Serđo, Toma i Roko žive u istoj ulici. Serđo smatra Tomu najboljim prijateljem i najviše se voli igrati s njim jer je velik, zna sve o nosačima aviona i dinosaurima, rimskim centurionima i vitezovima iz srednjeg vijeka, a u njegovu se vrtu mogu igrati čega kod požele. Tomin je najbolji prijatelj Roko jer je velik, zna sve o kompjutorskim igricama i tajnim putovima do školskog krova, a i osmaši sa zidića uvijek ga pozdravljaju. U njegovu je vrtu najbolje igrati se jer poslije ne moraju pospremati. Kad se Roko nađe u ozbiljnoj nevolji, Toma mu odluči pomoći...

Ova divna priča sa sretnim završetkom pokazuje snagu prijateljstva, moć poštenja i pruža nadu. Jurica Pavičić, jedan od najcjenjenijih hrvatskih književnika, vješto je ispričao priču o različitim obiteljima, o tome kako prijateljstva nastaju i razvijaju se, o vjernosti, hrabrosti i poštenju, uz izvanredne ilustracije Klare Rusan.

O dječjoj književnosti, omiljenim junacima i djetinjstvu u nekom drugom dobu porazgovarali smo s Juricom Pavičićem.

Kako je došlo do toga da zaplovite vodama dječje književnosti?

Došlo je narudžbom. Prijedlog da napišem slikovnicu dao mi jedan hrvatski izdavač koji je prije 10-ak godina bio krupan, ali je kasnije bankrotirao. On je prvi imao zamisao o seriji slikovnica koje bi pisali pisci inače afirmirani u drugim područjima. Napisao sam tekst, ali je u međuvremenu ta nakladnička kuća propala, pa je ostao neobjavljen. Kad su to saznali u Profilu, predložili su da oživim projekt. Naravno, trebalo ga je mijenjati. Ondašnji je tekst reflektirao ondašnju dob mog sina i ondašnju dječju supkulturu - recimo, u njemu su bile Yu Gi Oh karte i slično. Tekst sam prilagodio novoj epohi i današnjici, ali priča je ostala ista.

Svi mi imamo neki svoj omiljeni naslov iz djetinjstva, slikovnicu, prvu knjigu… koje posebno pamtimo. Koji biste naslov vi izdvojili, kakve ste priče kao dijete najviše voljeli?

Naslov koji je najviše utjecao na 'Tri kuće, tri prijatelja' su 'Junaci Pavlove ulice' Ferenca Molnara: i ova je knjiga, kao i njegova, posveta dječjoj jurnjavi u dvorištu. Inače sam kao dijete jako volio Ericha Kästnera, Sienkiewiczeve povijesne romane, Julesa Vernea i Karla Maya - ali ne Winnetoua, nego bliskoistočni ciklus s Kara Ben Nemsijem.

Koliko ste uvjereni u moć slikovnice da u današnjem dobu služi kao orijentir, poticaj djeci za razgovor o problemima?

Iskreno, ne znam. Moje 'dijete' je odraslo, ima 23 godine, pa ću više o tome moći reći kad budem imao unuke.

Uspjelo vam je komprimirati višeslojnu priču o prijateljstvu u malo teksta. Koliki vam je to bio izazov? Kako razviti likove i priču u toliko malo znakova i koliko su tu bile važne prateće ilustracije?

Ilustracije su ključne. Stalno ponavljam da je Klara Rusan suautor ove knjige. Stalno sam svoj posao poimao na način kao da sam ja scenarist, a ona režiser.

Kao scenarist, jeste li u ovoj formi vidjeli i neku poveznicu s takvim tipom pisanja? Je li vam pripovijedanje uz slike otvorilo neke nove dramaturgijske svemire, mogućnosti?

Od početka mi je bilo jasno da je slikovnica pripovijedanje u vizualnom mediju. Stoga sam i pisao tekst scenaristički. Bio je razglobljen na 'scene', kratke ulomke u kojima su se zbivale ciglice radnje što su se mogle oslikati jednom ilustracijom. Nastojao sam da radnja bude fizička, da bude laka za vizualizaciju. Također, pokušavao sam koristiti neke postupke stripa i filma: paralelnu montažu, analogiju, cliffhangere… To što sam pisao scenarije sigurno mi je pomoglo da se adaptiram na novi medij koji je u naravi slikovan.

Zbog čega ste se odlučili na suradnju baš s Klarom Rusan?

Klara Rusan bila je odabir urednice knjige Ivane Žderić. Naravno da sam znao za nju jer sam čitao o nagradama koje je dobivala za ilustraciju i nastupima u inozemstvu, recimo u Bologni. Ali nisam dovoljno upućen u tu scenu da bih ja birao ilustratora, to sam prepustio urednici. Ona je predložila da se ona uključi i jako pogodila - mislim da je Klara napravila sjajan posao.

Vaš pripovjedač je na kraju priče nekako sjetan, kao da bi se i sam htio uključiti u igru u Tominom dvorištu u Partizanskoj ulici. Razmišljate li već o nastavku, ovaj put s četiri prijatelja? Interesira li vas zadržati se u svijetu dječje književnosti? Možda napisati roman za mlade?

Nisam siguran. Mnoge dječje knjige - pa i ova - nastanu onda kad i sami imate dijete. Moje je odraslo. Možda - opet velim - kad i ako stignu unuci.

Slikovnicu niste poštedjeli ni socijalne komponente, a znamo da je to nešto što vas izuzetno zanima u romanima, kao i u novinarskom radu. Koliko vam je bilo važno uključiti te socijalne razlike između glavnih likova i njihovih obitelji u tekst?

Naprosto ne mogu pisati likove ako ih ne smjestim sociološki i antropološki: moram znati što jedu, što rade, gdje žive, što im visi na zidu. Ovdje je to još naglašeno kroz priču o tri kuće u tri boje koje reprezentiraju tri klase. Ipak još uvijek jesmo društvo u kojem klase nisu drastično i do kraja urbanistički razdvojene. Taj se amalgam gubi - ali ipak još uvijek postoje susjedstva u kojima blizu žive penzioneri u oskudici, srednja klasa, bogati i radnici. Ako taj svijet zajedničkih kvartova i nestaje, htio sam napraviti posvetu njegovim reliktima, zadnjim tragovima. Te tri kuće jesu različito žbukane, ali još uvijek su u istoj ulici. Tko zna hoće li za 20 godina takva priča biti uopće zamisliva.

Ovo je, zapravo, slikovnica o svijetu dječje avanture i pustolovine. Primjećujete li u svakodnevnom životu, u šetnji splitskim ulicama, da takve pustolovine i avanture i dalje žive među djecom ili je točan onaj zaključak da su djeca danas stalno na telefonima i više se uopće ne druže u fizičkom svijetu?

U Splitu su djeca na ulici puno više nego u Zagrebu, ali vjerojatno manje nego u manjim dalmatinskim mjestima. Često se ista djeca druže i virtualno i fizički: prvo se 'nađu na igrici', a onda spuste do klupe. To se naravno razlikuje od kvarta do kvarta. U centru grada više uopće nema djece. U loše urbaniziranim tranzicijskim kvartovima nema 'dvora', pa ni prostora za igru, jer su kuće prevelike na malim parcelama, a ostalo je pojeo parking. Ali, recimo, zato se u dobrim socijalističkim kvartovima vidi djecu u dvoru. U Spinutu ili Splitu 3 pogotovo: otkrijete neki zakutak tratine s klupama i slobodnim četverokutom i na njemu djecu iz okolnih portuna. Ona koriste javni prostor koji je nepoznat netko upravo za to i kreirao 1968. ili 1972. Ako mene pitate, ne postoji veća pohvala tim kvartovima i njihovim urbanistima nego kad u njima vidite djecu u dvorištu. To vrijedi više od svake arhitektonske nagrade.

Glavni događaj u priči ima sve elemente trilera: rotirke, provalu, sabotažu… Izgleda da ne možete pobjeći od žanra ni ovdje. Koliko je u ovoj slikovnici to stvar vaše spisateljske naravi, a koliko ste htjeli dinamizirati priču za najmlađe čitatelje, učiniti je akcijskom, atraktivnijom za praćenje?

To je stvar moje spisateljske naravi. Volim razvijati likove kroz djelovanje, volim suspens i dobro skrojenu priču. Naprosto mi je to u krvi, uvijek me povuče. To je neki 'filmski' dio mog bića.

Priča 'Tri kuće, tri prijatelja' zapravo je priča o dječačkom odrastanju. Kakvi ste vi bili kao dječak, čega se najviše sjećate iz tog doba? Kako je izgledalo vaše odrastanje?

Ako maknete Master Wua i igrice, moje odrastanje zapravo je bilo slično odrastanju likova iz slikovnice. Stalno smo bili u dvoru, radili logore od kartona, palili logorsku vatru, pekli krumpire, krali bobice iz tuđih vrtova, igrali na kukalo i 'papagalo, ke ora že'. Također sam igrao nogomet i volio to, iako sam bio antitalent. Ali sam i tada puno čitao. Gutao sam knjige - sve živo, od SF priča iz Politikinog zabavnika, preko vestern roto-romana, do viteških romana Dumasa, Sienkiewicza i Waltera Scotta. Naravno, svemu tome treba dodati tadašnji ideološki sloj: primanja u pionire, odlaske na ratne memorijale, štafetu mladosti. Danas zvuči šaljivo kad se prisjetim koji je bio moj prvi javni nastup. Godine 1972. kao đak prvog razreda dobio sam zadatak da sa školskih stepenica pročitam na skupu 'Pismo malom vijetnamskom drugu', koje sam sam napisao. Izgleda kao drugi svemir, ali kad se sjetite današnjih vukovarskih memorijala, i nije to tako drukčije.