a je li uvijek tako? 'Nema na ovom svijetu dvije iste obitelji. Ne treba uopće uspoređivati. Uzaludan bi nam bio trud. Često su najnesretnije one koje doimaju bez ikakvih problema“. Mi idemo svojim putem, ne gledamo, ne slušamo ljude i djecu, zauzeti smo ekranima, vijestima o nepoznatima i dalekima, a izmiču nam ovi koji su nam blizu. Sretan je Krasnodar što ima učiteljicu Silviju koja je 'prava' učiteljica, vidi, razumije, podržava i usmjerava. Ima takvih puno, ali one nisu vijest, nisu zanimljive. Ima i najboljeg prijatelja Luku i njegovu mamu književnicu koja mu daje savjete pri pisanju romana. Divne je ljude pronašla Julijana i isplela priču za svu djecu, roditelje, bake, djedove, učiteljice...No nije sve idealno. Ima i onih zlih kao u svim pričama. Ima ih, nažalost i u životu. Nekad ih ne prepoznajemo, a trebali bismo. Ja sam sretna što mogu pročitati takva djela. Hvala Julijani na još jednom doživljaju. Plakala sam malo, priznajem.

Ulomak iz romana:

Neki mi predmeti nikako ne idu. Baš nikako. Neki mi opet idu baš jako dobro. Fakat. Matematiku ne podnosim. Učiteljica mi uvijek da malo lakši test. Onda se neki učenici bune. Svi osim Luke. On ustane i kaže: Pustite ga na miru, nitko ne crta kao on. I ne piše sastavke kao on. Njegov sastavak su čitali i na radiju. Pustite ga na miru, jeste li čuli.

Tako kaže Luka. Iako bih ja volio da kaže kako nitko ne igra dobro nogomet kao ja. Kad Luka spomene sastavke, dečki se smiju i dovikuju: Sastavci su za curice. Ženskica, ženskica, daj pet…

Zbog crtanja me ne ismijavaju. Možda zbog toga što znam nacrtati konja. Kao da je živ. Znam nacrtati i pticu u letu, i psa kako laje, i cvijeće u vazi, i automobile na auto-putu i svog imenjaka Krasnodara. Luka mi je isprintao njegovu sliku s interneta. Taj Krasnodar je bio velika faca. Kad bi me netko pitao bi li više volio postati slikar ili pisac, teško bi mi bilo odgovoriti. Volio bih kad i me netko pitao hoću li biti nogometaš. Ali, to mene nitko neće pitati. Žao mi je što je nogometaš Krasnodar umro. Da nije, ja bih mu napisao pismo i rekao da mi je djed dao ime po njemu. Prije šest mjeseci pisao sam Luki Modriću. Zamolio sam ga da mi pošalje fotografiju s potpisom. Priznao sam da to nije za mene nego za mog najboljeg prijatelja Luku. Napisao sam mu i da je moj Luka velika nogometna nada. To sam malo slagao.