Svoj roman 'Crvena voda' u izdanju Profila Jurica Pavičić je tradicionalno smjestio u dalmatinski ambijent i odnose: objašnjava da se ovaj put ne radi o otoku, kao ni o velegradu, već mjestu dovoljno malome iz kojega je djevojka mogla jednostavno nestati, a da se taj nestanak primijeti. Otprilike, nešto poput Rogoznice posađene negdje na području Makarske rivijere.

'I u književnosti i u filmu volim fikciju koja je ujedno pomalo 'dokumentarac' o nekom svijetu i načinu na koji žive ljudi u nekoj kulturi. Kako to volim, onda nastojim i sam tako pisati - zato mogu pisati samo o prostoru u kojem razumijem ekonomske, socijalne i obiteljske odnose', objašnjava Pavičić za tportal, dan nakon promocije knjige u sklopu Bookvice u splitskom klubu Quasimodo.

U 'Crvenoj vodi' radnja se vješto prenosi s lika na lik, iz desetljeća u desetljeće, usput povezujući naoko nepovezane događaje, objašnjavajući utjecaj pojedinca na društvo i društva na pojedinca, ali i urbanističku, političku i društvenu budućnost samog Mista. Autor objašnjava da je same likove tretirao poput kugli za biljar: promatra kako jedna udara ili se odbija o drugu i mijenja joj smjer, ljudi se mijenjaju i stare, prolaze kroz 'češalj' srednjeg dijela knjige, da bi na koncu postalo jasno kako su stvari mogle ići potpuno drugim tokom samo da nije bilo tog davnog nesretnog događaja. U prepoznatljivom Pavičićevu stilu oni paralelno doživljavaju svjestan ili nesvjestan utjecaj političkih, ratnih i ekonomskih promjena.

Pitali smo ga odakle crpi inspiraciju i slaže li se s Antom Tomićem, koji je svojedobno objavio da 'nema straha za kolumniste i književnike sve dok postoje budale koje će, recimo, u zagrebačkom Zoološkom vrtu lopatom zatući žirafu'.

'Referirat ću se na Borisa Dežulovića, koji je pisanje Greatist Shitsa opisao kao ribarenje - uspješno je ako znate dobre pošte. Ako tražite teme za priče, prozu, ali i za kolumne - morate naći 'pošte' (lokacije) gdje se nalazi 'ulov' koji vas osobno intrigira. Ja ih tražim, recimo, u šonetama (osmrtnicama, op. a.) koje često kroz kriptični jezik žalovanja kriju prave obiteljske zavade i drame. Poticajan je i mali oglasnik, a uz sva krivudanja i lutanja piscu je i dalje najkorisnija Slobodna Dalmacija jer ima neku čudnu kopču s ovdašnjim životom, malim sredinama i njihovim bizarnostima. Naravno, treba promatrati i ljude oko sebe: odrastao sam u šesterokatnoj Jugovinilovoj tvorničkoj zgradi, i tu shvatiš da je iza svakih vrata priča.

Nedavno ste brutalno opisali utjecaj turizma u svojoj najbližoj okolini, a dojam je da sve to vodi neumitnoj propasti grada?

Turizam ima jedan nehotičan, ali neumitan efekt koji ja zovem 'poljubac smrti'. On otkriva autentične i žive destinacije - kad ih otkrije, one se razglase i pročuju, a kad se to dogodi, isiše iz njih život, pretvori ih u uškrobljene ljušture. To je proces koji u direktnom prijenosu pratimo u Splitu zadnjih sedam, osam godina. Mene nije začudilo to što je Split otkrila hipsterska mlađa buržoazija jer je on zanimljiv, specifičan i autentičan, a istodobno prije desetak godina (još) nije bio turistificiran. Najbolje stvari u Splitu - od Marjana, Bačvica, Rive, Mrduje, pa čak i do Hajduka i drugih sportskih klubova iz tog doba - sve je to kreirala ambiciozna provincijska buržoazija u prvoj polovici prošlog stoljeća, i to za sebe i svoju ugodu. Danas su to prostori koji su turistički magnet - no balans se u tren poremeti i preko noći najednom to više nije to, živi grad postane tematski park. Split je upravo prešao taj rub.

Rješenje je, pretpostavljamo, u pokušaju kontrole nad tim procesima?

Naravno, no to iziskuje neke nama mrske 'komunjarske' riječi kao što su planiranje i regulacija. Nisam ekspert za ovu temu, no vidim da u krugovima ljudi koji to prate postoji veliko uzbuđenje oko načina na koji se odnedavna s tim nosi Barcelona – od ograničavanja broja apartmana, njihovog zoniranja, pa do ograničenja vršnog opterećenja turista.

U svojim kolumnama često inzistirate upravo na urbanističkom redu, odnosno njegovu nedostatku; nije li to pomalo uzaludan posao i može li se na Mediteranu - živom, nerednom i pomalo divljem - uopće očekivati takve, kolokvijalno opisano protestantske obrasce ponašanja?

To mi je nažalost jasno. No naš nered nije samo nered, on je efekt i simptom ideologije koja je na snazi. Tijekom 90-ih u deliriju vjere u tržišnu samoregulaciju odbačeno je planiranje, a sama ideja javnog dobra odbačena je kao komunistička floskula. Pritom se nije formirao mentalitet ustručavanja i - kako si rekao - 'stege', koji se podrazumijeva kad ljudi žive u zajednici. To je tim žalosnije jer je u Dalmaciji upravo to stoljećima postojalo: kamene kuće morale su imati izbačen kutni kamen kako bi se iduća kuća mogla na nju nadovezati, u komunalnim statutima postojale su čvrste odredbe o tome što se gdje smije, kako graditi, koje životinje držati, gdje se ne smije sjeći šuma… Današnji bi borci za investicije rekli - postojale su i te kakve 'birokratske prepreke' i 'antipoduzetnička klima'. Postojale su i zato je rezultat bila uređena, skladna zajednica.

Toga gotovo više nema: nakon što je bivši sistem srušen uzeli smo kapitalizam bez ikakve kulture samoograničenja. U prostoru se to najbolje očituje kroz točkasta i kaotična urbanistička rješenja, a upravo je Split ekstreman primjer za to - što je donekle razumljivo jer su nekretnine skupe, a grad skučen na poluotok.

Iz ovog grada svejedno se nikada niste namjeravali odseliti?

Jesam, kad sam završavao faks. Prevagnula je činjenica da mi je žena ovdje imala posao. Danas sam neizmjerno sretan zbog tog spleta okolnosti: Zagreb je super kad si single, mlad i imaš lovu, ali kad uđeš u srednje godine i imaš familiju, Split je perfektan. Ima atribute velikog grada - sveučilište, bolnicu - a nakon posla u četiri i kvarat mogu već biti na Marjanu ili na brodici.

Bili ste oštar kritičar prethodnih gradonačelnika, pogotovo Željka Keruma i Ive Baldasara. Kakav dojam ostavlja Andro Krstulović Opara?

Prerano je za neku nedvosmislenu ocjenu. No imam dojam da je to čovjek koji se cijelu političku karijeru opsesivno spremao samo za jedan cilj, a to je da bude gradonačelnik Splita, pa je u tu stolicu sjeo neusporedivo pripremljenije i agilnije nego prethodnici - doduše, dvojica prethodnika su bila takva da bi od njih bio agilniji i vinogradarski puž.

Dok su se Kerum i Baldasar bavili samo sitnim klijentizmom, kokošarenjem i rješavanjem sitnica od danas do sutra, ovdje se nazire neki zametak nečeg što bi se moglo zvati urbana politika. Puno se stvari pokreće, bacio je dosta loptica u zrak, sad ćemo vidjeti kako će žonglirati njima. Kod mene je zasad dobio velik plus zato što je očistio Žnjan, prostor koji je bio simbol poraza države, zakona i zajednice. No treba vidjeti što će biti dalje. Pravi test svakog načelnika su kadrovska politika i urbanistički plan. 

U svojim tekstovima često se dotičete sporta, osobito nogometa, i to ponovno kao odraza društva i preslike vladajuće ideologije.

Da. Ono što je u nogometu lijepo jest to da on do karikature jasno svakom tupsonu ilustrira što se u društvu zbilja događa. Ne postoji očitiji i jasniji ilustracijski primjer 'ortačkog kapitalizma' nego što je to, recimo, Zdravko Mamić. Premda mi je uvijek drago navijače Hajduka, pogotovo one desnije, prisjetiti da sudbinu Hajduka u zadnjih 20 godina nije kreirao Mamić, nego otac centralističke nacionalističke ideologije (i navijač Dinama) - Franjo Tuđman.

Pratim sve što se zbiva oko Našeg Hajduka i Kodeksa, i veliki sam zagovornik tog pučkog pokreta. Opet se pokazalo da se u sportu najjasnije vide politički fenomeni - recimo klijentizam, partitokracija, korupcija. Isto se tako pokazalo da je navijačka 'gomila' prepoznala da se za boljitak nečega, u ovom slučaju kluba, najbolje bori transparentnošću, participacijom, javnim natječajima, javnim raspravama… Volio bih da projekt Naš Hajduk urodi dobrim jer bi to pokazalo da se jednim javnim dobrom može upravljati odgovorno i uspješno i bez privatizacije, pod uvjetom da za to postoji zainteresirana javnost. Ako to može tako u Hajduku, zašto sutra ne bi i u šumama, vodama, na televiziji? Uzgred, zabavlja me to da jedna imanentno desna supkultura poput navijačke nehotice brani ideje koje su u biti lijeve, a da mnogi od njih toga nisu svjesni.

Mnogi će prigovoriti ovoj tezi argumentom da se ne radi o lijevim ili desnim idejama, nego naprosto demokratizaciji.

Za razliku od nas, u normalnim zemljama bitno razlikovanje desnice i ljevice je u tome što desnica vjeruje u tržište i privatno vlasništvo te drži da privatizacija dovede do poboljšanja usluga i manjih troškova. U priči oko Hajduka baš volim to što su instinktivni ideološki impuls protiv toga osjetili ljudi koji su privatno nerijetko desni. To mi je super. Volim kad se ideološka svijest gradi iz želuca, na koži, zato što te nešto češe i grebe, imaš neki problem koji ti je važan - a navijaču je klub važan -  a ne da se ideologija nabaci na sebe kao styling, kao maja s Che Guevarom.

Kao branitelj ste javno zatražili oprost građana Hrvatske i po tom kriteriju se zbilja ne uklapate u ideološke stereotipe.

Prvi bih htio reći da nisam nikakav Rambo. Dobio sam papirić s pozivom, odradio dvije ture (jednu od njih 1992. u Hercegovini), došao doma. Mislim da čovjek mora sudjelovati u obrani zajednice kao i plaćati porez. A iskreno, kad vidim što i kako sve ljudi grabe kao zasluge zbog tog rata, bude me sram. Od šatora u Savskoj do novog Medvedovog zakona, svjedočimo petogodišnjem kontinuitetu sramote, gramzivog grabeža, socijalne neosjetljivosti, pasardanskog ideološkog nasilja i čistog profiterstva. Usporedba sa SUBNOR-om uvreda je za SUBNOR. U komunizmu su i ljudi bez noge radili, makar na porti tvornice, a kad bi se SUBNOR petljao u kulturu, ljudi su se 80-ih izrugivali s tim. Zbog ljudi kao što su Klemm ili Glogoški ljudi će za petnaest godina veterane 90-ih pljuvati na ulici, i krive i nekrive.

Agrokor, INA, egzodus mladih, raslojavanje društva, svjetonazorski ratovi, globalno zaostajanje države po gotovo svim mjerljivim kriterijima. U ovo doba, čini se, lako je biti kolumnist - ali sve teže običan građanin?

Nije lako ni biti kolumnist. I 90-ih je Hrvatska bila puna zla i gluposti, ali tada sam mislio, i mnogi smo mislili, da su to dječje bolesti i da će se dogoditi ono što se poslije rata zvalo 'normalizacija'. Izgledalo je da je to vektor koji ima neumitan smjer. A sad smo se vratili na početak, dvadeset je godina izgubljeno. Posljednje dvije ili tri godine se prvi put počinjem premišljati jesam li 90-ih pogriješio što nisam emigrirao. Nikad prije nisam o tome mislio ni sekunde - danas da. Pogledajte sva ta silna oproštajna pisma iseljenika koja objavljuju portali i fejs: čini se kao da je to najreprezentativniji žanr u Hrvatskoj danas.